Na svečanosti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nagrada Tito Strozzi ravnopravno je dodjeljena dirigentu Aleksandru Kalajdžiću za glazbeno vodstvo opere „Orfej i Euridika“ Christopha Wilibalda Glucka i Ivici Buljanu za režiju drame „U agoniji“ Miroslava Krleže
Pripremio: Tomislav Radić – Snimka: Jovica Drobnjak
Žiri je bio u sastavu: Leo Rafolt (predsjednik), Jagoda Majska Martinčević, Ljiljana Gvozdenović, Nina Ožegović, Branimir Pofuk (članovi)
Predsjednik povjerenstva Leo Rafolt u obrazloženju navodi:
Pravi čovjek došao je u pravo vrijeme na pravo mjesto. Maestro Aleksandar Kalajdžić, umjetnik zamjetne europske karijere, danas generalni muzički direktor uglednih ansambala Kazališta i Filharmonije u Bielefeldu, došao je na poziv intendantice Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u vrlo osjetljivom trenutku. Potres i korona učinili su svoje a pri tom su u kazališnom svijetu mnogoljudni ansambli najviše trpjeli. Kad se ukazala još uvijek nesigurna šansa za zajednički rad Maestro je prionuo cizeliranom postupku propitujući mogućnosti ansambala i solista, najprije koncertima a potom i cjelovečernjom izvedbom opere u polukoncertnoj izvedbi. Hrabro je odabrao djelo koje ne pripada takozvanom željeznom repertoaru pokazavši već time svoj neuobičajen a istančan ukus glazbenika koji ne podliježe općoj popularnosti opere ali oplemenjuje one koji žele i znaju slušati danas već gotovo zanemarena vrijedna djela. Upravo je takvo djelo Orfej i Euridika, jedna od Gluckovih reformskih opera u izvedbi koje dirigenti ili padaju ili pak dosežu sveobuhvatno pročišćen stil vremena koji ostaje jednim od najvećih dosega u povijesti opere. Nedvojbenim eruditskim znanjem kao i dragocjenim značajkama osobnoga muzikaliteta a posebno elegantnom smirenošću manualne tehnike, Aleksandar Kalajdžić postigao je s tri vrsne vokalne protagonistice, discipliniranim čistim i prozračnim orkestrom te skrivenim zborom idealnu ravnotežu zvukovnih odnosa, oprečnosti različitih situacija i karakterno dramsku izražajnost partiture koja u pravim rukama nikada nije zastarjela.
Kad je 1928. Krleža u Osijeku javno čitao dramu U agoniji, u uvodnom tekstu Krleža je naveo da, različito od postupka u njegovim ranim dramskim djelima, „dramatska radnja na sceni nije kvantitativna. Napetost pojedine scene ne zavisi od izvanje dinamike događaja, nego obratno: snaga dramatske radnje je ibsenovski konkretna, kvalitativna, a sastoji se od psihološke objektivizacije pojedinih subjekata, koji na sceni doživljavaju sebe i svoju sudbinu“. Ivica Buljan, režirajući tu dramu, odlučio se dekonstruirati klasičnu semantiku drame, onu po uzoru na nordijske škole, stvarajući zanimljiv korelat s konstruktivizmom vizualnih umjetnosti, ali i na osobnu reminiscenciju na ljubljanske Glembajeve, pritom pazeći da se unutarnji raspon psihološke napetosti ne raspline, već što bliže primakne „odrazu naše stvarnosti“. Krležino negativno-aksiološko određenje prema vlastitoj, ranijoj dramskoj produkciji, u kontekstu prevrednovanja avangardnih tendencija, u krležologiji je odavno odbačeno, pa Buljanov eksperiment s vrijednostima „vječnog moderniteta“, „vječne avangardnosti“, koja se stalno vraća, sigurno vrijedi i danas. Intenzitet radnje visoko je motiviran eruptivnom ženstvenošću, gustoćom i razgranatošću motivacija, pa se umjesto drami već imanentne psihologizacije Buljan koncentrira i na svojevrsnu (re)korporalizaciju izvedbenog čina. Ako je Krležin dramski tekst imao na umu puninu gesti i jezičnih signala koji iskazuju doživljaj duhovne kulture jednog staleža na izmaku, Buljanova je režija to dodatno produbila, zaoštrila, usto stvarajući velebni amalgam psihološke, somatske i ideologemske agonije jedne nove civilizacije u neprestanom stanju kriznosti. Osobnost i univerzalnost režijske poetike takve vrste Buljanovu Agoniju čini antologijskom u kontekstu povijesti izvedbenih krležijana.
