Svečana inauguracija nove javne plastike u Splitu KOŠULJA OD LIŠĆA Borisa Šituma, u subotu 9. travnja 2022. u 12.00 sati, u parku ulice Dinka Šimunovića na Trsteniku
Branko Franceschi
Odakle ti osmijeh
…“kako da im rečem odakle mi košulja od lišća,“ središnji je stih pjesme Nikole Martića po kojem je Boris Šitum nazvao svoju konačno izvedenu intervenciju u drvoredu čempresa na visoravni kojom na jugoistočnoj strani završava splitska četvrt Trstenik, s pogledom na Biokovo u daljini. Kad kažem konačno, želim istaknuti da je za istoimenu instalaciju Šitum nagrađen glavnom nagradom Splitskog salona 2018. godine na temu prostorno i sadržajno specifične, ideologijom nekontaminirane skulpture namijenjene postavu u javnom prostoru. Nagrada je podrazumijevala angažman organizatora, splitskog HULU i ostalih javnih kulturnih institucija poput Galerije umjetnina, koje su uistinu kod gradske uprave i lobirale za njen postav. Da li zbog ove sinergije ili zbog izuzetne autorove upornosti, no postav je dovršen za splitske uvjete velikom brzinom, u nepune četiri godine. Time je sve ugroženija javna površina u Splitu dobila jedan od rijetkih prostornih znakova koji nisu nadahnuti poviješću i ideološkim mijenama, već iskonskim umjetničkim zorom koji nas vraća na Martićev šarmantno kolokvijalni stih. Naime, kako, zašto i kome, nisu početne riječi pitanja na koje će Šitum imati precizan odgovor, iako se svojim opusom potvrdio kao jedan od vodećih hrvatskih umjetnika kad je u pitanju prostorno i sadržajno uvjetovana intervencija u javnom prostoru. „Košulja od lišća“ na krajnjem je poetskom spektru Šitumova opusa zajedno sa sada uništenim „Jutrom“, aproprijacijom napuštenog stupa dalekovoda na obroncima brda Perun. Šitum je najnadahnutiji kad intervenira na dva toposa u kojima se osjeća egzistencijalno ukorijenjen, a koji svaki na svoj način predstavlja kulturološku pustinju. Prvi je ruralno zaleđe Splita, a drugi njegov urbani antipod, splitska četvrt Trstenik gdje je Šitum da opstane, zasnovao i svoju umjetničku obitelj, grupu Kvart. U suštini, Šitumova umjetnička praksa može se svesti na ustrajno njegovanje umjetničkog rada i objekata u kontekstu okruženja koje, jer je nije svjesno, ne razmišlja o umjetnosti, a kamoli o oblicima suvremene umjetničke prakse koji na samom terenu postupno mijenjaju, nadopunjuju i neprimjetno nagrizaju njegovu agresivnu duhovnu prazninu. „Košulja od lišća“ po mnogo čemu je metafora neprekidnog Šitumovog popravljanja stvarnosti. Lokacija je tipično splitska: spektakularni pogled na maestoznu prirodu Podbiokovlja i Brački kanal preko krovova smjese planirano i divlje izgrađenih zgrada i kuća, sve sa zapuštene visoravni koja je možda jednom bila planirana, ali nikad dovršena kao park, čija je jugoistočna granica krnji drvored sada već stasalih čempresa. Misteriozni nedostatak središnjeg čempresa (je li uopće posađen, je li uvenuo, je li ukraden, iščupan, zatrt u korijenu…?) premetnuo je hortikulturni plan zamišljen kao završni ures stambenog naselja u još jednu potvrdu o distopijskoj sudbini splitske urbanizacije. Život ide dalje, živi se sa čempresom ili bez njega. Šitumov iscjeliteljski zor u ovoj je deprimantnoj situaciji vidio priliku da jednom u osnovi crtačkom gestom, u drvored unese idealni obris nepostojećeg čempresa i tako formalno i semantički uspostavi izvorni koncept drvoreda u njegovoj oplemenjujućoj društvenoj funkciji. Obris koji prati zamišljenu formu koju bi čempres da nije nestao imao ne danas, već za koju godinu nesmetanog rasta, izveden je iz metalne cijevi obojene u zeleno. Niz je uspostavljen, pa pogled po drvoredu klizi bez zastoja, ali sada usložen kadriranim pogledom na pejzaž koji se razvija u pravcu Makarske.
Kao u svakom dobrom umjetničkom radu, značenje je multiplicirano. Osim geste manifestnog popravljanja stvarnosti na formalnoj i simboličkoj razini, Šitum ugrađuje i dinamični odnos organskog i anorganskog sloja stvarnosti. Čempresi dakako rastu i razvijaju se, a Šitumov metalni čempres sada najviši u redu, određen u svom anorganskom habitusu kroz godine će zaostati za organskim razvojem živih stabala. U kontekstu suvremene umjetničke prakse Šitum se neizravno referira na slavni rad Josepha Beuysa koji je 1982. godine ponudio upravi grada Kassela u Njemačkoj sadnju 1000 hrastova. U ovoj apoteozi života uz svaki hrast u zemlju je usađen i granitni stup koji se optički smanjivao dok su stabla u svojevrsnom trijumfu organskog života nezaustavljivo rasla. Šitumov postupak kreće iz suprotnog pravca: on ne stvara ispočetka, već djeluje poput nekog posrednika između idealnog i svakodnevnog svijeta, između prirode koju u sebi osjeća i kvarta u kojem živi. I to Šitum u Trsteniku, Splitu i Zagori, vođen nekom i njemu samom nerazjašnjivom osobnom vokacijom, uporno radi tijekom cijelog svog umjetničkog staža. Uporno, sizifovski, ali primjetno i u velikom mjerilu stvari. Poznavajući naš mentalitet sklon bagateliziranju svakog napretka i napora, kao da je sveden na reklamni slogan filma Paskvalino sedam ljepota nedavno preminule genijalne talijanske režiserke Line Wertmüller: „naučio je kako preživjeti, ali ne i kako živjeti“, možemo se jedino pitati odakle Šitumu osmijeh. Rekao bih da je tajna u stvaralačkom procesu, nizu malih koraka kojima godinama uporno razvija betonsku ljušturu Trstenika, kao i svega čega se prihvati, u prostor vrijedan življenja.
