LANA DERKAČ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Lana Derkač

Lana Derkač (Požega, 1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima u zemlji i inozemstvu. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm International Poetry Festival… Njeni tekstovi prevedeni su dosad na 18 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Nagrade Risto Ratković u Crnoj Gori za najbolju pjesničku knjigu u regiji. Objavila je devet zbirki poezije, dvije zbirke priča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i Crnoj Gori. Suuredila je 2 pjesničke panorame.

Lana Derkač

SAHARA KOJA NE MARI ZA KOMPAS

Ne znam razgraničiti gdje u dlanu
točno počinje Sahara,
a sasvim se lijepo daju nazrijeti
nanosi pijeska koji čine dine.
No u toj Sahari nikada nije bilo
četrdeset i devet stupnjeva koliko
vodič kaže da je bilo kad je
s prethodnom grupom obilazio
dine južno od Zafranea.
U Sahari od moje kože nema
ni života, osim što se katkada
fatamorgane njome kreću
poput kamila.
U njoj se kiša često premišlja
bi li pala ili ne i nema tako
čvrst i isposnički karakter kao
u prvotnoj pustinji.
Jednostavno zaboravlja na kompas.
U Sahari dlana ipak moguće se
ulogoriti i podići šator i od paške soli,
a ne samo od soli Chott El Jerida
u nježno ružičastoj boji jer joj
udaljenosti iz geografije ništa ne znače.
Ona guta rukovanja i dodire
kao što je izvorna Sahara
progutala pustinjske ruže pa ih
trgovci već godinama izbavljaju
i za jednu se upravo cjenkam.
No ne mogu naći odgovor
kako se nešto poput Sahare može
tako lako presaditi u ljudsko tkivo.
Ni tko bi je i zašto baš tu preselio.

PRIJE KNJIGE

Prije knjige zmija je odložila košuljicu
i drvo se udebljalo. Krošnja je otkopčala
grudnjak ne pitajući se kako će reagirati
sveti Lenart dok se proteže prema suncu
s freske u šumskoj kapelici.
Trebalo je dovući vodu i postaviti šmrkove
u slap, prije knjige.
Rijeka je odgojila klanac i do ušća mu,
prije knjige, bezbroj puta muštrala karakter.
I klanac je brzopletoj rijeci usporavao
motoriku.
No stvaranje knjige uključivalo je i
Mediteran.
Spustilo se s Alpa u maslinik.
Već i prije knjige noge stabala dobile su
artritis pa su se učinile još nepomičnije
nego što jesu.
Prije knjige Bog je na Jadranu uključio
radio, a more je bilo zvučnik.
Prije knjige majci juha tako pristojno
i tiho kipi u Crikvenici da je ona
uopće ne zamjećuje.

• 

• 

PLEMENA

Crikvenica je jutros zauzela tri poze
za fotografiranje. Ali Davor i ja želimo
obilaziti mali kontinent Rab.
Da je večer i da već svijetli iz mora,
rekla bih: sićušni planet u pjenušavoj
i zamračenoj galaksiji.
No Rab je u podne saće iz kojeg strše
četiri zvonika.
Nazirem nebeske brazde, spas za poljodjelce
da se ne dosađuju kad dođu u nebo.
Da samo ne dokoličare u nebeskoj mirovini.
Popodne je otočki zaljev osunčani jastuk
od deminutiva Sahare. Tek kasnije će slike
na displeju fotoaparata ponavljati ljeto
kao da je riječ o utvrđivanju dragog gradiva.
A nekoliko mjeseci kasnije činit će se da
fotoaparat hospitalizira ljeto. Produžuje
mu postojanje čemu koriste mali paktovi.
Kao pakt između uvale, rogozina za sunčanje,
badekostima i zrna pijeska.
Ili pakt vala i obale, a samo neiskusno oko
može utvrditi da se saveznici opiru
jedno drugom.
Kako prava Sahara daje šturi život svojim
plemenima, tako i umanjenica Sahare
začinje plemena sjećanja.
Na trajektu smo već za mraka.
Davor bi udebljanu zvijezdu Danicu
najradije poslao na fitness.

U Crikvenici jedemo džem od jabuke
i lavande.
Da nas moljci ne mogu pojesti iznutra.

COPY, PASTE

Žena je, prema mom kućnom filozofu Davoru,
utjelovljeni prigovor.
I Bog nedjeljom otpočine, a ja ne bih smio,
kaže Davor.
Pod šljivinim stablom dan za danom
slaže se njegov san kao da netko na računalu
ponavlja radnju copy, paste.
U hladovini usnula sam ga kako se pita:
Označava li sjena prisutnost ili odsutnost?
Ovog popodneva i ja spavam pod drvetom
jer ono može istovremeno, krošnjom i korijenom,
rasti u dva suprotstavljena smjera,
a ne narušiti mir okućnice.
Pa zovem Davora u kuhinju.
Ali on ne jede okruglice od lanjskih šljiva
prije nego osjeti njihovu slast
pomiješanu s cimetom na mom licu.

Vjetar raznosi mirise po ravnici.
Vjetar trguje začinima.

ŽICA

Pokušavam izbrojiti koliko namjena ima žica.
U Auschwitzu vidjela sam je postavljenu u demonske
dugačke ograde.
Jednu coffee to go, čujem majku čiji glas je obješen
na žicu s ključem od kućnih vrata.
Ona zna da stvari treba držati pod kontrolom
i nije dobro kada se raspu.
Gledala sam oca kako kosi travu.
Imao je usporene pokrete i povremeno je otpijao
kavu koju mu je majka donijela iz šoping-centra.
Zavidjela sam neovisnosti trave.
Od prapočetka odbijala je biti žicin suradnik.
No obitelji su drukčije.
Sve one nabavljaju žicu.
Dok kroče uz nju ograđenim dvorištima,
neprimjetno je slijede i vjeruju joj.
No katkada pomislim kako žene koje njeguju vrt
zapravo ne vide povrće.
Učini mi se da razvlače žicu za nadu
kao da je ona penjačica.
A ne grašak.

Žica mi se spušta sve do grudi, doduše tanka
i srebrna, a gazela što s nje visi, usnula sam,
umnožava se.
Pa čitavo njeno krdo noću preskače svjetsku književnost,
asimetrično razbacanu po sobi.

Danju razmišljam kakav stav Bog ima prema žici.
Koristi li je i On
dok neku raštimanu zajednicu ili krajolik
drži u svojoj mehaničarskoj ruci.

• 

• 

SVIJET SE BLIŽI KRAJU

Svijet se bliži kraju, a dječak u majici
kratkih rukava i bermudama pokušava
pripitomiti žito. Uhodi njegove obrede
vezane uz rođenja i pokope.
Drvo u vrtu je crnac. Europskog porijekla
i afričke boje kožekore.
Susjeda pali cigaretu i odmahuje rukom,
siječe dim. Kaže: Odgajala sam svoja stabla
da budu vitka, a ona su se udebljala
poput ravnodušne kućanice.
Da budu šumolika, a ona su preuzela
moje osobine.

Svijet se bliži kraju.
Svaki put kad podrigne planina,
negdje proradi vulkan.
Uspavana Zemlja tada podigne kapak
i otvori se grotlo.
Na stazi od vrta do planine vrebaju
mnoga iznenađenja.
Na nju staju špilja,
Crveni Kmer i revolucija,
američki marinac.
Dok svi oni drže oružje,
Zemlja se ne prestaje vrtjeti.
Srdžba jutros mijenja Boga
i drži je na dlanu kao kuglu
koju On povremeno zatrese
samo radi snijega.

ŽIVOT SLOVA

Pjesnik prokazuje slova i njihov trojni karakter.
Karakter životinje dok ih kroti još divlja.
Karakter biljke kad ih presađuje na papir
i ona u njega puštaju nejako korijenje
kojim su se još nedavno hvatala za nebo, planine,
trave, miris curryja, okus papra, jeku.
Poneka slova puste korijen u čeljust povijesti,
baš kao kutnjak.
Da se već ne obračunavaju, izbrojila bih
koliko povijest uopće ima zubi.
Slova obrastaju papir i hvataju se,
katkada prilično pribrana, katkada podivljala
i zažarenih lica, za zemaljsku kuglu.
Ako ne naprave krivi pokret,
upužu u čovjeka i ispužu iz njega
kao misao koju on svojata.
Pa im pripadne njegov karakter.
Počinju predmete useljavati u metafore umjesto soba,
govoriti o alegorijskim bunama ptica, nježnosti snijega.
Gipkosti rijeke koja savija kralježnicu i zaokreće
svoj tok, vjerno slijedeći personifikaciju.

Pjesnik koji je ukazao da slova nalikuju bićima,
više ih ne može dobro promotriti jer su ga potpuno zauzela.
Iz njega govore:
U zaraslom vrtu ostavljene su ljestve koje vode u nebo.
Kad se pritajim iza živice i dovoljno dugo čekam,
vidim kako po njima silaze Svi sveti
u zapušteni supermarket s voćem, kukcima i pticama.
Grane drveća zamjenjuju stalaže.
Penjem se na ljestve i motrim jednolično plavo nebo.
Zanima me hoće li Bog
u ustima ptica ozvučiti slova.

Lana Derkač u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića