Od 07. 08. (u 21.00 sat) do 27. 08. 2009. godine
Izložena je serija hiperrealističnih slika/akvarela s motivima barki, perfekcionističke izvedbe i jednog posebnog metafizičko-nadrealnog ugođaja, po čemu je ovaj slikar već postao poznat i čime se, uz studij na Likovnoj akademiji „St. Luc" u Bruxellesu, potvrdio kao vrsni slikarski znalac.
Kustosica izložbe je Višnja Slavica Gabout, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, koja je o ovim radovima napisala tekst u katalogu.
Bonaca je tišina nad vodom, potpuno mirno more, utiha bez daška vjetra. A Saša Lončarić slikar je koji ponajčešće slika upravo bonace. Ne one na pučini, već one u luci. Bonace s uvijek dremljivim barkama i s nekom melankoličnom atmosferom ispražnjenosti, nepomičnosti i tišine. Sve na njegovim slikama izgleda zbiljsko, a opet, sve je nekako nestvarno. Barke su mirno usidrene u lukama, u plićacima, oslonjene o žalo i djeluju kao „zaspale" usred sveopće dremljivosti. Tu vlada „poetika bezvremene zaustavljenosti". Nema uznemirujuće dramatike, niti povišenih emocija, već se sve ljuljuška u ozračju intimizma i smirene kontemplacije. Dojam je kao da je sve „zaleđeno" u vremenu i zaustavljeno u prostoru, bez ljudi, što budi osjećaj melankolije i nestvarnosti. Ipak, motivi su oslikani fotografskom preciznošću, pri čemu autor perfekcionistički točno, s jednakom pedantnošću, vodi računa o dijelovima kao i o cjelini. Uz to, Saša Lončarić slijedi liniju klasičnog pristupa slici, držeći se tradicionalnih tehnika i medija – crteža i akvarela, kojima skoro doslovno bilježi realnost.
Ali bilježi je samo naizgled doslovno, jer odmah se pitamo je li to zaista istinska realnost kad tako jasno i kristalno čisto vidimo svaki detalj? Vidimo li ga takvim i u prirodi – tako mikroskopski detaljno? I je li priroda uvijek tako tiha, more tako mirno „kao ulje", a na dnu mora se razabire svaki kamenčić? Dakako da nije tako. Od silne prenaglašenosti, realnost je tu tek u tragovima, negdje u pozadini, a u prvom planu je atmosfera, pa su Lončarićeve „Bonace" autorske interpretacije viđenoga u koje se umiješala fantazija i imaginacija. U nekom nam trenutku postaje jasno da je taj njegov „svijet predmetnoga iznad predmetnosti», ustvari neki drugi svijet, u kojem uz profinjenu figuraciju žive metafore i simboli, poetika i metafizika. A u tom drugom svijetu je i vrijeme drukčije, jer prolazi polako, možda čak i stoji – i „odzvanja" tišinom. Sve što se tu na prvi pogled čini opipljivim i prepoznatljivim, neopipljivo je i izmaštano, jer je gledano nekim pogledom stvarnijim od stvarnoga. Pogledom poetskoga nadrealizma i magičnoga realizma, koji transformira viđeno i doživljeno u nestvarno i irealno. Zato za sve što naša osjetila kažu da je tu zbilja, naš razum u konačnici otkrije da je tek vrsta njezine poetske replike – dakle, iluzija.
Ono što tu u svakom slučaju nije iluzija je Lončarićeva metjerska izvrsnost – njegovo znalačko baratanje slikarskim, a posebno crtačkim medijem. I kad slika, ovaj umjetnik pokazuje da je izuzetan crtač (ne treba zaboraviti da je vrsni karikaturist!). A on je crtač – analitičar, čije su značajke preciznost, strpljivost i točnost. U slikarsku materiju – u profinjene akvarelne tonske odnose svoga slikarstva, on uranja kroz iscrpni, narativni crtež, kroz svojevrsni „crtački uvod", inzistirajući otpočetka na strogosti, čistoći i jasnoći, te na taj način na čvršćem uspostavljanju odnosa s motivom. Počinjući sve linijom, a onda na nju nadovezujući istančane tonove akvarelne boje (u relativno reduciranoj kolorističkoj skali), kojom uvijek zna uhvatiti sve svjetlosne nijanse, sve zasićenosti, bistrine, mekoće i oštrine, sve čudesne prostornosti, sva nježna sfumata i sve kristalne bistrine. Unoseći bojom u slikani prizor tankoćutnost, poetičnost i profinjenost.
Lončarić u svojim „Bonacama" ne slika događanje, nego (uz svu hiperrealnost prikaza) registrira dojam i ugođaj. Sve ostalo – prostor, vrijeme, zbilja, tek su fikcije naših osjetila. Ono što, međutim, zasigurno nije fikcija je autorova emotivna povezanost s motivom kojeg susrećemo na skoro svim ovim slikama: s motivom barke. A prema tome motivu, od pamtivijeka punom simbolike, Lončarić gaji posebnu sklonost i po svemu se čini, poznaje ga „u dušu". Znano je da barke u svakoga tko je vezan s morem bude želju za otiskivanjem na pučinu, za plovidbama, za doživljajima, za životnim spoznajama, za odlascima i dolascima. Nose li barke Saše Lončarića nešto od simbolike njegove osobne životne priče? Barke na Sašinim slikama tihe su i mirne, usidrene u luci, u plićaku, gotovo zarobljene bonacom koja ih okružuje. Jesu li one jedna strana slikareva temperamenta, koji se, nakon putovanja po svijetu i života u inozemstvu, te školovanja u Belgiji, vratio i smirio u svojoj luci? Zbog nekih oblaka, koji možda obećavaju promjenu vremena, naviru asocijacije. Zato se pitamo, jesu li Sašine barke uistinu zaspale, ili dremajući strpljivo čekaju, a u dosluhu su s morem, vjetrom i prirodom. Čekaju svoga mornara, da krenu s njim na novu, uzbudljivu plovidbu.
Višnja Slavica Gabout
Saša Lončarić rođen je 1969. godine u Rijeci. Godine 1972. odlazi u Belgiju, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju, a nakon toga u Bruxellesu završava Akademiju likovnih umjetnosti „St. Luc", specijaliziravši se za crtanje stripa. Uz to, u Belgiji isto tako završava i trogodišnju školu za fotografe. Nakon povratka u Hrvartsku nastanjuje se u Krku i od 1998. godine započinje aktivnu izlagačku aktivnost, samostalnim i skupnim izložbama, a uz to vodi i likovne tečajeve, te sudjeluje u radu likovnih kolonija.
Maja Parentić, ravnateljica CZK Grada Krka
Akademija-Art.net