Priredila za objavu: Ana Horvat
Prof. dr. sc. Milan Kangrga studirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavio se etikom pa mu je i prvi rad O etici objavljen 1948. godine. Diplomira 1950. i postaje asistent na Odsjeku za filozofiju. Od 1972. do mirovine 1993 bio je na tom fakultetu redoviti profesor. Pokretač je sveučilišnog časopisa Pogledi 1952. godine, Naših tema 1957. i Praxisa 1964., časopisa koji je snažno odjeknuo kao kritička misao protiv tadašnjeg socijalizma. Predavao je i na mnogim europskim sveučilištima. Prevodio je filozofska djela iz njemačkog i francuskog jezika.
Profesor Kangrga ulazi u filozofiju hrvatsku već krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća i nekako sa stasanjem nove socijalističke jugoslavenske države i on razvija svoju filozofsku misao. I odmah upada u procijep. Naime on filozofsko mišljenje shvaća kao izraz slobode pa i revolucije pojedinca koji se neprestano razvija u interakciji sa svijetom oko sebe, a to se nije podudaralo sa službenim stavom političara tada vodeće Partije da filozofija, pa samim tim i filozofi, trebaju služiti uspostavi novog poretka. Ono u čemu su se ta dva stava podudarala bilo je stvaranje novoga svijeta i čovjeka, čak i na marksističkoj osnovi, ali dok Kangrga i njegovi istomišljenici iz Praxisa, filozofskog časopisa koji su pokrenuli, misle tu na čovjeka pojedinca i njegov razvoj u vlastitosti slobode postojanja, politika misli na masu i razvoj društva, a to je znamo kako završilo. A prof. Kangrga, dosljedan u svojoj filozofskoj misli, ostao je oporba službenoj politici, i onoj socijalističkoj kao i onoj u novostvorenoj Republici Hrvatskoj. Naglašavajući uvijek razvojni put čovjeka kao osviještenog pojedinca, nasuprot službenim ideologijama koje bi se manifestirale u masovnim pokretima bilo koje vrste, on čak i do kraja ostaje marksist smatrajući da je Marks krivo interpretiran i u socijalističkom, ili po Partiji komunističkom sistemu, a i u ovom, što se naziva liberalnim poretkom. Da je, neosnovano, potpuno odbačen. I kao što je trebalo neprestano preispitivati socijalističku praksu prijašnjeg sistema, tako i biti Hrvat, u novoj hrvatskoj državi, još nije dovoljni stupanj samoosviještenja čovjeka. Bila je to zapravo borba za osobnost, onu istinsku, odnosno ljudsku djelatnost koja ima samo dva atributa – slobodu i stvaralaštvo. Originalnosti je bit života, bez slijepog preuzimanja tuđih sistema, a najmanje nametnutih. Bila je to borba za znanost, bila je to borba za istinu, šansu tadašnjih, a i današnjih mladih ljudi da stignu do tih etičkih ideala.
Iz tog je entuzijazma preispitivanja i prilike za novim nastala i poznata Korčulanska ljetna škola koju je prof. Kangrga pokrenuo s prof, Rudijem Supekom. Okupila je tadanju svjetsku i jugoslavensku znanstvenu elitu. Zamišljena prvenstveno kao razmjena iskustava i mišljenja između domaćih i inozemnih znanstvenika iz filozofije i sociologije ona je ubrzo postala oaza slobodne i nesputane misli pa je često politički osporavana i nakon 11 godina i zabranjena. Francuski filozof Henri Lefebvre nazvao ju je dionizijskim socijalizmom.
Profesor je znao da se na ovome svijetu putuje i da je sve prolazno, iz aetičnosti u etičnost, iz čovječnoti i vrline u samosvijest. A slavio je i Božić i Uskrs i sve blagdane, ali je težio tome da to ne bude običaj već doživljaj.
Znao je srčano izlagati i braniti svoju misao. Možda i nije bio uvijek u pravu, to može samo Bog, a profesor to sigurno nije bio. Ali ima jedna stvar kod ljudi, doduše rijetka, ali je prava, božanskog podrijetla – čovjek je u pravu koliko je dosljedan sam sebi. I kada nastupe pregibna vremena preslagivača kaputa malo ljudi izdrži kušnju poput one nizozemskog brusača leća. U humanosti nema tržišne ekonomije, u etici nema prodaje, pa ako je roba pristupačnija sve je jeftinije. Ovdje vrijedi suprotan zakon, što je više vrlina to je društvo uljuđenije, a to nije jeftino. Čovjek drži cijenu jedinstvenošću i neprilagođenošću da bude krpom za brisanje poda. Takvu je izuzetnost vjerovao i živio prof. Kangrga, a i plejada profesora s kojima je djelovao. Hvala i njemu i svima njima.
Djela Milana Kangrge: Racionalistička filozofija, 1957. Etički problem u djelu Karla Marxa, – doktorska disertacija 1980., Etika i sloboda, 1966., Smisao povijesnoga, 1970., Razmišljanja o etici, 1970., Čovjek i svijet, 1975., Etika ili revolucija, 1983., Praksa – vrijeme – svijet, 1984., Hegel – Marx, 1988. Filozofija i društveni život, 1988. Izvan povijesnog događanja, 1997. Šverceri vlastitog života, 2002. Nacionalizam ili demokracija, 2002. Etika, 2004.
Tekst filozofa prof. Vladimira Mihaljevića, studenta prof. Kangrge
