Televizija kakvu danas poznajemo i ne sluti kakvi se već sada novi konkurentni mediji, a posebno u bliskoj budućnosti već valjaju prema nama…
Po zvanju dip. pravnik, a po zanimanju novinar urednik na HRT-u rođen pored Đakova, sa stalnom adresom u Stubičkim Toplicama, nekada sportski novinar odakle ga pamtimo ponajviše s naših malih ekrana, Nikola Kristić je poznat i prepoznat kao pjesnik. U razgovoru za Akademiju Art govorio je o poeziji, o stanju u medijima i još o kojem čemu drugome što vrijedi pročitati. Zavirite malo u svijet, iza ekrana i doznajte štogod nova o Nikoli Kristiću!
Gordana Igrec
Koliko dugo ste na HRT?
Na HRT-u sam od 1985. godine… dakle punih 36 godina…
U sportskoj ste redakciji, zar ne?
Ne. U sportskoj redakciji sam bio od 1992. do 2002. Od 1999-2000. bio sam odgovorni urednik Sportskog programa HTV-a, od 2002. do 2004. Glavni urednik Informativnog programa HTV-a. Od 2017. urednik u Glazbenim sadržajima HTV-a… urednik i voditelj festivala, koncerata i glazbenih emisija HTV-a.
A sada: sport i poezija?
Dakle, pitanje o sportu potpuno je pase, jer poeziju pišem od 2006. godine kada sam bio urednik-mentor u Informativnom programu HTV-a… daleko poslije rada u Sportskom programu… i ne radi se o usklađivanju, jer profesionalni posao je jedno, a osobnost i način izražavanja kroz pisanje, u ovom slučaju poeziju, nešto je sasvim drugo…
Odakle ljubav prema poeziji?
Ne radi se o ljubavi prema poeziji, već se poetskim izrazom izriče unutarnji osobni odnos prema društvu, najbližem okružju, obitelji, djeci… ženi… životnim događanjima, emotivnim vezama, ljubavima…
Kada ste počeli pisati poeziju?
Kao što rekoh, prvu pjesmu u životu napisao sam 2006. godine…
Koliko zbirki imate izdanih?
Poezija ili poetski osjećaj ne mjeri se objavljivanjem, odnosno štancanjem zbirki… osobno me to nit na takav način zanima niti opterećuje…, a ne pišem pjesme kao na tekućoj traci…, nije važna kvantiteta već kvaliteta, a kada pišem, duboko promišljam i svaka pjesma je zaokružena priča i svaka u svom specifičnom izričaju…
Veliku pozornost posvećujem svakoj pojedinačnoj pjesmi, a zbirke se događaju ili se uopće i ne moraju nužno dogoditi… Objavio sam 2017. godine Knjigu poezije „Daleke blizine“.
Imate li uzora u poeziji?
Ne gledam u pisanju da se na bilo koga ugledam ili slijedim nekakav uzor… da je tako, mogli bi govoriti o kopiranju načina na koji netko piše… ne kopiram i pišem kako se meni osobno to sviđa, a kroz rječitost i izričaj koji nosim u sebi… kao i svatko tko se na sličan način, iskreno i nepatvoreno otvarajući svoju emotivnu nutrinu predstavlja javnosti…
Koje autore najviše volite čitati?
Više volim čitati knjige određenih tematika nego li čitanje po imenima autora… Ali u poeziji sklon sam stihovima Sergeja Jesenjina, Konstantina Simonova, Poa, Matoša, Nerude, Tina Ujevića, Cesarića, Tadijanovića, Vesne Parun itd…, a uopće u književnosti više sam okrenut klasicima nego li novim književnicima ili pjesnicima ovog našeg, kako to zovemo, modernog doba…
Što Vama znači poezija?
Poezija je postala dio mog življenja… kroz pisanje, ali i uglazbljivanje pjesama te snimanje video spotova i nastupe uživo pred publikom na festivalima ili poetsko glazbenim koncertnim večerima koje isključivo iz zadovoljstva organiziram s vrsnim interpretima i glazbenicima… Kroz poeziju se emotivno izražavam…
Pišete li i prozu?
Da, pišem i prozu… koja će također jednog dana možda ugledati svjetlo dana… pišem dramske tekstove, scenarije, konferanse za događanja itd.
Što Vam je draže: poezija ili proza?
Nije to pitanje na koje se može izreći jednoznačan odgovor. Jedno i drugo je izraz promišljanja i emotivnog pražnjenja… jedno i drugo, ako je iskreno i dobro napravljeno, nosi velika zadovoljstva. A ako onaj koji stihove ili prozu uzme u ruke i pročita i duboko o pročitanom promišlja i k tomu i sebe u nekim okolnostima pronađe, onda je to i sreća pisca…
Kakve pjesme najčešće pišete? Ljubavne, refleksivne, duhovne, pejzažne, domoljubne…
Pjesme su emotivne… prije svega ljubavne, pa sad u kakvim god smjerovima i prema kojim osobama usmjerene…, a i domoljubne tematike, kao što je pjesma i posebni veliki i glazbeni projekt „Vukovarski advent“… Jesu li i duhovne, to treba osjetiti čitatelj… u svakom slučaju smatram da su to pjesme posebnog duha…
Što nam novoga pripremate u bližoj budućnosti?
Nisam sklon ništa najavljivati unaprijed… stvari se događaju ili ne događaju… kada se trebaju ili ne trebaju dogoditi… Puštam da me misao i pisanje vodi i nosi… pa kamo me odnese… vidjet ćemo…
Kako to da živite u Stubičkim Toplicama? Kako biste opisali to tako malo, a tako poznato mjesto?
Slijedom slučajnih okolnosti došao sam prvi put 2004. godine u St. Toplice i malo, pomalo, a i slijedom nekih životnih okolnosti i preselio iz Zagreba i sada mi je ovdje prebivalište i formalno sada već punih 14 godina…
Mjesto jest poznato, ali kroz povijest, a sadašnjost Stubaka i nije za neku pohvalu… Društveni i kulturni život ondje je minoran, pa slijedom toga trudim se godinama raditi na unapređenju upravo tih segmenata… prvenstveno utemeljenjem i organiziranjem evo već 5 godina Festivala poezije „Nagrada Vesna Parun“ i sada već 5. Adventa u Stubakima i Dočeka Nove godine u podne u Stubakima… i nekim drugim aktivnostima….
Jesu li se standari u novinarstvu srozali? I zašto?
Za odgovor na ovo pitanje trebalo bi puno više prostora i sveobuhvatne analitike… ali ukratko… sigurno je da ne vlada zadovoljstvo medijima i novinarstvom koji su postali preslika društva. Kapital, oglašivači, politički pritisci i vlasništvo nad medijima primaran je razlog.
Ali ako mislite da su standardi medija u nekim prošlim vremenima bili visokih razina… grdno se varate… Kada bi sada gledali arhivske TV priloge ili čitali novinske tekstove iz tih ranijih vremena… dobro bi se nasmijali… koliko su bili politički ili državnim institucijama ulizivački… uvijek je tako bilo pa tako i sada i pitanje je samo osobnog dostojanstva i karaktera, odnosno profesionalnosti osobe-čovjeka novinara, a to se ako se dobro gleda lako prepozna.
Hoće li opstati tiskani mediji u daljnoj budućnosti?
Nešto da, ali uglavnom ne. Razlog su novi, brzi mediji, a novine su uvijek stare 24 sata.. a danas se prebrzo živi… I TV medij je u problemu. Mladi ljudi ne sjede pored ekrana, TV uopće ne gledaju i informacije traže i nalaze preko pametnih telefona… u trenu… na internetu…
Televizija kakvu danas poznajemo i ne sluti kakvi se već sada novi konkurentni mediji, a posebno u bliskoj budućnosti već valjaju prema nama…