Razgovor sa supružnicima Koren Kudelić, Kristinom i Ivicom, pjesnikinjom i vlasnikom izdavačke kuće Diligo-liber

Oboje supružnika Koren Kudelić, pjesnikinja Kristina i Ivica, inače vlasnici izdavačke kuće Diligo-liber u Zagrebu nisu niti “časak časili” i bez imalo razmišljanja krenuli su u pomoć nastradalima u potresu u Sisku, Petrinji i Glini i okolici.

Dali su nesebično svoje vrijeme, darove i toplu ljudsku riječ. U svojim nastojanjima da pomognu postradalima nisu usamljeni primjer, ali mi smo smatrali da je njihova humanost na djelu zavrijedila pažnju.

Kristina: U meni se oduvijek krije humanitarac koji je slab na ljudsku nevolju i bijedu. Jednostavno srce samo odlučuje oko pomaganja. Nije ovo prvi puta da sam se angažirala oko pomaganja, činila sam to i prije, samo je ovaj puta to drugačije. Nisam jedna od onih koja to čini kako bih sebi prikupljala lajkove po Facebooku, mislim da bi svatko trebao pomoći i podijeliti međusobno ono što ima. Uvijek sam vjerovala kako postoji neki balans u svijetu, onaj koji ima dat će onom koji nema. Tako bi svijet trebao funkcionirati.

Ivica: Kao poštar koji sam dijelio poštu 20 godina na tom terenu, te sve ljude osobno poznajem. Jednostavno sam imao potrebu pomoći drugima jer sam i sam kroz život prošao svašta, a to je nešto što me ispunjava kao čovjeka.

Ivica: Obišli smo sela oko Gline, jer sam živio u Glini posljednjih 20 godina i upoznat sam sa situacijom, a i terenom. Obišli smo Dragotinu, Donji Klasnić, Brestik, Mali Gradac, Veliki Gradac, Martinoviće, Banski Drenovac, Vlahoviće, Majski Trtnik, Bijele vode i Majske Poljane gdje sam nekad živio. U tim selima ljudi ionako žive skromnije nego na drugim područjima Hrvatske, bez obzira na potres. 

Kristina: Htjeli smo krenuti još prvi dan od potresa, kad sam vidjela suze u očima svog muža, shvatila sam da imam pored sebe osobu koja neće ostati imuna na ljudsku patnju i koja u sebi ima ono što imam i ja; potrebu za pomaganjem. Kad mi je suprug rekao da ćemo otići pomoći tim ljudima, vidjeti ih, posjetiti, srce mi je bilo puno. 

Kristina: Trudimo se angažirati maksimalno, preko prijatelja, poznanika, društvenih mreža. I hvala svima koji su sudjelovali na bilo koji način.

Ivica: Nakon posjeta tih ljudi koje poznajem, prikupljamo i informacije gdje je i kome potrebna pomoć, pa sam ponosan na svoju suprugu koja je jedan cijeli dan provela na mobitelu kako bi starijim ljudima osigurala topli obrok, a jednom djetetu inhalator. 

Ivica: Prikupili smo suhu hranu, odjeću, obuću, kućne potrepštine, higijenske potrepštine, gumene čizme, lijekove koje smiju ići bez recepta, prijeko su im bile potrebni jer nisu mogli do njih zbog zatvorenih ljekarni. Te prve dane zaista je bila loša situacija. 

Kristina: Nastavljamo s prikupljanjem posuđa, popluna, tepiha, ručnika, jer i to će im također trebati. 

Ivica: Donirali smo svim ljudima koje sam upoznao kao poštar, nemoćnima, starijima koji ne mogu sići u grad po potrebne namirnice, obiteljima s djecom. 

Kristina: Zanimljiva je činjenica da su svi ti ljudi bili jako sretni kad su vidjeli svog poštara Ivu, kako su ga od milja zvali. Ponosna sam na njega što su ga svi ti ljudi toliko zavoljeli i nisu ga zaboravili unatoč tome što se odselio u Zagreb. Svi ti ljudi jako skromno žive, a svi su nas počastili s domaćim kobasicama, čvarcima, jajima. Toliko skromni, a darežljivi. 

Ivica: Kao poštar, već sam bio blizak s jako puno obitelji. Znao sam reći u šali „u svakom selu imam jednu kuću“. Što znači da sam u svaku tu kuću dobrodošao u bilo koje doba dana i noći.

Kristina: Da, jedan dječak, godište mog sina, nije mi izlazio iz glave. Kada sam vidjela koliko je skroman a nježan i tih, a spavao je u hladnoj garaži, jako sam se rastužila. Osjetljiva sam na djecu i starije ljude. Posjetili smo ga ponovno, i sad ćemo opet jer vikend planiramo provesti u Glini. Jedva čekam da vidim to dijete. Dobili su kontejner, pa sam malo mirnija. Kuća im je u teškom stanju, samo što se ne sruši.

Ivica: Prvi puta kada smo bili nismo mogli posjetiti jednu obitelj koju poznajem od prije, pa smo otišli drugi puta, pješačili smo 4 kilometra po snijegu preko brijega jer je autom nemoguće popeti se na ceste zametene snijegom. Ralice ne čiste te male neasfaltirane ceste i to onemogućava pristup terenu i onaj tko ne poznaje ceste, lako može zapeti u snijegu.

Kristina: Da, osim tog dječaka, (neću pisati ničija imena jer mi je njihovo dostojanstvo jako važno), postoji ta jedna obitelj u kojoj bolestan otac živi sam s kćerkom na koju zaista može biti ponosan. Evo i sada se ježim. Kada sam izašla iz te male trošne kućice, rasplakala sam se. Nisam mogla izdržati. A ti ljudi ništa ne traže, ništa ne žele. A kad sam ušla u kućicu imala sam osjećaj da je potres koliko je nestabilna i sama se njiše od istrošenosti. Ljudi jednostavno tako skromno žive. To je svijet koji je za onog tko to nije vidio, neshvatljiv. 

Kristina: Da, to je bakica, tj prabaka onog dječaka kojeg sam prije spomenula. Bakica ima više od 90 godina, nepokretna je, i hvala Bogu uspjeli su je smjestiti u Zagreb kod druge kćerke. Plakala sam kad sam vidjela da se sjetila poštara iz Gline, mog muža. 

Ivica: Baka je nepokretna, a kako su nam donirane pelene za odrasle, angažirali smo se kome bi bile potrebne. Sjetio sam se te bake koja se uvijek šalila na svoj račun i svoju zgrbljenost, govorila je „kako sada lakše može brati šljive“. Željeli smo posjetiti i druge starije ljude koje sam poznavao na terenu, no, na žalost, neki su pokojni, a kuće prazne.  

Kristina: Dok god budemo mogli prikupljati donacije i voziti ih.

Ivica: Uskoro će ti svi ljudi biti zaboravljeni, ali mi ćemo nastaviti jer su to ljudi koji su meni pomogli kad mi je bilo najteže. 

Kristina: Ispunjeno. Srce mi je veliko, jer to je najmanje što mogu od sebe dati. Pustim suzu kad pomislim na njih, na one koji spavaju na hladnoći, na one koji nemaju što jesti i iz nekih razloga ne mogu se spustiti u grad po hranu. 

Ivica: Zadovoljno, jer znam da smo učinili malo, a njima to itekako znači. 

Ivica: Vjera u bolje sutra. Iskreno, vjerujem da će se nešto popraviti. 

Kristina: Vjera. Iskrena vjera, jer vjerujem u Božju riječ – “Ono što učinite najmanjem od mene, učinili ste Meni”.