GALERIJA JOSIP RAČIĆ – NACIONALNI MUZEJ MODERNE UMJETNOSTI, ZAGREB / OTVORENJE IZLOŽBE / ANABEL ZANZE – SLOVOKRACIJA / 15. PROSINCA 2022., U 19 SATI
Nacionalni muzej moderne umjetnosti zaključuje ovogodišnju izložbenu aktivnost u Galeriji Josip Račić izložbom Slovokracija Anabel Zanze. Riječ je o recentnim radovima te dubrovačko – zagrebačke vizualne umjetnice koja od sredine 90-ih godina prošloga stoljeća intenzivno slika i kolažira riječi te istražuje značenje poruka. Već iz samog naziva – složenice hrvatske imenice „slovo“ i starogrčkog glagola „kratein” (što u prijevodu znači vladati) – jasno se može iščitati da i na ovoj, 32. samostalnoj izložbi Anabel Zanze, glavnu riječ imaju upravo slova. No, ovaj put kroz izričite i jasne poruke koje se referiraju na konkretna zbivanja kojima je umjetnica duboko potresena.
IZLOŽBA : ANABEL ZANZE / SLOVOKRACIJA
KUSTOS : ŽELJKO MARCIUŠ
GALERIJA JOSIP RAČIĆ, MARGARETSKA 3, ZAGREB
15. 12. 2022. – 8.1. 2023.
Vratite magnoliju – izvorni slogan udruge građana koja se bori za transparentne upravljačke politike i „zeleni” Zagreb – umjetnica je preuzela za naziv svog poliptiha iz 2020., koji kroz 16 uljenih slika predstavlja svojevrsnu kritiku društva i protest protiv rušenja magnolije ispred Meštrovićevog paviljona u Zagrebu. Naša bi zagrebačka magnolija, da je u nekom uljuđenijem kraju svijeta (zamišljam trenutno Japan), još uvijek u krošnji i pod sobom održavala mikro-eko-sustav, a mnogi bi joj se, dok je u cvatu, uzdahom divili – ističe Zanze.
Poliptih Mlada Patricijka – slovoregistrira ovrhu koja se dogodila 5. studenoga 2021. nakon sudskog rješenja spora oko vlasništva nad slikom „Mlada patricijka” Vlaha Bukovca, u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti (donedavno Moderne galerije) u Zagrebu.
Posebnost ove izložbe čini dionica na Brailleovom pismu posvećena osobama oštećena vida, koju je umjetnica realizirala u suradnji s Tiflološkim muzejom i na taj im način omogućila da kroz vlastiti, upoznaju i njezin svijet. Posjetitelji koji će poželjeti nešto reći, komentirati ili ostaviti poruku, imat će priliku to zabilježiti na magnetnoj ploči Agora, objektu koji simulira trg, i na taj način aktivno sudjelovati u izložbi.
Izložba u kustoskoj koncepciji Željka Marciuša, muzejskog savjetnika NMMU-a, koju prati dvojezični katalog na hrvatskom i engleskom jeziku, moći će se razgledati u Galeriji Josip Račić od 15. prosinca 2022. do 8. siječnja 2023.
Željko Marciuš: Slika riječi – riječ slike
Anabel Zanze istaknuta je suvremena hrvatska verbo-vizualna slikarica, predstavnica svojevrsna likovna letrizma.[1] Umjetnica slikajući piše, pišući slika. U autoričinu repertoaru tvorbenih i izlagačkih domašaja isprepliću se inovacije tekstualnog u slikovnom, angažiranog i konceptualnog u likovnom i obrnuto. Tekstualno-vizualna forma i osobito rafinirana estetika umjetničinih slovo-riječi-rečenica-pojmova-slika, osim vizualnog uvida zahtijeva i čitanje. To je ujedno ideja, zamišljaj, metafora, sažeti ili prepuni opis, pokatkad cenzura, ali i šumom riječi uspostavljen ikonoklazam imaga.[2] Drukčije rečeno, svjedoci smo preoblikovanja vizualne predodžbe u tekstualne postavke. Tekst i slika u jedinstvenoj tvorbi analogni su polaritetima ili susljednostima, ispunama i prazninama, kolažiranjima, matricama i binarnim kodovima između slika i riječi, kao i labirintima, ali i redukcijama sliko-slova na monokromnoj ili usloženoj podlozi. Polje slike otvoreno je za slobodne, estetske i mentalno-pojmovne interpretacije. Darom za nenametljivo optičko ispitivanje prostora slike Anabel Zanze propituje psihologiju gledanja, vizualne osobitosti, zakonitosti i naglaske vlastitog misaonog, intelektualnog slikarstva. Njezina slika nutarnja je riječ, a riječ nutarnja slika.[3] To se potom prosijano kroz svjesno – nesvjesno optičko sito besprijekornom manualnošću, autoričinim osvještavanjem i objektivizacijom psiholoških impulsa koji nas kao vrstu određuju, sublimira, organizira i projicira u odmjerene verbo-vizualne sklopove. Racionalnu činjeničnost slike. Slojevi podsvjesnog, osjećanja i intuicije iza su, ispred ili unutar imaginarnog oklopa sliko-slova, riječi, rečenica satkanog onim od čega je umjetnica sazdana. Očevidci smo ispisane tjelesnosti; u slovnu mrežu utkane duhovnosti autoričina bića. Uz to, Anabel Zanze vrsna je crtačica, što znaju tek oni koji pobliže poznaju i otkrivaju njezin opus. Živimo u doba ikonolatrije koja se od pojave fotografije u sveopćoj tehničkoj ili suvremenoj digitalnoj slici formira nakon razdoblja tekstolatrije,[4] opredmećene nastankom pisma, a time povijesti i civilizacije. Riječima je čovjek izdvojen iz prirode. Preokret se dogodio u 19. stoljeću izumom fotografije. Danas su nam osjetila potpuno zasićena pred megaslikom sastavljenom od niti fragmentarnih slika koje još donekle možemo procesuirati u bitno vizualnoj kulturi. Prevlast hiperslika koje poništavaju zbiljnost prenosi nemjerljiv broj informacija koje od zore osobne podsvjesnosti do sadašnjeg trenutka ne uspijevamo klasificirati unutar memorijskih foldera vlastitosti. U stanju masovne halucinacije pred svetom slikom kapitala preobraženom u robu, dovedeni smo i do balčaka uronjeni u audio-verbalno-vizualnu kakofoniju koju dnevnim pogledom ne možemo obuhvatiti ni pojmiti. Manualnom izvedbom i iz toga proizašlom istančanom estetikom Anabel Zanze pridodaje slici i riječi uzvišenost referirajući se na kritičko-tvorbenu tradiciju, ali i distorziju od povijesne avangarde naovamo (dada, nadrealizam, letrizam). Ona je ujedno slikarica, pisac i pisar koji, ispisujući vlastite tipografske fontove,[5] materijalizira misli.
Rad Slika govori više od riječi (2022.) potvrđuje autoričinu formulu monokroma kao objekta pikturalnosti,[6] tekstualnosti i četvorine formata[7] na kojem kontrastnom rečenicom potvrđuje i proširuje sliku. Platno je monolitno crno, a rečenica boje pijeska. Pojmovno iskazuje dominaciju slikovnog. Crno ga potire jer tek imaginacijom možemo potvrditi sentencu. To je matrica u kojoj domet funkcije određuje domet reakcije. Kopernikanski obrat, ovisno jeste li s ove ili one strane matrice, stvarnosti ili iluzije, odnosno jeste li popili plavu ili crvenu pilulu.[8] Za osobe koje vide, kao što smo već razglabali pišući o dominaciji slikokracije,[9] gledanje određuje njihovo mjesto u svijetu i riječi ga ne mogu poništiti. Odnos između gledanja, čitanja i znanja ovdje nikada nije do kraja uspostavljen. Za OOV zajednicu riječ govori više od tisuću slika. To je dijalektika između umjetnosti i života, između ovostranog i onostranog pogleda kojom je prožeta cijela izložba. Na to upućuje fiziognomijski posve humanistički na brajici ispisan Moj svijet (2022.), parafraza čuvene Jermanove pararomantične akcije-rada Ovo nije moj svijet iz 1976. To je prijateljski, poput šapata, premošćujući rad; ujedno svijet osoba oštećena vida i autoričin svijet. Legenda uz izložak, pak, omogućuje i sudjelovanje osoba koje vide. Značenje partikularnog preobraženo je u univerzalno i obrnuto. Kompleksan je i kritičko-angažiran rad Mlada Patricijka (2022.), svojevrstan konceptualno-simbolički odraz i minimalistički izraz nedavne političko-kulturološke neuroze koju je izazvala ovrha slike u postavu NMMU-a od strane HAZU-a. To je svojevrsna igra moći u kojoj je sudska presuda na strani Akademije, a koju NMMU negira rasponom povijesnih činjenica boreći se i medijski potenciranim iskazima. Očito prihvaćajući, ali ne razumijevajući sudsku presudu.[10] To sigurno nije način poželjne komunikacije pri rješavanju spora. Takva situacija stvara frustraciju koja proizlazi iz nemoći djelovanja u košmaru povijesti i sadašnjosti te gubljenja središta usred administrativnoga bunila i fizičkoga iz-uzimanja Bukovčeve ikone iz fundusa i postava zbirke muzeja. Nemoguće je ovdje ulaziti u kompleksnost spora između dviju ustanova, ali referiranjem na činjeničnost umjetnica ispisuje naziv slike: M L A D A P A T R I C I J K A, iskoraknuvši iz relativne tišine i zanijemjelosti umjetnika i struke. Svako slovo ispisano je na jednome platnu i protkano manjim nesuvislim sentencama unutar njega. To je verbo-vizualni fakat. Mentalna zamisao koja privodi sliku očima promatrača; svakoga tko ju je vidio i zapamtio. Ovako je među ostalim u literaturi plemenitašica opisana: „U zelenilu vrta na kamenoj klupi sjedi svjetloputa žena u bijeloj antiknoj odjeći s lepezom paunova perja u ruci. Zatvoreno ovalno lice okružuje tamna kosa. Na cijeloj površini efektni odsjevi svjetla.“[11] Zatim, znamo, slika je naslikana u doba slavnoga Bukovčeva pariškog razdoblja, 1890. Izlagana je na Salonu, a Bukovac je za nju dobio brončanu medalju. Potom ju je Bukovac poklonio biskupu Josipu Juraju Strossmayeru kao pokušaj obnove kontakta s nekadašnjim mecenom i domovinom,[12] a rasporedom zbirki unutar tadašnje JAZU od 1948. u vlasništvu je Moderne galerije, što je potvrđeno postavom Ljube Babića, kao i katalogom izložbe u kojem je slika navedena kao vlasništvo galerije.[13] Godine 2021., 5. studenog slika je ovršena i to je presedan koji može prouzročiti različite posljedice. Procesuirali smo sažete asocijacije koje izaziva čin zapljene. Takva akcija pobuđuje reakciju, a Anabel Zanze reagira iskočivši iz slova i riječi konstatacijom ili upitom, nemirenjem i uzvikom ne slažući se s takvim postupkom i sadašnjim stanjem stvari. Izgleda, ništa se od spilje nije promijenilo u našem turbulentnom svijetu, ali ako postoje minimalni optimalni uvjeti života, onda i život jedne slike uvijek pronađe svoj put. Jedinstvom različitih svemira i svemirom različitih jedinstava Anabel Zanze potvrđuje polivalentnost i kompleksnost vlastitih tvorbi riječi i slika pronalazeći izraz koji je gotovo jednak svome izgledu. Tekstualno i slikovno oblikovano je u najkraćim prožetostima između misli i tvorbe. U drugome autorica pronalazi jedno i obrnuto. Kako je, izgleda, svaka novost zapravo tek zaborav,[14] umjetnica promišlja, oblikuje i piše ono što zna u modelima vlastita postojanja. Riječ slike i sliku riječi.
Za P.
[1] Letrizam je metaforom tvorca stila izrečeno: „Emotivna moć slova, čistih slova, slova iščupanih iz svakog konteksta.“;Isidore Isou, The Force Field of Lettrist Painting, 1964.
[2] Primjer za to je autoričin rad, namjerno ga ne zovemo slikom, Slovokracija (2022.). Zgusnutošću, tipografijom, besmislenošću ili nepoznavanjem riječi i novostvorenim složenicama, sentencama naizgled neprohodna značenja, pometena je, nestala, izbrisana slika koja možda nikada – osim bjeline platna – nije ni bila uspostavljena. Osim što je ustrojila vlastitu leksičku jedinicu, autorica se poput patafizičara poigrava značenjima i igra intelektualnim elitizmom. Distanciranjem tretirajući slovo kao zasebno biće, ograđuje se od napisana objektiviteta i dosezanja skorije – svjetlosnim godinama udaljene – demokracije slova: Red je caru prepustiti carevo, jezikoslovcu jezikoslovno, a time i svu odgovornost (Anabel Zanze). Danas u doba sveopće slike, ovdje nazočimo svojevrsnom obožavanju slova. Mentalnoj preciznosti njihove izvedbe.
[3] Nije slučajno naslov knjige osobnih zapisa, svojevrsna tumača vlastitih djela Pogled iznutra. Vidi: Anabel Zanze, Pogled iznutra, Čitati s razumijevanjem, Art studio Azinović, Zagreb, 2017.
[4] „(…) valja iznova razmotriti kakav je to svijet postindustrijskoga razdoblja u kojem navodno (kako bi kazao Sloterdjik) već i vrapci na granama pjevaju o proizvodnji svijeta kao fikcije, kojoj se stvarnost, ako je od nje još išta ostalo, valja prilagoditi. Ikonolatrija je (…) zaokret koji nastaje u 19. stoljeću i koji postupno nagriza obožavanja teksta (…).“ Vladimir Gudac, Predgovor u: Vilém Flusser, Filozofija Fotografije, Scarabeus-naklada, Zagreb, 2007., str. 11.
[5] Doista, raspon tipografije na ovoj izložbi impresivan je, ali i varijabilan. Istražujemo autoričine pismovne vrste, tipove i veličinu slova, rezove i razmake između riječi i redaka od posve stamenih, potom rukopisnih, te ekspresivnih – a iskrivljena su uvijek (pre)emocionalna – do nerazumnih ispisa unutar slova, kao i ispisa na Brailleovu pismu kojim umjetnica demokratizira vladavinu slova omogućujući osobama oštećena vida (OOV) da preobraženim dodirom dožive njima namijenjena djela.
[6] Parafraza Clementa Greenberga, prema: Zvonko Maković, Monokromi, Umjetnički paviljon u Zagrebu, Zagreb, 2002., str. 6.
[7] „Čovjek je svoj svijet, da bi u njemu lakše opstao, čini se morao ‘okvadratiti’. Njegova mjera svari je, ako dobro uočavam, četverodijelna. […] Stoga sam i ja odlučila likovno djelovati kvadratom. Moji su kvadrati svojevrsni ekrani, moja reakcija, pored ostalog, i na doba informatičke i informacijske revolucije.“; Anabel Zanze (2000). Isto kao i bilješka 3, str. 70–71.
[8] Vidi: Pervertitov vodič kroz film, r. Sophie Fiennes, s. Slavoj Žižek, 2000.
[9] Ludistička igra riječima.
[10] Parafraza dijela izjave ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek. https://n1info.hr/kultura/prihvacamo-sudsku-odluku-o-ovrsi-bukovceve-slike-ali-je-ne-razumijemo/, 5.11.2022.
[11] Vera Kružić-Uchytil, Djelovanje Salona na formiranje i deformiranje Vlaha Bukovca (period od 1877. do 1893. g.), https://hrcak.srce.hr/file/232368, str. 126.
[12] Vera Kružić-Uchytil, Vlaho Bukovac – Život i djelo 1855. – 1992., Nakladni zavod Globus d.o.o., str. 69.
[13] Arhiva NMMU-a: Spisi i reversi prema urudžbenom zapisniku 1947. – 1950.; Jirsak, Libuše. Ljubo Babić, Dokumenti, vrijeme…, Moderna galerija, Zagreb, 2011.; Ljubo Babić. Moderna galerija JAZU / Umjetnost XIX. i XX. stoljeća, Jugoslavenska akademija, 1948., katalog.
[14] Parafraza, Francis Bacon, Ogledi, prema: Jorge Luis Borges, Aleph (Besmrtnik), Zagrebačka naklada, Zagreb, 1999., str. 7.
Anabel Zanze rođena je u Dubrovniku 1971. godine, gdje je završila srednju školu prirodoslovno-matematičkoga smjera. Diplomirala je na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1996., u klasi prof. Ante Kuduza. Živi u Zagrebu. Članica je HDLU-a i HZSU-a.
Od sredine 1990-ih izrađuje kolaže i slike na koje ispisuje nizove slova, a porijeklo im je u avangardnim i neoavangardnim umjetničkim pravcima. Izlaže samostalno i skupno u istaknutim hrvatskim galerijama i muzejima, kao i u inozemstvu, a djela joj se nalaze u fundusima ili postavima više hrvatskih muzejskih institucija.
Skupni su nastupi novijega datuma: 4. i 5. bijenale slikarstva / 4th and 5th Biennal of Painting,HDLU – Dom hrvatskih likovnih umjetnika, Zagreb, 2017. i 2019.; (Ne)postojanost prostora – Prostori naracije i imaginacije / (Un)Beständigkeit des Raums – Narrations und Imaginationsräume, HDLU – Dom hrvatskih likovnih umjetnika, Galerija Prsten, Zagreb i Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, 2018.; Vizije grada. Ikonografija grada II. (1950. – 2000. +), Moderna galerija, Zagreb, 2019./2020.; La pittura contemporanea Croata. Tra figurazione e astrazione / Suvremeno hrvatsko slikarstvo. Između figuracije i apstrakcije, Umjetnički paviljon u Zagrebu i Civico Museo Revoltella; Civico Museo Revoltella, Galleria d’Arte Moderna, Trieste / Trst, 2022.
Samostalno izlaže od 1994. godine, od kada je priredila 31 izložbu. Recentnije među njima su: Vrste riječi / Parts of Speech, Muzej suvremene umjetnosti – No galerija, Zagreb, 2014.; Citati / Citations, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik, 2015.; Napinjanje teksta / Text in Tension, Gliptoteka HAZU i Galerija umjetnina, Split, 2019. te Analogne strukture, Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda – Galerija Ružić, 2021.
Tekstove o vlastitom djelu objavila je u knjizi Pogled iznutra. Čitati s razumijevanjem / View from Inside. Close Reading,2017.
Iste je godine dobila II. otkupnu nagradu Muzeja Grada Rovinja za djela na izložbi Likovna kolonija Rovinj 2017. / Colonia artistica di Rovigno 2017. i Priznanje Umjetničke galerije Dubrovnik „za doprinos obogaćivanju Zbirke moderne i suvremene umjetnosti“.
Njezin je umjetnički opus obrađen u knjizi Sandre Križić Roban Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas. Odgovornost slike u vrijeme nestrpljivog pogleda (Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.).
Anabel Zanze: SLOVOBILJEŠKE
Rastezljivošću likovno-lingvističkog pojma slike bavim se od završetka ALU-a. Ovim projektom dotičem se javno-komunikacijskog prostora: registriranjem žarišnih točaka u području arhitekture, urbaniteta i vizualnih umjetnosti, koje su struka i građanstvo prepoznali – a kako bismo propitali ispravnost nekih odluka koje su obilježile društvene ambijente posljednjih godina.
UVODNO: „PANDEMIJSKI” CIKLUSI – PAPIR I ŠKARE, AEROMITING, ANALOGNE STRUKTURE
Inicijalni rad ove izložbe jest poliptih Vratite magnoliju, naslikan 2020. pa se u tu godinu vraćam. Prvih dana lockdowna iz atelijera sam, u relativnu sigurnost doma, ponijela vlastite kataloge i plakate prethodnih izložbi iz kojih sam, rekomponirajući njihove isječke, razradila dva autoreferentna ciklusa kolaža: Papir i škare te Aeromiting. Prvi je od njih prošao kroz svojevrsnu preobrazbu. Transferom iz kolažiranog u ulje-na-platnu oblik za potrebe izložbe u Slavonskom Brodu u studenome 2021, nastaje i treći „pandemijski” ciklus – Analogne strukture. Branko Ružić i brodska Tvrđava usmjerili su me ka istraživanju Mumfordova grada: s lovcima, zaštitnicima, graditeljima, ratnicima, osvajačima, nastrljivcima, svećenstvom – i pukom, kojega se štiti i napada, kojemu se daje i oduzima. Izvedbeni je naglasak bio na likovnoj formi: na boji i geometriji, simbolima i sintetizaciji – tipografski su element i riječ u podređenoj poziciji.
Aeromiting, iako kolažni, ima dosta crtačkoga nerva. Razigran je, dinamičan, na adrenalinu. Moglo bi se reći da je anticipacija ratnih događanja na istoku Europe. Sigurno je i to da me je lockdown podsjetio na opsadu rodnoga grada i izoliranost u kojoj smo, bez struje i vode, s minimumom potrepština preživljavali, dok su nas jugoarmijski MIG-ovi nadlijetali ispuštajući pritom fosforne i druge bombe uništenja. Meni svojstveno izbjegavanje zlomislice očitava se i u nazivu ovoga ciklusa. Mojim zrakoplovima upravljaju imaginarni vrsni letači. Izvedba je to za djecu, mlade, razonoda za obitelji, na zraku, u subotnjim sunčanim prijepodnevima. Svjesna sam toga da se vrhunski piloti ne školuju za air-show manifestacije, da se avioni ne usavršavaju primarno za panoramske prelete gradova i prašuma u turističke svrhe, nego da je svrha tih investicija druge naravi. Grabež, moć, manipulacija i profit neke su od dominantnih manifestacija djelovanja ljudske vrste. Ostaje nada da će zahvaljujući onima drugima – dobrima, plemenitima – svijet opstati.
SLIKE-TRANSPARENTI KAO POLIPTISI NETRANSPARENCIJE
Dok sam se pripremala za izradu Analognih struktura, uočila sam potencijal slovokolaža C. Do toga sam trenutka na pojedino platno ispisivala duže tekstove, pokoju riječ, sintagmu. Jesam i tek jedno slovo, ali na lirski ili gestualan način. Za razliku od svih dotadašnjih, zamišljena slika poliptih-transparent omogućila bi čitanje teksta s puno veće distance. Na svakom je platnu, na bijeloj podlozi, trebalo ispisati jedno žarkocrveno latinično veliko tiskano slovo. Slijedeći simboliku crvene boje došla sam do slogana Vratite magnoliju. Preuzela sam ga od udruge građana koja se bori za transparentne upravljačke politike i „zeleni” grad Zagreb.
Ima u mome opusu slika koje su posvete likovnim umjetnicima, književnicima, glazbenicima ili njihovim djelima. Čajkovskome. Ivani Brlić Mažuranić, Sylviji Plath. Tess Gallagher i Raymondu Carveru. Brancussiju, Arpu. Kniferu, Kipkeu. I tako dalje. Motiv nastanka poliptiha-transparenata izvanredne su, vanjske okolnosti koje se tiču djelâ umjetnikâ Ivana Meštrovića i Vlaha Bukovca.
Poliptihom Vratite magnoliju izražavam osobno stajalište koje je u koliziji s „higijenskim” uređenjem male zelene površine oko Meštrovićeva paviljona što je, prije vrtno-arhitektonske intervencije, bila vrelo života u neadekvatnom urbanističkom okruženju. Mekšim riječima, nedostaje mi razbarušeni pojas raslinja koji je okruživao paviljon. Na tome sam trgu, u Studentskome domu, boravila tijekom treće i četvrte godinu fakulteta. Sjećam ga se s magnolijama, klupama, gimnazijskim đacima, fontanom koja je radila i nije, i bila češće prljava, nego čista. Ali, ipak. U sumornom okruženju zgrada i zgrada, zagušenog rotora i avenije bez drveća, MORH-ove rezolutne građevine i okolnih automobilima natrpanih uličica, taj je pojas bio dragocjena oaza života. Iščupali su mu klupe, otjerali ptice, magnoliju ugasili. Prostrli po njemu onaj zeleni tepih za gledanje.
SLOVOSVIJET
Zapravo, u Račiću smo planirali pokazati Aeromiting. Nabavila sam za tu izvedbu dosta kartona. Sve je na stolu bilo spremno, izresci aviona, hangar njih. Ali pred mojim očima, mojim rukama na tim je kartonima nastajao Slovosvijet – minijaturan slovorječnik. U energičnom ritmu, kao u filmu Brazil, nalijepila sam na svaku od dvadeset i dvije table po devet pločica, u tri stupca i tri retka, a na svaku pločicu ispisala neku složenicu. Od slovomarije, slovotrojstva, slovoerectusa, slovoentiteta, slovopsine, slovopamfleta do slovoskeptičnog, slovodoslovnog i slovoletargičnog. Pojmovi su to i zabavni i ozbiljni. Neki su ljepozvučni, neki vokalno baš nezgrapni. Pokrivaju razna područja ljudskoga života i djelatnosti. Od filozofije, religije, jezikoslovlja i poezije do medicine, geografije, fizike, astronomije… nizali su se do broja 198. Toliko sam kartona imala.
SLOVOKRACIJA
Magnolija je tražila kontekst u kojemu bih je predstavila javnosti. Sa Slovosvijetom je isplivao poticajan pojam slovokracije… Kustos izložbe Željko Marciuš urbanitetom se bavio na dvama opsežnim interdisciplinarnim projektima, Ikonografiji grada I i II, u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti (tada Modernoj galeriji). Upitala sam ga možemo li mijenjati koncept izložbe. Tema mu je ionako bliska, a ni ravnatelj institucije Branko Franceschi nije imao ništa protiv.
Slovokracija je naziv izložbe. Složenicu sam stvorila kombinirajući hrvatsku imenicu „slovo” sa starogrčkim glagolom „kratein” koji znači: vladati, a označava vladavinu slova, slovovlast, slovovlađe. Ujedno je i naziv uljene slike na platnu za koju sam priredila pseudoenciklopedijsku jedinicu o nepostojećem svijetu nepostojećeg političkog uređenja, distopijske naravi. Ispisala sam je po platnu onako kako se u tiskarstvu prelamaju enciklopedijske natuknice. Tekst je suvislo-nesuvisao, realno-nerealan… slovokratično paraozbiljno-ozbiljan.
MLADA PATRICIJKA
Vladaju li ovom izložbom slova? Ako da, kojem cilju ta vladavina stremi? Može li se to iz slika razaznati? Svijet nije idealno mjesto i nije ga lako popraviti. Mnogi ga nastoje učiniti boljim. S tom sam intencijom pripremala ovaj projekt, tijekom koje se pripreme dogodila ovrha Mlade patricijke Vlaha Bukovca, nakon spora oko vlasništva nad slikom. I nju slovoevidentiram poliptihom-transparentom.
BRAILLEOVA DIONICA
Slovokracija je lako generirala nove ideje. Već sljedeće jutro po zamišljaju Brailleove dionice uputila sam Tiflološkome muzeju prijedlog za suradnju, a jutro potom bila na sastanku kod ravnateljice Željke Bosnar Salihagić i kustosice Nine Sivec, koje su zdušno pomogle ostvarenju segmenta izložbe namijenjenog osobama oštećena vida (OOV). Za njih sam izvela, Brailleovim pismom, djela na metalu i papiru. Time proširujem vlastiti tipografski doseg, ali i stimuliram posjet izložbi onog dijela populacije koji čita („gleda”) samo na tome pismu. Vjerujem da takav inkluzivan pristup može potaknuti druge vizualne umjetnike da im neke svoje projekte prilagode čime bi predstavljanje likovnih umjetnosti toj prikraćenoj publici postalo ustaljena praksa.
MOJ SVIJET
Pitala sam se kako osobe oštećena vida uvesti u izložbu. Na prvom djelu koje su dodirnuli piše: moj svijet. Oni brajicu čitaju i ona ih, kako na reljefu piše, vodi u njihov svijet. No, tekst je na reljefu koji sam ja izradila pa bi taj svijet mogao biti moj. Mišljenja sam da on pripada i njima i meni. Videće osobe, koje brajicu ne čitaju, zidna će legenda uputiti u sadržaj teksta pa bi time moj svijet mogao postati svijetom svih nas.
U tradiciji je likovnih umjetnosti da koriste iste motive i njihove varijacije. Željko Jerman je 1976. na desetmetarskom foto-papiru napisao „OVO NIJE MOJ SVIJET”. Izložio ga je na pročelju zgrade Studentskog kulturnog centra u Beogradu. Jermanu je to bila „intimna parola”. Dio javnosti ju je doživio kao političku provokaciju. Godine 1929. Belgijac René Magritte na slici pod naslikanom lulom napisao je na francuskom: „Ovo nije lula”. Promatrač vidi lulu i čita tvrdnju da to nije lula. I nije. To je slika lule. Djelo moj svijet u sebi ne nosi Jermanovo nihilističko ili buntovno odbijanje sudjelovanja. Magritteovsko paradoksalno poigravanje identitetima i značenjima provlači se i kroz moj opus.
TUMAČ
Drugo taktilno djelo na izložbi je Tumač – dvanaest tekstovakoji osobe oštećena vida vode kroz postav. Nama, koji brajicu ne čitamo, ta bijela prostirka od tristo pedesetak centimetara dužine ispunjena točkama može biti inspirativna. Podsjetiti nas na pahulje snijega, na kadrove filma Matrix… Senzibilirati za problematiku slijepih i slabovidnih. Netko sklon rješavanju enigmatskih zadataka, mogao bi, uspoređujući slova Tumača i slova brajice screenshotana na mobitel, tekst dešifrirati. Ostalima, dakle gotovo svima, njegov sadržaj promiče. U situaciji smo u kojoj gledamo, a „ne vidimo”.
SLIKA GOVORI VIŠE OD RIJEČI
Na crno obojenom platnu svijetlim slovima piše: Slika govori više od riječi. Sadržaj te općepoznate fraze smatra se neupitnim. No na platnu povezujem proturječne pojmove. Može li slika koja je sastavljena od riječi govoriti više od riječi? Onda kada je riječ jednako slika? Paradoksalnost je još izraženija time što je slika postavljena uz Tumač, koji riječima – onima koji ju ne vide – opisuje sliku.
AGORA
Zbog slovodemokratičnosti omogućila sam i publici da se pisanim riječima izrazi na „trgu” na koji „stižu” po obilasku galerije.
Riječ agora u Staroj Grčkoj ima više značenja. Mene zanima kao mjesto javnog okupljanja i javnog iznošenja vlastitih stajališta. Rad Agora se sastoji od magnetne ploče („trga”) i nekoliko kompleta magnetnih slova. Pretpostavljam da će se neki posjetitelji poželjeti oglasiti ispisavši svoje stavove o pojedinim fenomenima i postupcima, parafrazirati nešto, formulirati prijedloge i moguća rješenja za dobrobit zajednice, koja nam je svima – jedini dom.
