U četvrtak, 20. kolovoza 2009. godine u Galeriji «Višestav» (Barokna kuća) u Ninu, otvorena je samostalna izložba mozaika Sandre Šesto, hrvatske likovne umjetnice mlađag naraštaja. Petnaestak radova većeg formata u slikarskoj tehnici mozaika pod nazivima «Kruženje mozaične čestice» i «Olive» ninskoj će likovnoj publici biti dostupni tijekom kolovoza i rujna ove godine. O izloženim radovima , pred mnogobrojnim posjetiteljima na otvorenju izložbe govorio je književnik i likovni kritičar Tomislav Marijan Bilosnić, dok je izložbu otvorio voditelj galerije «Višeslav» u Ninu prof. Šime Ljubičić.
Sandri Šesto ovo je deveta samostalna izložba po redu, poslije izložbi u Buju, Rimu, Bariju, Zagrebu i drugim likovnim središtima Hrvatske i Italije. Baveći se vrlo starom i zahtjevnom slikarskom tehnikom mozaika Sandra je Šesto zaintrigirala domaću i stranu javnost i umjetničke krugove susjednih zemalja, osobito Italije, koja se drži središtem ove drevne umjetnosti. Uz samostalne izložbe, Sandra je do sad izlagala skupno više od osamdesetak puta, a sudionica je brojnih natječaja, kolonija, radionica i humanitarnih akcija u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Italiji i Njemačkoj. Počasna je članica Akadenmije likovnih umjetnosti, književnosti i znanosti M. Angrisani iz Salerma. U Centru za kulturu i obrazovanje Otvorenog učilišta u Zagrebu predaje povijest i primjenjenu tehniku mozaika.
Na otvaranju izložbe mozaika, u Galeriji «Višestav» u Ninu, o Sandrinim radovima, Tomislav Marijan Bilosnić je, između ostalog, rekao i ovo: «Poslije nebrojenih autora koji su posezali za temom masline, od starorimskih majstora do današnjih dana, mozaici Sandre Šesto nimalo ne djeluju poznati i dosadni, pa ni uobičajeni, već nam donose izvorne oblike, skladnu figuraciju, jasnu kompoziciju, uočljivu i kontroliranu boju, složenost i osmišljenost prostora, zanimljiv mozaički raspored, što sve upućuje ne odlike ponajboljih mozaika. Gradbeni elementi Sandrinih mozaika istodobno su i likovno-glazbeni elementi, posebice poetskih detalja mozaika. Osjećaj za isticanje ritma u rješavanju zadanog prostora mozaika ono je po čemu možemo prepoznati Sandru Šesto. Tako je, baveći se u ovom ciklusu maslinom kao stablom pobjede, Sandra zašla u njen izvor svjetlosti i progovorila glasom umjetnosti i budućnosti.»
Oliva
Znalački svladane sve postavljene zamke i mozaične tehnike
Sandra Šesto (1978.) vrlo uspješno, uz majku Sonju Milotić Šesto, nastavlja obiteljsku školu vrlo zahtjevne likovne tehnike mozaika. Graditi slike kamenčićima različitih boja i veličina, nije baš posao ugode i zabave, pa mozaičari i iz tog razloga nisu danas česta pojava. Kako je ova klasična tehnika svoje cvjetne vrhunce doživjela već u svojim početcima, dakle u antičko doba, teško je danas kada je sve dovedeno do robotizacije postići ekspresivne mozaičke učinke slaganjem stotina, pa i tisuće sitnih obojanih kamenih pločica, ma koliko se bavili «kruženjem mozaičnih čestica», kako bi rekla sama umjetnica. Usuglašavanje suvremenog i povijesnog, naučenog i inspirativnog, i jest najteži dio mozaičke geometrizacije.
Sandra je Šesto znalački svladala sve postavljene zamke mozaičke tehnike koja bez tih rješenja više spada u arhitektonska riješenja nego li u domenu stvaralačke kušnje. U mozaiku, naime, često nema ni spontane, ni instinktivne reakcije svojstvene umjetnosti, ukoliko se ne uspije doći do takvih rješenja koji će na mozaičkoj površini izmjenom svijetlih i tamnih tonova, na čijem se rubu pomaljaju čisti i jasni crteži dovesti do roja različitih geometrijskih oblika. Strogo, čisto, gotovo s matematičkom znakovitošću, rješavaju se problemi koji se inače u slikarstvu prepuštaju afirmaciji vrlo širokog raspona doživljaja. Sandra je upravo sebi svojstvenim kaligrafskim rješenjima, vrlo originalnom slagalicom često sličnom oblicima glagoljskih slova riješila sve «hladne» zamke mozaika donoseći mu neku novu kamenu snagu, dok je nizovima malih polja, krugovima i elipsastim tijelima koji u njih ulaze, u kompozicijskoj strukturi, svoje mozaike osvježila i dodatnim mediteranskim štihom, koji apsorbira okolno sivilo kamena, nudeći mu s nekoliko crvenih detalja novu mnogozvučnost.
Dok u «Kruženju mozaične čestice» naša autorica linijom i strukturom mozaičkih kamenčića upućuje na zemno, ali vrlo senzualno tijelo žene, bez obzira bila to ili ne izravna ili podsvjesna namjera autorice, posebice kada su u pitanju radovi «Zrak», «Početak leta», «Zemlja», «Pupak svijeta» i «Voda», dotle se naglašena žena u maslini u ciklusu «Olive» preobražava u krhotine Noine lađe s koje će nam se s maslinovom grančicom javiti golubica poslije Potopa. Ništa čudno, kada će već u slijedećem kadru maslina postati ne dio Kristova križa, već Sveta Obitelj koja je središnje stablo čovjeka i svijeta. A kako je krug izraziti simbol u «mozaičkim česticama», onda je križ, ipak, simbol u «olivama», no po savršenstvu i krug i križ, kao i žena (zemlja) i maslina su srodni i rodni, i imaju u Sandrinim mozaicima istu likovnu ulogu, a to je ponuditi prostor koji stremi beskonačnosti. Zato valjda i jesu detalji okruženi masama, i u prvom i u drugome ciklusu, suprotne vrijednosti, dopuštajući nam različita tumačenja i usporedbe. Ciklus «Kruženje mozaičkh čestica», kao i ciklus «Olive» sugeriraju zajedništvo i blizinu zemlje, neba i mora, vatre i zraka, što se sugerira nekad čak i čistim crtežom, a češće odmjeravanjem vrijednosti boja i oblika mozaičkih čestica. Ovdje je jezgra mozaika uvijek znak, simbol, jer je mozaik Sandre Šesto sveden na nekoliko istodobno povezanih i međusobno nezavisnih detalja, žarišnih točaka i izvorišta.
«Olive» kao rasplinjeniji mozaički ciklus ove autorice, preko intenzivne jednobojne kamene površine koja uokružuje niz ekspresivnih detalja, upućuju na to da se Sandra vješto služi znakom kao likovnim elementom, tako da manje obojane mozaičke cjeline čas pred našim očima tvore krošnje a čas plodove maslina, a vrlo često i istodobno jedno i drugo. Posebno je to uočljivo na prelijepim, gotovo nježnim mozaicima punim ritma i sklada, kao što su «Oliva», «Sveta Obitelj», «Jerihove trublje» i «Maslinska gora». Mozaik «Oliva» pun je ritma kamenih pločica u kojemu se prožimaju detalji i boje, omogućavajući nam poniranje u neke poznate a zaboravljene predjele. «Sveta Obitelj» je zapravo mozaik-crtež čiji se registar kreće od suzdržano hladnog do rasplamsalo žarkog, što govori o sugestiji bezgraničnog prostora u kojemu nam nadnaravno postaje bliskim i svojstvenim. Čisto poput vitraja rađene «Jerihove trublje» otkriva nam autoričinu strast i temperament, upravo ono što inače hladnom mozaiku daje snagu tople osjećajnosti. A osjećaj za apstraktno i figurativno najbolje je vidljiv u mozaiku «Maslinska gora», koji na smiren i meditativan način govori o maslini kao stablu velike simboličnosti, od one koja upućuje na pobjedu i snagu, do one koja nudi mir i očišćenje.
Poslije nebrojenih autora koji su posezali za temom masline, od starorimskih majstora do današnjih dana, mozaici Sandre Šesto nimalo ne djeluju poznati i dosadni, pa ni uobičajeni, već nam donose izvorne oblike, skladnu figuraciju, jasnu kompoziciju, uočljivu i kontroliranu boju, složenost i osmišljenost prostora, zanimljiv mozaički raspored, što sve upućuje ne odlike ponajboljih mozaika. Gradbeni elementi Sandrinih mozaika istodobno su i likovno-glazbeni elementi, posebice poetskih detalja mozaika. Osjećaj za isticanje ritma u rješavanju zadanog prostora mozaika ono je po čemu možemo prepoznati Sandru Šesto. Tako je, baveći se u ovom ciklusu maslinom kao stablom pobjede, Sandra zašla u njen izvor svjetlosti i progovorila glasom umjetnosti i budućnosti.
