Sva ova ognjišta fotografski su zabilježena na Grožnjanu koji je još 1965. godine proglašen Gradom umjetnika, a u napuštene kuće useljavali su umjetnici. Oni najčešće nisu rušili ove predmete iz poštovanja, ali i zbog njihove uloge koja i dan-danas ponegdje funkcionira
Eugen Borkovsky
Miranda Legović GROŽNJANSKA OGNJIŠTA / FOCOLARI DI GRISIGNANA
Ognjište, vatrište, kamin je posebno zidani, poluotvoreni prostor unutar kuće u kojem se loži vatra. U seoskim domaćinstvima služi za kuhanje hrane i za zagrijavanje prostorije, a nalazi se najčešće u najvećoj prostoriji. Ognjište u drugim vrstama prostora služi za grijanje, ali često i kao reprezentativni dio interijera.
Ova tema privlači Mirandu Legović koja još 1992./93. godine obilazi kuće na Grožnjanu u potrazi za autentičnim objektima. Tada i nastaje ova serija fotografskih svjedočenja. Ona odlučuje koristiti crno-bijelu tehnologiju. Fotografije su lagano tonirane u sepia ton, čime je podcrtava vremenitost ovih objekata u prostorima. Čini se da su skoro sva ova ognjišta bila u funkciji u vremenu kad su fotografije nastale. U nekima je zabilježen i vidljiv živi plamen izgaranja drva. U seriju motiva uvršten je i uzidani starinski šporet na drva, koji je iznad imao zračnik poput kamina.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana
subota / sabato, 18. VI. 2022, u 20.00 h
Miranda Legović
GROŽNJANSKA OGNJIŠTA / FOCOLARI DI GRISIGNANA
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: subota / sabato, 18. VI. 2022, u 20.00 h
Sva ova ognjišta fotografski su zabilježena na Grožnjanu koji je još 1965. godine proglašen Gradom umjetnika, a u napuštene kuće useljavali su umjetnici. Oni najčešće nisu rušili ove predmete iz poštovanja, ali i zbog njihove uloge koja i dan-danas ponegdje funkcionira.
U slavenskim, ali i drugim mitologijama, kućno je ognjište jako važno. Ono je bilo mjesto oko kojeg se okupljala obitelj, mjesto gdje se pripremala hrana i mjesto izvođenja rituala. Ognjište je bilo mjesto pred kojim su se, kao pred oltarom, ljudi pojavljivali umivenog lica. Ono je u nekim krajevima bilo i mjesto ispod kojeg su se pokapali umrli članovi obitelji i bilo poveznica s duhom umrloga koji je štitio ukućane. Dimnjak ognjišta smatrao se vezom između ljudi i bogova, a prostor oko ognjišta bio je ispunjen posvećenim predmetima. Najsvetiji dio ognjišta bio je plamen smatran božanskim djelom, vatrom koja održava život. Ta vatra bila je fizička manifestacija boga Simargla koji se brinuo o životu ukućana. Smatralo se da je Simargl jedan od potomaka Svaroga, a njegova braća bili su Hors i Dažbog, bogovi sunca i mjeseca. Pored Simargla, u staroslavenskoj mitologiji spominju se duhovi vatre i/ili vilinska bića koja su bila naklonjena ljudima. Među njima su Krijes i Krijesnica, personifikacije svetih vatri koje su se palile na otvorenom, na poljima i uzvišenjima. Vatra se, za stara slavenska plemena, kao i za mnoga druga, povezivala s božanstvima. Hestija je grčka boginja srca, ognjišta, vatre i doma. Hestijin je pandan u rimskoj mitologiji Vesta. Ona je i zaštitnica grada Rima. Agni, staroindijsko vedsko i brahmansko božanstvo vatre, bog je plamenog sunca (na nebu), vatrene munje (veza neba i zemlje), ognjišta i/ili žrtvene lomače, krijesa (na zemlji). Od imena Agni na sanskrtu, nastao je latinski ignis i slavenski oganj.
Na većini fotografskih radova ove izložbene prezentacije nema puno režiranja. Autorica se trudi likovno prenijeti dojam ovih mjesta, ali i dokumentirati stanja i situacije. Zabilježen je zadimljeni i začađeni zid iza gorišta, lanac za vješanje kotlića ili posude za kuhanje. Vide se neožbukani kamenom građeni ili obijeljeni zidovi prostorija i drvene grede stropova. Autorica u kadar uzima i autentične stare predmete poput stolica, polica za suđe, daske za rezanje, tanjure, stare kutljače, košare, boce i vrčeve, čajnike, te željezni pribor za održavanje vatre, asortiman nekadašnje funkcije prostora s kaminom. On je bio i kuhinja, ali često i prostor boravka ukućana, posebno za zimskih mjeseci, pa ga se nastojalo ukrasiti, često policama i zavjesicama. Tu se mogu vidjeti i keramičke ili drvene figurice, fenjer, svijećnjak, šalice od lima ili porculana, keramike. Ponegdje možemo zapaziti i neke artističke predmete jer su u neke kuće bili useljeni umjetnici u Gradu umjetnika.
Miranda Legović ove fotografije prvi put predstavlja na izložbi u galeriji Studio Porton na Grožnjanu 1993. godine. To je ratna godina kad je ljudima bilo milo vidjeti, doživjeti neku ugodnu situaciju. Ognjište predstavlja kuću, ideju doma, topline i sigurnosti. Mačka bi zimi spavala kraj kamina, a domaćini bi se skupljali u prostoru u kojem je objekt bio izveden i u funkciji. Kad se bacaju ili su se bacala stara ljubavna pisma, često je tome služio kamin u radnoj ili nekoj prostoriji. Kraj kamina je doživljaj svijeta drugačiji nego uz električnu peć. Titranje plamičaka, pucketanje vatre, temperatura koja se širi iz tog građenog dijela kuće, stvara se atmosfera sigurnosti i povjerenja, nostalgije. Ideja sretnog trenutka.
Miranda Legović Bodor, rođena je 1961. godine u Čakovcu. Fotografski odjel, Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu, završila je 1981. godine. Od tada se profesionalno bavi fotografijom. Kolektivne izložbe, likovni projekti i žirirane izložbe: Poreč, Brtonigla, Pula, Grožnjan, Novigrad, Rijeka, Zagreb, Izola, Kopar, Kranj, Bari, Mallorca, Zenica, Mostar, Sarajevo, Postojna. Samostalne izložbe: Grožnjan, Pazin, Buzet, Poreč, Zagreb, Izola, Trst,Firenza, Brtonigla. Autorski projekt, iniciranje, osmišljavanje i realizacija: tradicionalna međunarodna manifestacija „Foto ex tempore“ u Novigradu. www.fotoextempore.com. Voditelj galerijskog programa Zajednice Talijana Novigrad. Pokretač i predsjednica Udruge fotografa Istre i voditelj niza edukacijskih programa u domeni fotografije. Ima status Samostalne umjetnice, HZSU Zagreb a član je i HDLU Istre.
