Vrhunski dometi medicine, a nema socijalne komponente

U tom cilju prvi je potez bio smanjivanje doprinosa za zdravstvo (iako je u zdravstvenoj blagajni zatečen manjak od oko 5,2 milijarde kuna dospjelih i nedospjelih obveza), pa ostaju pitanja kojom kemijom će provoditi opredjeljenja zbog kojih je osvojena vlast, o pacijentu u središtu pozornosti, o brzoj i djelotvornoj zdravstvenoj usluzi, ravnopravnoj dostupnosti zdravstvene zaštite i osnaženoj primarnoj zdravstvenoj zaštiti gdje bi trebalo rješavati barem dvostruko više »patologije« nego danas. To više što ekonomski analitičari zaključuju da unatoč reformi (donekle i financijskoj stabilizaciji) nije zaustavljen rast izdataka i dugova za zdravstvo, nije povećana učinkovitost sustava ni spriječena korupcija.

U tom ozračju događa se da u Splitu na smrt bolesnog čovjeka, umjesto sanitetskog vozila, do kuće na bolničkim kolicima gura sin. »S jedne strane divimo se vrhunskim dometima hrvatske medicine, a s druge socijalna komponenta zdravstva gotovo da i ne postoji«. Tako tu skandaloznu »sličicu« iz mozaika hrvatskog zdravstva komentira dr. Mario Malnar, voditelj Koalicije hrvatske obiteljske medicine (ne i u ime Liječničke komore, gdje je sada dopredsjednik, jer to može jedino predsjednik Komore). Svi bi se, kaže, trebali zamisliti zašto se to moglo dogoditi, a iz pozicije liječnika opće medicine u primarnoj zaštiti, zaključuje da su zdravstveni djelatnici emocionalno i psihički potrošeni. Zapravo su razočarani, dodaje, jer ih se godinama tjera da rade što više, a nitko ne pita kako, dok ih plaćaju manje nego suce iako smatraju da su društvu jednako važni, moguće i važniji. No smatra da dominira posvemašnja iscrpljenost, što poslom što nerješavanjem dugogodišnjih problema pri čemu su im od novca teži uvjeti rada naslonjeni na silnu administraciju koja ne bi smjela u toj mjeri biti posao liječnika, umjesto na samu medicinu. Obiteljski liječnik u svakom trenutku mora biti sposoban napisati do 60 potvrda uz brojne izvještaje HZZO-u, umjesto da za to ima administratora koji će za njega dogovarati termine za preglede, odgovarati na pozive, pisati izvješća…, što je praksa u zapadnim zemljama. Onda bi to bio lijep rad s pacijentima, govori Malnar opisujući praksu kolega iz primarne zaštite u Njemačkoj: sestre razvrstavaju pacijente prema tegobama i odmah ih u specijaliziranim sobama podvrgavaju osnovnim pretragama, izvještavaju liječnika koji dolazi iz sobe u kojoj je pregledao drugog pacijent u čemu je problem…, ispisuje recepte, uputnice, savjete… Sestre idu i u kućne posjete radi njege, kontroliraju pridržava li se pacijent uputa.

Ministar Ostojić je najavio da želi primarnu praksu koja je u stanju rješavati barem 200 najčešćih oboljenja, ali radi li (već) na tome? Nakon tri mjeseca novog ministra, nema informacija da se nešto počelo raditi na tom planu. Malnar pak doznaje da je početak izrade strategije i reforme primarne prakse najavljen potkraj travnja, ali smatra da u nedostatku proračunskog novca i galopirajućeg rasta troškova (sve starije stanovništvo, manjak liječnika i sestara, itd.) treba napraviti neke hitne rezove. Pritom najave o sniženju plaća za medicinske djelatnike smatra nedopustivim, jer onda zbog njihova nezadovoljstva slijede situacije kao što su guranje bolničkog kreveta s pacijentom ulicama Splita.

S druge strane, našim su osiguranim pacijentima na papiru zajamčena sva prava, a u stvarnom životu čeka ih predugo čekanje na liječenje. Rješenje za to, tumači Malnar, koje najbolje vide liječnici iz opće/obiteljske medicine, je redukcija nepotrebnih pretraga: na sramotu i liječnika i pacijenata oko 20 posto nalaza u bolnicama nikad se ne podigne. Malnar predlaže da se uvede polog od, na primjer, 20 kuna pri pretrazi, koji se vraća s preuzimanjem nalaza te da liječnici u primarnoj praksi i specijalisti utvrde precizne kriterije kad i zašto nekoga treba upućivati na pregled u specijalističku ordinaciju ili bolnicu. Zbog defanzivne medicine (zbog tužbi) liječnici su skloni poduzeti sve pretrage kako bi se osigurali od pogreške, a naše zdravstvo, smatra Malnar, ne može zbog nedostatka novca tako raditi. Grubo zvuči, ali događa se da se na CT mozga šalje i pacijent koji, kaže Malnar, zbog vremešnosti i drugih bolesti vjerojatno ne može biti operiran, na primjer, zbog tumora mozga. Odnosno, liječenje mora biti u okvirima smjernica koje prihvaća medicina zasnovana na dokazima, pa tako i liječenje, na primjer, osteoporoze koja se ni u najbogatijim zemljama ne liječi pošto-poto najskupljim lijekovima osobito ako pacijentica puši za što je znanstveno dokazano da smanjuje apsorpciju kalcija, ako nije tjelesno aktivna koliko se preporučuje kao poticaj pregradnji kostiju. U nas se šakom i kapom dijabetičarima s visokim razinama masnoće u krvi daju statini iako nisu na dijeti; daje im se više trakica za provjeru šećera iako se ne pridržavaju liječničkih savjeta premda bi prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti to morali. U Velikoj Britaniji, dijabetičari koji su se udebljali moraju platiti sva pomagala (tako i kontrolne trakice) koja su do tada imali besplatno; tko ne želi na kolonoskopiju poslije pedesete godine mora potpisati da će snositi posljedice u slučaju širenja bolesti; za pušača u toj zemlji poslodavac plaća mnogo viši doprinos za zdravstvo.

Riječ je o kvalitetnom usmjeravanju raspoloživih sredstava uz obvezu o odgovornoj brizi za vlastito zdravlje. Malnar nema dojam da već idemo tim smjerom iako bi se tu mogla pronaći sredstva za preventivne akcije i stimuliranje dijela zdravstva kojemu nužno treba financijska injekcija. Preventivu bi, dodaje, isključivo trebalo provoditi u primarnoj praksi koja se danas koristi kao amortizer socijalnog bunta: oko 20 posto slučajeva u ambulantama su socijalna problematika zbog nezaposlenosti, bolovanja zbog uvjeta rada, itd.

Ministru neće biti lako, ako mu je to u planu, izvesti opisanu platformu dok bolnički sustav »jede« 70 posto zdravstvenog proračuna gdje bi isto trebalo racionalizirati pretrage, nemedicinsko poslovanje pri čemu manjka liječnika i drugog medicinskog osoblja, a previše je administracije. Zdravstvo je, nažalost, često prostor u kojem se zapošljava(lo) zbog politike i drugih problema, pa iako je grubo reći, jer to znači da bi 70 do stotinjak ljudi u bolnici moglo ostati bez posla, većinu knjigovodstvenih i računovodstvenih poslova, te brojne prateće službe, smatra Malnar, može se smanjiti. Smisao je zdravstva da liječi i dok se ne prereže dosadašnja praksa, imat ćemo gubitke, kaže Malnar, koji odbacuje tvrdnje da nema novca za plaće medicinskog osoblja i podsjeća na milijune »bačene« na nepotrošena pandemijska cjepiva i antiviralne lijekove. Time se moglo stimulirati bolničke liječnike da popodne rade u ambulantama i zarade još pola plaće. Ne bi onda tražili posla u privatnih ordinacijama, a bolničke liste bile bi kraće.

Hoće li se što ostvariti od Malnarove platforme, teško je reći, ali kako napominje, i Svjetska zdravstvena organizacije poziva države da najviše ulažu u primarnu zdravstvenu zaštitu. Za obiteljsku medicinu u ovogodišnjem je proračunu predviđeno 1,1 milijardu kuna od oko tri milijarde za svu primarnu zdravstvenu zaštitu, što je oko četiri posto, dok je u razvijenim zdravstvima to 15 do 20 posto.