Ivan Meštrović nam je ostavio svoja najbolja djela i muzeje, a uporno ga zanemarujemo
Pedeset godina nakon smrti Ivana Meštrovića, najvećega hrvatskog kipara svih vremena, čovjeka koji je svojoj državi darovao mnoštvo djela, muzeje u Zagrebu i Splitu, Hrvatska nije organizirala jednu veliku, sveobuhvatnu izložbu.
Nismo mu se odužili na primjeren način. Nismo to, izgleda, učinili u njegovoj godini kojom se obilježava pola stoljeća od njegove smrti i 60 godina od njegove darovnice, kao što to nismo učinili ni proteklih godina. Njegovo se djelo, na žalost, proteklih desetljeća u medijima više spominjalo zbog afera i aferica, sporova među njegovim nasljednicima, nelegalno lijevanim skulpturama i »neprimjerenog« premještanja njegovih spomenika, nego zbog nekih inicijativa koje bi imale za cilj njegovu revalorizaciju i promidžbu. Koje bi podsjetile na važnost Ivana Meštrovića, hrvatskog Rodina.
Meštrović, naime, proteklih dvadesetak godina, koliko postoji samostalna hrvatska država, nije imao važniju izložbu, nije objavljena publikacija koja bi i laicima, a ne samo stručnjacima približila njegovo djelo. A da ne govorimo o tome da Meštrović nije prepoznat kao kulturni brend kojim se Hrvatska itekako može ponositi u svijetu, naročito u trenutku ulaska u EU.
»Apsurdno je da Ivana Meštrovića u njegovoj godini nismo dovoljno prepoznali kao kulturni brend s kojim ulazimo u Europu. Meštrović sjajno spaja Europu, nema zemlje u kojoj nije na neki način prisutan. Pogledajmo samo što radi Austrija s Klimtovom obljetnicom. Smatramo da su se sjajno mogle spojiti te dvije obljetnice, Meštrović i Klimt, Hrvatska i Austrija«, smatraju kiparov sin Mate Meštrović i njegova supruga Rumjana, koji ne kriju da su pomalo razočarani činjenicom da se Meštrovića i dalje zanemaruje, a u povodu 50. obljetnice njegove smrti i 60. obljetnice njegove velike darovnice drže da se je učinilo vrlo malo.
»Treba naglasiti da Meštrović ne pripada samo Splitu, Drnišu i Vrpolju… Trebalo se sve to napraviti na puno ozbiljnijoj i sveobuhvatnoj razini. Neugodno nam je bilo kada su strani veleposlanici koji vrlo cijene Meštrovićevu umjetnost rekli da će oni pokušati organizirati prigodnu proslavu tih godišnjica ako već to hrvatske institucije ne mogu. Tu nedostaje državna politika prema Meštroviću. Mnoga su se imena s ovih prostora gurala u inozemstvu iz čisto političkih ili komercijalnih razloga. Neće nas Europa prepoznati po Konzumu i Vegeti jer danas su naši, a sutra će možda prijeći u tuđe ruke, dok će sve što je Meštrović ostavio u nasljedstvo svom narodu uvijek biti dio našeg identiteta. Ako nemamo poznatijeg umjetnika u svijetu od Meštrovića, zašto se njegovo ime ne iskorištava bolje?«, pitaju se Meštrovići. Kad je riječ o prodaji Meštrovićevih djela u inozemstvu, koja u posljednje vrijeme postižu visoke cijene, Rumjana i Mate Meštrović kažu da su dugo svjetske aukcijske kuće na Meštrovića gledale s oprezom.
»Desetljećima su se nekontrolirano radili ilegalni odljevi, nerijetko i falsifikati, pa je došlo do obezvrjeđivanja Meštrovićevih djela te su ugledne aukcijske kuće zbog toga bile na oprezu. Godinama smo se borili da Meštrović bude ponovo prisutan na tim dražbama, a sretni smo što je već pet godina uzastopce Ivan Meštrović redoviti gost u Sotheby’su, gdje je postao i najskuplje prodavani umjetnik s ovih prostora. Bili bismo još sretniji da napokon i u svojoj domovini dobije novu ozbiljnu monografiju, jednu retrospektivnu izložbu te ponovo krene promovirati našu kulturu po svijetu. On sve to čeka od osamostaljenja Hrvatske«, kaže Rumjana Meštrović.
Mate Meštrović smatra kako je njegov otac bio itekako svjestan činjenice da mu je narod siromašan, ali je nastojao da barem na području kulturne, umjetničke djelatnosti bude bogatiji.
»Upravo iz tog njegovog stava proizlazi situacija da je Meštrović jedini naš umjetnik koji je uz svoja najznačajnija djela donirao i sve zgrade za svoje muzeje. On nije gledao da prvo osigura sebe i obitelj, nego svoju zemlju. Kako je poznato, moja je majka nakon njegove smrti živjela u vrlo skromnim uvjetima, a sve što ja imam u Americi ili u Hrvatskoj stekao sam svojim radom sam«, ističe kiparov sin.
Rumjana Meštrović dodaje kako čak ni Auguste Rodin nije osigurao Hôtel Biron, gdje je danas njegov muzej, a Meštrović je iza sebe ostavio kao dar veliki broj javnih spomenika, golem broj prekrasnih kipova, obiteljsku kuću u Mletačkoj ulici u Zagrebu, obiteljsku ljetnu palaču u Splitu, obiteljski mauzolej u Otavicama, sakralno-umjetnički kompleks Crikvine-Kaštelet s crkvom Sv. Križa i još puno toga. Olga Meštrović i obitelj nastavili su nadopunjavati darovnicu, a i sada je u procesu realizacije nova donacija Mate Meštrovića.
Isto tako, Meštrovići kažu da se na žalost danas zaboravlja što je kipar istaknuo u svom darovnom ugovoru iz 1952. Njegova se volja desetljećima zanemaruje i krši i to s različitih strana. Mate Meštrović, naime, godinama vodi sudski spor s ljevaonicom umjetnina ALU-a kao i svojom nećakinjom Ivanom Stancomb koja je bez odobrenja svih nasljednika naručivala odljeve, kršila Zakon o autorskim pravima i Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara te nelegalno lijevala Meštrovićeve skulpture u spomenutoj ljevaonici, pa čak i one koje su proglašene kulturnim blagom, kao i djela iz darovnog ugovora za koje je kipar izričito zabranio multipliciranje. Neka djela lijevana su čak triput. Danas se gubi trag gipsanih originala koji su kulturno dobro, a u posjedu su Ivane Stancomb.
Ni država nije poštivala Meštrovićevu volju te je, unatoč tomu što se darovnim ugovorom obvezala da neće dozvoliti nelegalne odljeve, nije poduzela ništa da ih spriječi. Na primjer, dala je napraviti drugi odljev spomenika Ruđeru Boškoviću, što je Meštrović u svom darovnom ugovoru zabranio. Da stvar bude još tragičnija, danas i dalje taj drugi, nelegalni odljev stoji, kako se priča, prekriven u nekom skladištu blizu Zračne luke »Zagreb«, u Velikoj Gorici, kažu Meštrovići i dodaju: »Naš je stav da već kad je napravljen, makar i protuzakonito, bude postavljen na nekome javnome mjestu, a ne da čami neiskorišten više od 20 godina.« Objašnjavaju kako je riječ o jednom od 80 do 100 odljeva koje je odobrila bez suglasnosti ostalih nasljednika Marica, kći Ivana Meštrovića, i trebao je biti postavljen u Milanu.
Ističu da je Meštrović Boškovićev spomenik izvorno namijenio Dubrovniku te kako su se nadali da će bar taj drugi odljev otići tamo gdje je bio predviđen.
»Nismo htjeli tražiti uništenje kad je već odliven za toliki novac, nego već kad postoji, da se barem poštuje Meštrovićeva nakana da se postavi u Dubrovniku. Da barem živi i dalje. Žalosno je da mi kao najuža obitelj nemamo nikakvih službenih informacija o daljnjoj sudbini tog odljeva. Sve je na razini rekla-kazala. Tako smo ponovo čuli da bi trebao završiti u Milanu, što je bolje nego da propada«, zaključuju Meštrovići.
Prisjetili su su se i slučaja jednog Meštrovićeva javnog spomenika, kada je od njih zatraženo da odobre više odljeva, na što nisu pristali. Riječ je o spomeniku Nikoli Tesli koji je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić premjestio iz Instituta »Ruđer Bošković« u samo središte grada, što je poprilično razljutilo struku. Meštrovići u tom slučaju, o kojemu se u medijima mnogo raspravljalo, ne drže stranu struci. Situaciju s novom lokacijom spomenika Nikoli Tesli nisu, kažu, mogli kontrolirati jer nisu njegovi vlasnici. Spriječili su multipliciranje, koje je zatražilo i Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, te zaštitili javni interes ignorirajući vlastiti financijski.
»Ono što smo mogli učiniti, prema Zakonu o autorskim pravima, jest da spriječimo nove odljeve, što smo i učinili. Želimo poštivati Meštrovićevu želju, a ona je da se njegova djela ne umnažaju. Imati dva ista spomenika u Zagrebu nezamislivo je. A to da se premjestio manje je zlo od toga da se napravi novi spomenik. Iskreno rečeno, taj spomenik nije nikakav pandan spomeniku Ruđeru Boškoviću, kao što su uporno neki ponavljali bez obrazloženja, jer pandan znači nešto što se ‘radi simetrije stavlja uz drugi sličan predmet’, nešto što je ‘slika i prilika’. A po čemu su to ta dva spomenika? Oni uopće ne predstavljaju isto Meštrovićevo stvaralačko razdoblje, nemaju istu ekspresivnost ili monumentalnost niti su imena tih znanstvenika toliko povijesno povezana. Spomenik Boškoviću iz 1929. predstavlja jedno od najboljih Meštrovićevih ostvarenja, a Teslin iz 1955/56. po kvaliteti se ne može mjeriti s njim. Svakako, Teslin je spomenik bio u jako lošem stanju, potpuno neprikladno smješten, iza parkirališta Instituta, i nitko se od struke prije premještanja zbog toga nije bunio, kao što se ne bune ni zbog očajnog stanja u kojemu su također darovani spomenik Marku Maruliću u Splitu i kip sv. Jeronima ispred hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu. Naime, temeljno je da javni spomenik mora biti dostupan javnosti. Kada je Teslin spomenik darovan, bio je u parku otvorenom za javnost, parku koji je danas pod posebnim režimom osiguranja i teško dostupan običnom prolazniku«, kaže Rumjana Meštrović.
Danas je, međutim, Meštrovićev Tesla, unatoč protivljenju struke, zaživio među građanima i turistima.
»Kao što se svi u Splitu fotografiraju s Grgurom Ninskim, tako to u Zagrebu sve više čine s Teslom. Tesla je tim premještajem postao jedno od poznatijih Meštrovićevih djela. Spomenik iz 1956. zaživio je svojim životom, došlo je do neke spontane komunikacije s publikom, turisti se s njim fotografiraju, ostavljaju na njemu cvijeće, često roditelji Tesli u krilo stavljaju djecu… Jedna od svrha javne plastike je da dođe do komunikacije između djela i publike, i to je u Teslinu slučaju postignuto. Uz to, s obzirom na to da su u blizini ‘Zdenac života’ iz 1905. i ‘Povijest Hrvata’ iz 1932., tako se zaokružuje dojam o različitim fazama Meštrovićeva stvaralaštva«, kaže Rumjana Meštrović.
Ljiljana Čerina, stručnjakinja za Meštrovićevo stvaralaštvo, muzejska savjetnica i kustosica Atelijera Meštrović, govoreći o Teslinu spomeniku kaže da je napravljen presedan nepotrebnog preseljenja i da on mora biti vraćen natrag. A što se tiče drugog odljeva Ruđera Boškovića, podsjeća da ga je Meštrović izvorno zamislio za Dubrovnik, ali i da je još prije utemeljenja Fundacije kasnije Muzeja Ivana Meštrovića, a na inicijativu pojedinaca koji su organizirali izložbu u Milanu 1987. godine, a među njima i Marije Meštrović, dogovoreno s tadašnjim MGC-om da on bude postavljen u Milanu.
»Kad sve stavite u valorizacijski koncept, postavlja se pitanje je li važnije to što je Meštrović rekao da mora spomenik biti tu i nigdje više ili će Meštrovićevo djelo i Ruđer Bošković dobiti puno više time što napravimo još jedan odljev koji će otići u Milano. To je sada stvar prosudbe i struke i nositelja autorskih prava da svjesno i valorizacijski objasne zašto neće poštivati Ivana Meštrovića. No, naglašavam, to nikako nije jednostrana odluka«, ističe Ljiljana Čerina čiji je stav da bi taj odljev ipak trebalo postaviti u Milanu. Drži da je Marija Meštrović imala razloga zašto ga je namjeravala smjestiti baš tamo.
»U slučaju tog odljeva, i zbog imena Ivana Meštrovića i Ruđera Boškovića, i za opće dobro prisutnosti u Europi, smatram da nije katastrofalna odluka što nismo poštivali Meštrovićevu želju i tu darovnicu. No samo u tom slučaju. U drugima moramo biti dosljedni«, naglašava Čerina.
Čerina je dugogodišnja kustosica u Atelijeru u Mletačkoj ulici na Gornjem gradu. Kad je došla za kustosa, šokiralo ju je da ništa od onoga što se ondje nalazi nije vlasništvo države. Puno toga – ne samo djela Ivana Meštrovića, nego i kompletna arhiva, biblioteka, fototeka, korespondencija – nije vlasništvo Atelijera, nego Meštrovićevih nasljednika.
»Kad sam shvatila da to sve može danas-sutra otići, prvi sam put spoznala što znači privatno vlasništvo. To je bilo 1988. godine. Dakako da vas to usmjerava u drugom pravcu. Da uvažite vlasništvo obitelji kojoj to pripada, što vama itekako treba, a nije vaše. I tada spoznate da možete raditi isključivo u suradnji s vlasnikom. Da je to jedina metoda kako bismo i vlasnik i mi profitirali, da je to jedina metodologija rada da bi Meštrović bio i obrađen i zaštićen. Drugi muzeji baštine određenu građu kojoj su oni vlasnici, no to nije slučaj s nama. Mi moramo voditi računa da postoji Zakon o autorskom pravu koji nas je limitirao u svakom smislu«, ističe Čerina.
»Iskreno ću vam reći da mi je bilo najlakše surađivati kad je gospođa Marija Meštrović imala punomoć svih nasljednika da zastupa obitelj. U to vrijeme sve ono što je bilo vlasništvo nasljednika nije bilo podijeljeno. Vlasništvo je bilo zajedničko. Danas smo u situaciji da imamo četvero nasljednika, dakle četvero vlasnika i četvero nositelja autorskih prava koji se nisu dogovorili o njima, a sada je već četvrti nasljednik svoje vlasništvo podijelio na četvero djece. U tom kontekstu djelovanja jako smo limitirani, no ne bih rekla da nam to puno remeti posao u svakodnevici«, dodaje.
Na pitanje koji je njezin stav o odljevima koji su napravljeni, a što se protivi i darovnom ugovoru i Zakonu o autorskim pravima, odgovara: »Moj je princip rada uvijek bio poštivati Ivana Meštrovića, pa i onda kada mi se možda učinilo da nije ispravno postupio. Moram naglasiti da je Meštrović mijenjao svoj stav o odljevima. Kao student, bio je gladan i nije imao novca za lijevanje. Naprosto je u određenim trenucima u većem broju lijevao ono što je mogao dobro prodati. Kasnije je Meštrović, kad je materijalno ojačao, mijenjao svoj odnos prema odljevima. Najgore je bilo razdoblje kad je zaključio da lijevanjem u bronci razbije gips i da na taj način onemogući daljnje lijevanje. To je po mome sudu bio najgori trenutak, ali hvala Bogu to je kratko trajalo. Kasnije je sam vodio brigu o tome koliko toga lijeva, te je promišljao o formi – koja forma ide ili ne ide u bronci – kao i o završenosti djela. Kad je sastavio darovnicu, 1952. godine, jako je dobro znao zašto je nešto bilo za odljev, a zašto nešto nije. Bio je jasan i glasan i točno je rekao što se smije, a što ne smije lijevati. Trebali bismo se voditi njegovim mislima. Može se zaključiti da se Ivan Meštrović ipak negdje odredio kako su tri odljeva u bronci dovoljna za jedno djelo. I da ih više ne bi smjelo biti. No njegova je supruga dopustila da se, primjerice, ‘Vestalka’ lijeva u deset primjeraka. Danas nositelji autorskih prava, nasljednici su ti koji odlučuju o tome. Mi nismo suci, no kao stručnjaci koji se bave životom i djelom Ivana Meštrovića, smatramo da moramo poštivati njegovu želju. Isto tako, mora se poštivati Zakon o autorskim pravima i mi sigurno ne bismo lijevali skulpture bez suglasnosti svih nasljednika i nositelja autorskih prava.«
Čerina naglašava kako, kada govorimo o djelima koja su u darovnici, moramo znati da se mora pitati i vlasnika, a to je država.
»Nije to samo stvar autorskih prava. Razumijem gospodina Matu Meštrovića koji želi zaštititi Ivana Meštrovića jer se na taj način zadržava vrijednost djela kao takvog«, kaže Čerina. Njezina je sugestija i vlasnicima i nositeljima autorskih prava kao i ustanovama koje vode brigu o Meštrovićevim djelima, da se sastavi stalno povjerenstvo u kojem mora biti predstavnik obitelji, predstavnik ustanove odnosno Muzeja Ivana Meštrovića i jedan neovisni predstavnik.
»To je jedini način kontrole odljeva. Jer, treba li kontrolirati stručnjaka koji je napisao ekspertizu u kojoj stoji da se radi o izvornom Meštrovićevu djelu, odnosno o odljevu? O tome treba razmisliti!« Međutim, kaže, sklona je vjerovati da se u nekim slučajevima lijevanja može odlučiti i drugačije.
»Ako nam je ostalo jedno jedino djelo za koje je, recimo, Meštrović napisao da se ne smije lijevati, no imamo taj jedan jedini primjerak, makar to bila i nedorađena studija i smatramo da se ono mora sačuvati, onda bi trebala postojati suglasnost, no to opet mora biti zajednička odluka, da se nešto lijeva u preventivne svrhe, da lijevamo djelo kako bismo ga sačuvali kao takvo ako već ne postoji odljev. Mi smo tako punili fundus na način da je gospođa Marija Meštrović u ime cijele obitelji, a ne samo nje, što se znalo pogrešno interpretirati, odnosila gipsove u njihovu vlasništvu, ali je u muzejima ostala skulptura u bronci. Tako smo sačuvali skulpturu. To se, na primjer, nikad ne spominje. Više se govorilo o nekim njezinim nepromišljenim potezima«, kaže Čerina i naglašava: »Djela Ivana Meštrovića i muzejski prostori postoje puno dulje od 20 godina. Jer, u zadnje vrijeme dobivam dojam da se zaboravlja kako su i prije utemeljenja Fundacije, odnosno Muzeja Ivana Meštrovića te ustanove djelovale i radile. U godini obilježavanja obljetnice Meštrovićeve smrti moramo se prisjetiti i njegove darovnice. Naime, da se ona nije dogodila, ni muzeji u ovakvoj formi ne bi postojali. Darovnim je ugovorom Ivan Meštrović osigurao i prostore i fundus – ono što muzej čini muzejem.«
Izvor: Romina Peritz /Vjesnik.hr/
Akademija-Art.hr
