Pero Pavlović
DOBROŠTIK
Riječima mu ne znamo izreći hvalu
Bože
On je naša radost
Naše vrelo žive vode
U sušna ljeta
Kad ilinštak ognjicom škropi zemlju
I posljednju kaplju ispija
On grgolji
I bistrom studenicom taži žeđ
Kad presahnu jezerca, potoci i studenci
Kad selo padne u teški drijemež
I ptice prestanu pjevati
On je gejzir života
Živodajni Kerit nebeski
Ograđen tvrdcom kamenom
Glasno svjedoči o prohujalim vremenima
S koljena na koljeno
Od usta do usta
O njemu se raspredaju legende i priče
On je rođen iz Porfirogenetova pera
Iz blage riječi humskih Hrvata
Iz srca blagoslovljene zemlje
Sveudilj mlad
I ja neznatan i malen gonetam mu ime
Dobroštik
Dobrostiv
Sama dobrota
Po volji Tvojoj, Bože
To je ta voda
Bujna ledna pitka voda
Ispjevana čežnja
Blago ozoreno u vječnost
Dobroštik je najveći izvor, kako narod kaže, žive vode od Mramora do mora, od sjeverne strane planine Žabe do južne, do Neuma. Smješten je na zapadnoj strani prostranog Gradačkog polja u blizini župne crkve. Prvo što putnik namjernik primijeti došavši na ovaj lokalitet majstorski je isklesana kamenica, koja služi kao pojilo, i na njoj srednjovjekovni natpis: OVU KAMENICU USIEČE BOŠKO SEMUNOVIĆ. Uokolo je predivan krajolik s padinama, gajevima i obrađenim njivama. Gradac je bio središte srednjovjekovne župe Yabsko /Zažablje/ koja je pripadala zemlji Humskoj. Ovdje je čovjek živio od paleolitika, evo do danas. Svjedoče o tome mnogobrojne gradine, gomile, nekropole i predmeti osmišljeni umom i izrađeni rukom. Mnogi se od njih nalaze u raznim muzejima. Spominjem ovdje i moju malenkost. U podnožju brda Osoje u Gradcu pronašao sam grubo izrađenu kamenu alatku iz starijeg kamenog doba. O njenoj vjerodostojnosti posvjedočio mi je, nakon proučavanja, naš poznati povjesničar dr. don Ivica Puljić. U Gradcu je do danas registrirano 270 gomila a tu su i brojna nalazišta stećaka. Najbrojniji i najzanimljiviji je kompleks u Podhumcu gdje su na stećcima uklesani razni crteži i križevi a na nekima se primjećuju i tekstovi. U blizini ove nekropole su ostaci ruševne crkve. Vrlo lijep ostatak prošlosti je ogromni stećak s križem visokim 3 m u blizini gradačke župne crkve. Ovo je jedan od najmonumentalnijih spomenika ove vrste. Sav ovaj krajolik mami pogled oka i radost duše i srca. Ovdje u podnožju Žabe koja je uzdigla kameno čelo u nebo a svoj najviši vrh, Ilijina glavica, okrunila kamenim oltarom i križem, stoji pjesnik i razmišlja kako je negda Dobroštik za vrelih ljetnih mjeseci napajao dvadesetak okolnih sela i zaseoka. Minulih božićnih dragih dana obogatio sam ovu pjesmu, koju sam davno napisao, prigodnom prozom sjećajući se jednog našeg davnog susjeda koji je uoči Božića došao na Dobroštik i natovario na konja mjehove vode. Uto se na zemlju spustio jaki pljusak. Naš ti susjed prolio vodu i došao kući. Kada u njegovu selu ni kapi kiše! Božićni ručak kuhao je u vinu! Misli mi opet lete Žabi. Kroz njena kamena njedra zaplovila nova prometnica koja povezuje Neum sa Stocem i Mostarom a ubrzo će s Ravnom i Čapljinom. I planina davno ispričane zgode i nezgode pretvara u nove svjetove. Na kraju su sami uskličnici i upitnici upućeni nama živima. Iskažimo, onda, svu ljubav prema rodnom kraju, svome zavičaju.
Izvor foto: Dinarsko gorje
