Tomislav Marijan Bilosnić
VRTNI PATULJAK
(poema)
8. Pjevanje
2020. GODINA SELFI S DEMOKRACIJOM
Dvije tisuće dvadeseta prijestupna godina pluta dalje
Zamračenom rukavicom dotiče svijet
Mi ne putujemo ona se trese
Zadnja godina dvadesetoga stoljeća
Sve je vrijeme rasla skrivena
S njezina svoda visi šišmiš i zmaj
Dva se suprotstavljaju danu i noći
dva se sukobljavaju svemu što među njih dolazi
jedno drugo miluju kad se kuća zamrači
jedno drugome prijete kad su među ljudima
uvijek se vraćaju nevidljivom ulicom
Svi muževi pod zviježđem Plejada
koji služe na granici žensko su prije ili kasnije
Na jednom rogu ovna noć na drugom dan
u dvije ruke dva crna bisera u dvije naušnice
srebrne kao Afroditine obrve
Nikad nećemo znati na kojoj se strani sunce prije rađa
Našoj ili njihovoj kad nama zalazi
da li prije nas pročisti ili njih poškropi
s dva oka u jedno oko gledamo
navikli na deset prstiju na rukama i toliko na nogama
kao i patuljci koji nas okružuju
Uvijek s jednih na druga vrata ričući
o-o-o-oho-o-o-o
kakav li je život od dva zida načinjen
od dva plućna krila ljudi od zanata
serum u jedno pumpaju naftu u drugo
Tigar i stršljen dualni i džungla za njih smanjena
na veličinu prstena
Globalna kiša pada kao cjepivo
poneka se kap otvori i vidimo krv
globalni poremećaji dopiru kao šumovi šprica
na zemlji neki hodaju prerušeni u Boga
na nebu više ništa ne počinje
globalni oblaci otvaraju nam zjenice
globalno ogledalo svjetiljka je lica koje umire
uokolo lunjamo globalno ne bi li se približili jasnoći
pod globalnim kišobranom kosturi odlaze u jesenju noć
kabanice na početku studeni
Nema potrebe imenovati labirint
Globalno raste drveće od dnevne tišine bježeći
globalno se otapa led i nalazimo cipele nestalih
vosak pada na rimske svijeće u globalno podne
svima zvoni u središtu križa u podne
zrakoplovne igračke padaju u jezik naroda
Globalnom pincetom u istoj epruveti dolazimo u isti lokal
u isti grob u jednoj od novih montažnih fasada
po počinku krećemo u šetnju i okrećemo glavu
globalno psujemo u jedan mikrofon
molimo dok svakog nas dana globalni napušta dan
Odbačene staklene boce vrve na suncu
Ne pitaj ničega se više ne sjećam u zamrzivač su me stavili
u led duboki i ja ću preživjeti
Ime tvoje, Oče, više ne izgovaram
učeni su ljudi kreativni nešto će poduzeti
da i bez oca možemo živjeti
Ne treba se puno brinuti sve će doći s rješenjima
u računima u pinovima
sreća nije više jedna od naših riječi
ni ljubav nema našeg imena
Sve što nam je potrebno u globalnoj se kutiji nalazi
zajedno s cjepivom
Legni u svoj krevet oslobodi drugima prostor
da slobodno mogu patiti
Gazda voli dobre vijesti ima vražjeg posla i treba našu pomoć
Oboljeli rastu vertikalno posvud otkucava biološki sat
i čini nas pjesnicima
zato ga i spominjem da ga opjevam
Čujem tvoj glas Wuhan
Započelo je Novo doba uzavrelom kemijom
Tutnje zborovi karnevali ploveći morem odlaze
burno se čuje kucanje srdaca podjednako bijelih i crnaca
Čuju se pozivi vođa pod crkvenim svodovima
Ovaj grad nazvat ću oklopna kornjača-karantena
Iz dubina tla izviru predjeli koje smo voljeli
bubnjevi našeg pamćenja su nemilostivi
Nečastivi i dalje postoji razuzdan kao u bordelu
Pala je Padova i u mome se gradu otvaraju bojevi
kako ljeto dolazi snijeg je sve dublji
sunce mjesec i zvijezde prošlost su koja će preživjeti
U svijetu se mijenjaju teme
Ujedinjeno kraljevstvo i princ Harry izlaze iz EU
vatrometom svoje snage vraća se Beethoven
u samoću vremena
Budimo odgovorni budimo globalni
ne dotičimo usta oči nos (svakako ni čmar)
Dvije tisuće i dvadeseta godina
za svakog je metak izlila
Snaga naroda neka bude požar u Australiji
poplava eksplozija u Beirutu
podudarnost Jupitera i Saturna
na kojoj rade restauratori i alkemičari zajedno
Zlatno tele je u muzeju kojeg obasjavaju munje
novi život može podnijeti svaku sudbinu
Čelo za metak već sam objavio ali neću odustati
nabili su mi najlon na glavu žvačem foliju
daju mi sjekiru prekrivaju krznom kao u doba Dalía
Bože, tišina ljude ubija
Tko je dobio Nobela a barut je suh i zapaljiv
Washington i stari Rim tresu se na Capitolu
Žalosna sova je krenula i Vikinzi s rogovima
dolaze barbari u bojama zastave
Amerika je velika ponekad prijeđe i svoje granice
upucana je žena Ashli Babbitt veteranka rata
slobodna i u staro je prebivalište vraćena
Gola zabava i mrtva tijela baš kao u Bagdadu
i tamo kradu izbore i zlato Mezopotamije
Kao djeca igrali smo se kauboja i Indijanaca
pili coca-colu iz njihovih kopita
Kažem vam i danas me pitaju kako sam –
još sam tu i nemojte zaboraviti:
Večeras na našem programu preporučujemo
izravni tv prijenos nasilja
i selfi s Demokracijom
){kind=link}