Pisao bih i da nikada u životu nisam dobio niti jednu nagradu
Odmah mi je na početku blago rekao: „Ako čekamo trenutak kada ću biti bez posla – nećemo ga dočekati. Stoga – spreman sam – pošaljite mi danas ili sutra pitanja, a ja ću se potruditi odgovoriti preko vikenda. Ne očekujte duge odgovore.“ Bio je to Miro Gavran, (na „gmailu“) naš najizvođeniji pisac u svijetu kao i kod nas i jedan od najnagrađivanijih. Kada sam kao mlada gledala njegovu dramu „Čehov je Tolstoju rekao zbogom“ ili „Ljubavi Georga Washingtona“ nisam trebala ništa reći osim: „To je- to.“ Sve ostalo bilo bi suvišno i sve ostalo pripada bogatoj profesionalnoj biografiji plahog, duhovitog i mudrog pisca Mire Gavrana. Zapravo, razgovarala sam s „književnim tajkunom“ u najpozitivnijem smislu te riječi. Toliko naslova broji iza sebe Miro Gavran. Kako, pak uvijek stvara želimo mu još dva puta toliko. A sada krenimo na „Male žensko-muške“ razgovore.
Gordana Igrec
Vi ste neiscrpno vrelo. Odakle za svoja djela crpite inspiraciju?
- Svakodnevni život koji me okružuje nalik je brojnim paralelnim romanima, zanimljivim filmovima, fantastičnim dramama i komedijama. Kada je pisac otvoren prema životu i zainteresiran za sudbine ljudi oko njega, nadahnuće je bukvalno nadohvat ruke. Samo je važno znati prepoznati koja je priča doista „naša“, koja nas se osobno tiče… jer autor daje maksimum u svome radu samo u trenutku kada osjeća da piše o onome što je i njemu važno.
Koje Vam je Vaše djelo – najdraže?
- To mi je najteže pitanje. Često ga dobivam i doista ne znam odgovor na njega. Kada pišem novi tekst uvijek sam uvjeren da će upravo on biti najvažniji, jednoga dana i najdraži… Kasnije shvatim da je svaki moj tekst bio važan i drag mi, ali da je to uvijek bilo vezano uz to vrijeme i uz emocije koje su me u tom razdoblju života dodirivale.
Imate li uzora u književnosti?
- Bilo bi pogubno imati uzor, ako pod uzorom podrazumjevamo željeti pisati kao netko drugi. A da postoji čitava „vojska“ pisaca u čijim djelima sam uživao kao čitatelj to je nesporno.
Koje pisce volite čitati?
- Kao dijete sam volio Matu Lovraka, Karla Maya, Marka Twaina, Ferenca Molnara, Ivana Kušana, Ericha Kastnera… u srednjoj školi sam zavolio pisce kao što su Camus, Marquez, Borhes, Meša Selimović, Dobriša Cesarić, Tin Ujević, A. B. Šimić, Vladan Desnica…, a u novije vrijeme čitam doista različite autore iz svih krajeva svijeta i primjećujem da sve više čitam autore koji tematski nemaju nikakvih sličnosti s onim što ja pišem… očito pisac Gavran i čitatelj Gavran imaju različite sklonosti.
Izdali ste i poeziju, zar ne? Kako je pisati poeziju za razliku od proze ili drama i komedija?
- Poeziju pišem rijetko… ponekad s pauzama od nekoliko godina. Pišem samo kada osjećam da neki osjećaj ili misao ne mogu izraziti u formi proze ili drame. Poezija koju ja preferiram uvijek nosi jasnu poruku, jasnu misao. Puno mi je lakše napisati pjesmu nego roman ili dramu. Pjesma ne traži nikakvu pripremu, ona je stvar trenutka i često nastaje u dahu bez ikakvog predumišljaja.
Vaš moto u životu?
- Ne čini drugome što ne želiš da on učini tebi.
Što nam novoga spremate u bliskoj budućnosti?
- Upravo sam sredinom rujna dovršio poemu u deset pjevanja „Obrana Jeruzalema“ i objavio ju početkom listopada u Forumu, Republici i Vijencu u dijelovima, a sada promišljam kako ju objaviti u formi kratke knjige… i radim paralelno već godinu i pol dana na pripremi jednoga romana. Dosta je složene strukture pa sve ide nekako usporeno.
Kako gledate na nagrade koje ste dobili?
- Kada dobijem neku nagradu obradujem joj se i to proslavim, kada ne dobijem odmah zaboravim i nikad ne žalim za time. Ne opterećujem se nagradama, one su važnije mojim tekstovima na koje skrenu pozornost nego meni. Ja bih pisao i da nikada u životu nisam dobio niti jednu nagradu.
A kako doživljavate uspjeh svojih djela?
- Veselim se kada vidim da ono što sam stvorio u intimi svoje sobe dopire do čitatelja i kazališnih gledatelja praktički na svim kontinentima, na četrdeset različitih jezika. Umišljam da je to dokaz da ono što radim nosi univerzalne poruke razumljive ljudima odgojenima u različitim kulturnim bazenima.
Vi ste malo, obiteljsko kazalište s tako velikim uspjehom. Kako se slažete sa ostala dva člana svoje obitelji u poslu, naime?
- Super sam suradjivao sa suprugom Mladenom protekla tri desetljeća i sa sinom Jakovom proteklih deset godina… jedino nam je proljetos naš sin Jakov rekao da nas voli kao roditelje, mamu kao glumicu, mene kao pisca, ali da više ne bi s nama surađivao i da ide svojim putem. Kaže da surađujući s nama ne osjeća slobodu, nego miješanje poslovnog i obiteljskog što mu ne odgovara. To smo obrazloženje i ja i supruga prihvatili.
Pišete li za svoju suprugu i za svojeg sina uloge skrojene prema njihovom senzibilitetu?
- Pisao sam u nekoliko navrata za njih smatrajući da će likovi koje kreiram biti baš po njihovoj mjeri. Pošto su neke od tih predstava imale uspješan i dug život pred publikom mislim da nisam pogriješio.
Postoji li „tajna Vašeg uspjeha“?
- Vjerojatno postoji, ali ja ju ne znam. Svaki puta kada počinjem pisati neki novi tekst nemam garanciju niti da ću uspjeti, a niti da ću ga napisati do kraja. Svaki puta je to neka nova neizvjesna avantura.
Do kada namjeravate pisati? I o čemu biste još voljeli pisati?
- Pisat ću dok postoji želja. A koje će me teme u budućnosti okupirati to ne mogu ni predpostaviti. To znade samo dragi Bog.
