Izložba povodom Dana grada Petrinje Autor izložbe je dr. Boris Vrga.
Ivan Nepomuk Tucić rođen je 15. svibnja 1889. godine u Donjoj Stubici. Nakon završene osnovne škole i gimnazije koju je pohađao u Zagrebu i Pečuhu, Tucić se 1908. godine upisao na glasovitu Višu školu za likovnu umjetnost u Budimpešti. Po njenom apsolviranju 1911. godine, Tucić upisuje studij slikarstva na Akademiji za likovnu umjetnost u Münchenu. Početkom Prvoga svjetskog rata, 1914. godine mobiliziran je i u svojstvu ratnog slikara upućen na talijansku frontu. Potaknuti ratnim strahotama, grmljavinom topova i bljeskovima puščanih cijevi, već nakon nekoliko mjeseci javljaju se kod njega prvi znaci duševne bolesti, tako da je s fronte vraćen na liječenje u Budimpeštu. Nakon oporavka, nastavlja slikarsko djelovanje i samostalno izlaže u Budimpešti i Pečuhu.
Ivan Tucić: Autoportret
Tucićevo prisustvo na petrinjskoj likovnoj sceni pratimo od 1920. godine, kada na I. katu kuće fotografa Balaša, u tadašnjoj Vojničkoj ulici broj 72 (danas Hanžekovoj), otvara slikarski, "svakom ljubitelju slikarske umjetnosti otvoren atelier". Petrinjsko razdoblje Tucićeva umjetničkog djelovanja obilježeno je kreativnim vrhuncima, što potvrđuju i njegove, od kritike i publike dobro prihvaćene samostalne zagrebačke izložbe.
"Veliku kolektivnu izložbu slika" u petrinjskom Hrvatskom domu, priredio je Tucić u lipnju 1926. godine, izlažući prema notici objavljenoj u lokalnom "Jedinstvu", "svoje najnovije radove, a najviše slike iz okolice našeg grada". Očita je Tucićeva motivska okrenutost prigradskim krajolicima, pogotovo pitomim pejsažima uz rijeku Petrinjčicu, koji su zauzimali posebno mjesto u njegovu ikonografskom inventaru. Osim novoga ili staroga korita Petrinjčice, njegovu su pažnju izazivali i mirni rukavci Kupe, mekim snijegom prekrite kupske livade Krči i Oberlin, jesenski šumarci i ogoljeli zimski vrbaci. Zanimljiv dokaz njegova umjetničkog djelovanja u Petrinji, predstavlja i realizacija zidne slike sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca i dimnjačara, postavljene na ugaonoj niši kuće petrinjskog katehete Pavla Erdegatića.
Vrijeme između 1935. i 1945, godine, Tucić je proveo na kontinuiranom liječenju u Državnom zavodu za umobolne u Stenjevcu.
Po izlasku iz bolnice, mentalno oporavljen, Tucić postaje član Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH-a) i aktivno se uključuje u javni likovni život, obilježen ideologijski programiranom koncepcijom socijalističkog realizma s kojom je njegov akademski i poetski realizam zadovoljavajuće korespondirao.
Tucić je umro u Zagrebu, 3. studenog 1965. godine.
Petrinjčica s mostom
Tekst u katalogu napisao je dr. Boris Vrga:
"Slikarstvo Ivana Tucića pojavilo se i oblikovalo na našim prostorima u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, u vrijeme koje je bilo obilježeno borbom za samobitnost hrvatskoga likovnog izraza, a samim time i za razvoj nacionalne moderne umjetnosti. I dok su pojedini umjetnici spomenutu samobitnost tražili na mitsko-legendarnoj nacionalnoj razini (Meštrović i "medulićevci" Rački, Krizman i dr.), žanr-idilama i folklorno-anegdotalnoj pučkoj predaji (Mašić, Bužan, Vanka) i socijalno-kritičkom angažmanu ("zemljaši" Hegedušić, Detoni, Tiljak, Svečnjak, Vaić i dr.), Tucić je pripadao onoj skupini likovnih stvaralaca koji su, ponukani Babićevim proklamacijama u dubokoj umjetničkoj povezanosti s licem i duhom krajolika te "čisto našem likovnom izrazu", isti tražili u prostoru nacionalnog pejsaža, preferirajući slikarski izričaj zasnovan na njegovoj preobrazbi posredstvom temeljnih likovnih postulata: kompozicije, boje i crteža.
Djelujući manje ili više konzekventno u okvirima takvih shvaćanja, Tucić je svoj akademski i realistički pristup prirodi, obogatio tekovinama plenerizma i (post)impresionističkog realizma, ali i vlastitim senzibilitetom i temperamentom. Opredjeljujući se za pejsaž, kao samostalnu likovnu dionicu, svojim je djelovanjem doprinio vrijednosnoj afirmaciji čistoga pejsažnog slikarstva na našim prostorima.
Lovrenčevo u Petrinji
Zasnovan na subjektivnom doživljaju prirode i intimističkoj impresiji viđenog, Tucićev se likovni iskaz ne prezentira kao preslik i prijepis stvarnog pejsaža, već kao njegova realistička impresija i unutarnji odslik. Zahvaljujući tome, slikar je individualizirao njegovu lokalnu boju i fakturalne vrijednosti, nerijetko mu namećući štimung ili ugođaj koji prezentira njegova najosobnija emotivno-psihološka stanja, ponajčešće osjećaje prolaznosti i sjete, klonulosti i melankolije, koju su u hrvatsku umjetnost impostirali Josip Račić i Milan Steiner i koja će u Tuciću iznaći ne toliko značajnog, ali ipak dostatno profiliranoga nastavljača. Toj zadaći podređena je i slikareva sužena i reducirana, tonski iznijansirana i ujednačena paleta sastavljena uglavnom od zagasitih smeđih, sivih i maslinastozelenkastih tonova.
Slikajući pejsaž u razna godišnja doba te ozračju sezonskih i dnevnih atmosferskih mijena, Tucić je posebnu pažnju posvećivao tonskim gradacijama i karakteru prirodne svjetlosti, koju definira i stupnjuje bojom. Unatoč povremenoj utopljenosti pejsaža u svjetlosnu izmaglicu, integritet prirodnih oblika i čvrstina njihovih formi u Tucićevim krajobrazima nikada nije ugrožena ni upitna. Osim spomenutih, poezijom običnog i jednostavnog svijeta prožetih pejsažnih realizacija, pogotovo onih riječne i bregovite motivike, cjelovitiji uvid i primjerenu interpretaciju zaslužuju i pojedine portretne realizacije, zasnovane na prezentaciji karakternih, a ne samo fizionomijskih odlika ličnosti.
Petrinjčica
Nesumnjivo je kako je bolest, koja je sudbinski prekinula Tucićev kreativan kontinuitet i reducirala njegovu umjetničku snagu, dovela do vrijednosnih oscilacija u njegovu slikarskom opusu. Bez obzira na to, pojedine portretne i pejsažne Tucičeve realizacije, stilski profilirane u rasponu od tamnoga akademskog slikarstva preko polikromatizma "šarene škole" do čistoga i štedljivoga crno-sivoga tonskog slikarstva "minhenovaca", zaslužuju mjesto u vrijednosnoj reviziji i animaciji hrvatske likovne moderne. One upotpunjuju panoramičnu sliku nacionalnog likovnog korpusa i predstavljaju segment bez kojeg njegova polivalentna cjelina, ne bi bila potpuna ni objektivna."
Izložba je otvorena do 11. rujna 2009. godine u rado vrijeme galerije od utorka do nedjelje: 18.00 do 20.00 sati.
