Radilo se o Rendićevoj skulpturi iz serije »Hercegovka«, koja je stojeći niz godina na tome grobnom mjestu pokupila onu patinu kakvu viđamo na starim spomenicima, te tako narodu sklonom vjeri prirasla srcu kao Majka Božja, unatoč narodnoj nošnji južnijih krajeva, odnosno pokrivaču s dukatima (talijerima) i bijeloj kapi ispod te prsluku s vezom. Vrijednost kipa je procijenjena na stotinu tisuća kuna. Skulptura nije pronađena do danas.
Tko je znao da je skulptura tako vrijedna i da je djelo poznatoga autora? Možda ju je netko odnio da bi mu krasila kućni oltar? Ili je ljubomorno htio imati lijepi kip nad svojim grobnim mjestom?
Riječ je o potpunom nepoštivanju kulturne baštine, o izbjegavanju savjesti i zatvaranju očiju pred ne samo zakonima, već i vlastitim moralom, odgovornošću i osjećajem ljudskosti. Radeći na nadgrobnom spomeniku Lovre Pavelića u Gospiću, Ivan Rendić je imao i sudski proces na svojim leđima, jer su ga optuživali da je neke svoje radove radio po tuđemu predlošku, gdje ga je i neki bečki klesar tužio da je izvodio djela prema njegovim modelima i nacrtima. Parnica je za Rendića prošla dobro, no popularnost »Hercegovke« je sve više rasla i potražnja za njenim narudžbama nije prestajala. Stoga i ne začuđuje što je Rendić osim za obitelj Pavelić i Murković, istu skulpturu radio i u Trstu (1883., Ivankovićeva grobnica) te vjerojatno i na drugim neznanim mjestima, no svugdje u različitim varijantama. Vrlo sličnu kopiju »Hercegovke« izlaže Rendić i 1901. godine na zagrebačkoj Proljetnoj izložbi te 1908. godine na splitskoj Dalmatinskoj umjetničkoj izložbi. Sukob oko ovoga spomenika je nastao i zbog Rendićeve odluke da klesarsku izvedbu povjeri sušačkom klesaru Rubešu, a ne gospićkom Vukeliću.
Skulptura »Hercegovke« s gospićkog groblja nije bila izvedena u punoj veličini, ako ju usporedimo s drugim istoimenim verzijama. Kipar je samo iskoristio odljev gornjeg dijela tijela skulpture. To je vidljivo i u samom pokretu mlade djevojke koja ima nagnutu glavu, kao da nešto radi, no to nešto se nije moglo vidjeti.
Na ideju za takav tip skulpture, i to namijenjen grobnoj arhitekturi i skulpturi, Rendić je došao uporno skupljajući elemente narodnog folklora po čitavoj ondašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji (posebno u našim predjelima) i to u materijalima koji su varirali od kamena, metala i drveta do tekstila i dr.
U gospićkoj »Hercegovki« odlučio se na mramorno poprsje (makedonski kamen sivac) u niši natkritoj lukom od višebojnih stakala, s edikulom na kojoj su uklesani folklorni elementi u kamenu. Grobnica obitelji Pavelić i Murković osim skulpture u niši sadržava i podzemnu kriptu s ogradom te povrh toga nadgrobnu stelu.
Za skulpturu se znalo da ju je naručio Lovro Pavelić, bogati gospićki trgovac, koji je imao trgovinu građevinskim materijalom, a bio je poznat i po tome što je sinu Stjepanu 1910. kupio najstariju kuću u gradu – kulu age Senkovića na rijeci Novčici, koja je i danas u vlasništvu njegove obitelji.
Planirano je bilo napraviti grobnicu samo za obitelj Pavelić, no Stjepan je odlučio pokopati u istoj grobnici i svoju sestru Dragicu Pavelić, udanu Murković, koja je prerano umrla od tifusa. Grobnica je bila postavljena 1907. i otad je bila na počivalištu te obitelji, te su godine koje su prolazile vjerno na njoj ostavljale traga i govorile o starosti samoga groblja.
Antonia Došen
Akademija-Art
