U Palači Milesi postavljene su slike od najranijih radova pa do današnjih dana dok su u Galeriji ”Kula” postavljeni sakralni motivi.
Vladimir Meglić se određenije afirmirao u poslijednjih desetak i nešto višegodina, ali njegovo stvaralaštvo ima znatno duže korijene i nemalu amplitudu koja pokriva višestruko duže razdoblje. Da i ne ulazimo u peripetije njegova formiranja i sazrijevanja, uvidjet čemo kako je od prvih koraka nalazio neke svojstvene karakteristike i vrijednosti, kako je motivski i intonativno več od druge polovine sedamdesetih godina (prošloga stoljeća) išao smjerom sustavne deformacije i pomalo groteksne percepcije figura kako je na tragu sjevenjačkih starih majstora tražio vlastite inačice interpretacije vidljivog svijeta i ljudskih odnosa (pa i s osiječanjem transcedentalne aure, metafizičkog pokrića).
Nije pretjerano kazati kako je razvoj mladog slikara išao putem asimilacije mnogobrojnih iskustava povijesti odabranog medija, kako su ga vrlo rano privukli i gotičari i maniristi, i klasičari i modernisti. pridodamo li da je jos kao diječak bio fasciniran tirolskim obojenim kipovima svetaca, a da je kao mladić proveo znatno vremena radeći za pozornicu, uspostavili smo mrežu utjecajnih faktora u tarženju likovnog jezika. Razumije se, putovanja po svijetu vodila su ga u muzeje i crkve, u galerije i na trgove, ali su ga navela i na otkrivanja različitih krajolika i ambijenata, s kojima je bio prisiljen uspoređivati panorame i vidike što ih je ponio iz međimurskoga zavičaja – neosporno konstitutivno bitne i svjetonazorno određujuće.
Večina tumača Meglićeva slikarstva opravdano će se poslužiti atributom ekspresivnosti, svrstati ga u okružje neoekspresionističkih tendencija konca dvadesetoga stoljeća (možda i susjedstvo njemačkih "novih divljih"). U svakom slučaju prepoznati će u njemu referencije na pretke, poput Van Gogha) kako i u izboru motiva stolica i kreveta, tako i u zvučnoj , čistoj kromatici) ili Rouaulta (po fovističkoj kontrastnosti game i mizerabilističkoj mješavini nježne sućuti i blage poruge).
Nije pri tom sporno da je evolutivno Meglić krenuo i dalje, asimiliravši stanovite tekovine kubizma (poliperspektivnost) ili nadrealizma (ukidanje gravitacije), no s jasnom sviješću da koristi "patente" povijesne avangarde kada oni imaju već standardnu vrijednost i oficijelnu verifikaciju. Simptomatično je među tim da Meglić među svoje uzore predilekcije svrstava također Kleea i Miroa, dakle autore izrazito oniričkih i nemimetičkih svojstava. Naime, premda je dosljedni figurativac i nemože se odreći prtljaga ikoničkih znakova i simbola, on u svojemu komponiranju kadra rasporedu elemenata na platnu (papiru, zidu) također podrazumjeva logiku i slobodu "apstrakcije", tj. Svoje likove i predmetne atribute raspoređuje po slikanoj površini kao svojevrsne mrlje i nakupine pigmenta, kao dijelove koji će harmonično odjeknuti u suglasju sekvenci.
Usidio bi se kazati kako Vladimir Meglić nije reagirao na Babilonsku ili Alksandrijsku post modernu situaciju, kako je njegovo shvačanje oblikovanja išlo organski prema prihvačanju tradicije kroz filter jedne linije modernizma. S ponešto pretjerivanja usporedio bi njegov dijalog s klasičnom tradicijom s picassovim "ćitanjem" Cranacha i Velasquesa ili pak Baconovim parafraziranjem Van Gogha i – opet- Valasquesa. Naravno, naš mladi slikar nije mogao možda niti htio dosegnuti stupanj autonomije u odnosu na predkoške poput spomenutih velikih predhodnika, ali je znao i umio nastaviti na sebi svojstven način , odnosno progovoriti motivima vlastitih nadahnućai slikati specifičnom inačicom temperamentnog duktusa i kolorističke euforije i prije nego li je stabilizirao svoju paletu i ikoniku Meglić je iskazao neospornu okrenutost začudnom i fantastičnom, te sklonost prema distorziji oblika i hipertrofiji prostornih sugestija. Dovljno je pogledati predakademske radove, kao što su "pejsaž" 1975, "Metafizički" 1978, "Ruganje" 1979, i "Šaljivi" 1978, pa da se uvjerimo u autentičnost opredjeljenja, u potrebu fiksiranja opsesivnih likova i prizora, ali u devetom desetljeću prošlog stoljeća – u razdoblju nakon dugotrajnog provjeravanja dolazi do zrelosti i samosvjesti relizacije, do serijalnih varijacija i cikličkih obrada dominantnih motiva.
Sigurnost izvođenja očituje se u naglašenoj gestualnosti i smjelom jukstaponiranju kontrastiranih parcela, a mogućnost individualizacije pojedinog rada zavisi od gotovo nepresušne imaginacije. Meglić se tako poigrava"općim mjestima", fiksnim atributima, "stajačim metaforama" svoga univerzuma (kao što su prije svega, ploča, stola. ladica, i sjedište, i naslon stolice), da bi ih potom obagatio ili olakšao dodanim akcesorijima (kocke, zvrk, vaza, suza, rog, voće, ptica, gnjezdo, itd.). proporcionalno u dosadašnjem Meglićevom slikarskom opusu pretežno enterijeri. Neuzmemo li u obzir njegove mozaikalne i vitrajne izvedbe njegova su platna najćešće komornoga ugođaja sobne , intimističke atmosfere, koordinata zidova, stropova i podova.
Međutim, naćin obrade kao da razbija sva ograničenja zadanog prostora, tretman površine zadobiva upravo kozmička obilježja. i nije rijeć samo o tome da otvorene ladice naslućuju prodore u neznane dubine ili da se kroz učestale prozore otvaraju vidici na beskonačna prostranstva, nego Meglićeva dinamična gesta pripada ritmovima što sugeruraju astralne protege i poklapanje suprotnosti. "Crni oblak" što se nazire izvan okna istoimene slike iz 2000. Godine odjeknut će u gustom krajoliko iza Sv. ilije, na slici iz godine 2001. "Žuto polje" (1995) ponudit će svoju podlogu i obris za razradu u "Flori" (1999), u "Cvijeću Sv. Doroteje" (1998), ili pak "panu" (1997). U zrcalu "gnjezda" (2002) ogledat će se geometrizmi iz "bacača kocki" (2000)
Kad su blizu još ljestve ili podne daske ili prećke naslona stolice dobivamo čitav koordinatni sustav linearnih paralelizama kojima se odlučno suprortavlja organička razvedenost dominantnih djelova slike. Autor je i sam svjestan bitne polariziranosti mnogih svojih djela, pa ih i naslovima definira kao "tirkizno na crvenoj", "Crveno-zeleno", "toplo-hladno", "Muško-žensko", itd.
Vladimir Meglić je rođen 1955. godine u Donjem Pustakovcu (Međimurje). Godine 1975. maturirao je na Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Nakon završene škole radio je na scenografijama u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Akademiju likovnih umjetnosti upisao je 1981. godine, a diplomirao je 1986. na slikarskom odjelu u klasi profesora Josipa Biffela. Od tada djeluje kao samostalni slikar, izlažući na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, između ostalog i s Controm, neformalnom grupom stvaralaca istomišljenika. prvu samostalnu izložbu priredio je je u njemačkom Konstanzu 1995. godine. Uz izlagačku djelatnost izveo je radove na nekoliko sakralnih objekata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u tehnikama freske, mozaika i ulja. O njegovu je radu 2006. godine objavljena monografija iz pera Enesa Quiena.
Popis samostalnih izložbi
1989. izložbeni prostor dvorane "Augustin Kožatić"
Vladimir Meglić
Postav izložbe: Vladimir Meglić, Stanko Mrduljaš i Duje Mrduljaš
Duje Mrduljaš, ravnatelj
Akademija-Art.net
