Povodom nove zbirke pjesama “Krug u krugu” razgovarali smo sa pjesnikom Zvonimirom Friganovićem

Dulje žive riječi nego ljudi

Roditi se u Šibeniku, a ne biti sportaš, pjevač ili pjesnik, gotovo je nemoguće. Tako je i sa dipl.oec., pjesnikom Zvonimirom Friganovićem fetivim Šibenčaninom sa zagrebačkom adresom. Zvonko osvaja na prvu svojom toplinom i milinom koju razasuje poput bisera koji padaju s perla. Osvaja Zvonko i svojim glasom i stasom i recitacijom, jer on je hodajuća poezija. Znade Zvonko napamet 200 pjesama što svojih što od klasika hrvatske i svjetske književnosti. Zato je razgovor uz kavu sa Zvonetom, kako ga zovu od milja bliski prijatelji, prošao u trenu i ostavio ugodu u sjećanju.

Gordana Igrec

Rođeni ste u Šibeniku?

Da. Tu sam propjevao u klapi, ali više za svoju dušu i nakon što sam sa 23 godine u Zagrebu diplomirao ekonomiju vratio sam se ponovno u Šibenik. Nisam tražio posao. Posao je našao mene. Odmah po diplomi javili su mi iz Šibenika da srednja škola u Šibeniku treba predavača ekonomije. U ponedjeljak sam bio na razgovoru, a u srijedu sam već počeo predavati. Bili su to mladići od kojih 17-18 godina, a ja sam bio star 23 godine, pa se razlika nije niti osjećala. Čak me jedna starija profesorica potjerala sa hodnika misleći da sam ja đak (smije se). Vratio sam se u Šibenik, jer sam i ja želio dati pečat mojem gradu. Pitao sam se ne samo što sam ja dao Šibeniku nego što je i grad meni dao. Šibenik ima nevjerojatno puno pjevača, ali ima i pjesnika koji nisu toliko istureni u prvi plan. Mi danas jednom mjesečno u Šibeniku organiziramo pjesničke večeri. Dođu iz Splita i Zadra da vidimo koliko smo jaki. Inače, obično kad me pitaju što sam po zanimanju ja im kažem ovako: otac mi je bio scenograf, likovnjak, dakle, jedan od njegovih prvih radova bilo je šibensko kazalište, brat mi je klapski pjevač i onda što je meni ostalo nego studirati ekonomiju. Vrlo brzo sam međutim shvatio da se svi razumiju u ekonomiju. Pročitaju dvije-tri knjige i razumiju se u ekonomiju i onda sam malo počeo i pisati (smije se). Evo, ovu sam pjesmu posvetio mojem rodnom gradu gdje sjednete u kafić, pa se malo po malo skuplja društvo sa svih strana, pa je sve puno žamora, riječi i gušta, dobacivanja, sve je puno šušta.

Di to ima
U gradu sam
starom
gradu smija
suza
u gradu sam pisme
beštimja i muza.
U gradu gdje
ljubuju tvrđave i stine
gdi korake pamte
ulice
skaline
u gradu sam
crkava
ćakula
i priča
konoba
i vina
trgova
kafića
Dječjeg festivala
pozornica
vike
šansona
klapa
orgulja
akustike.
Bože di to ima
lipote i dara
napiti se vode
sa četiri bunara.
U gradu sam starom
u gradu sam dice
u gradu sam
Miše, Arsena i Vice.

• 

Jako lijepo. No, kada ste počeli zapravo pisati?

Ja sam počeo kao dijete pisati. To je doduše više stereotipni odgovor kod sviju, ali tako je bilo. Baš sam nedavno uzeo u ruke svoj prvi romanić koji sam napisao u 3. razredu osnovne škole. To je kaubojski roman. On je napravljen u 6 primjeraka. Jedan sam ostavio za sebe. Kroz život sam pisao romančiće, poeziju, pa onda je došao posao, pa obitelj, pa sve što dolazi i onda se to čas pojačavalo i smanjivalo. Moram reći kako sam se selio stalno to mi je po tekama propalo i izgubilo se. Ja sam poslije diplome vratio se u Šibenik i ondje živio 15 godina. Pa sam onda ponovno došao u Zagreb. Išao sam u realnost, a ne u poeziju. U zadnjih 10-ak godina to sam intenzivirao. Počeo sam sakupljati pjesme po tekama.

A koliko ste zbirki pjesama izdali?

Samo jednu zbirku sam napravio. Zove se „Dulje žive riječi nego ljudi“. I kad sam ja to napisao prije sedam godina mislio sam da ću svake godine izbaciti u rotaciju po jednu knjigu. I sada bih mogao napraviti tri-četiri knjige. Međutim, onda sam shvatio da to nije neki veliki cilj. Malo sam se uključio na FB. Iskazao sam se u klubovima.

Na pjesničničkim tribinama rado ste viđeni…

Volim poeziju recitirati u klubovima u živo. Jutro poezije iz 1964. godine postoji, Europski dom iz 1978. godine postoji, Vjekoslav Majer postoji 30 i nešto godina. Neki su kao ex katedra, a neki su kao tvornica snova kod Zdravka Odorčića. U Ozlju u knjižnici Akvarel stiha, Dugo Selo, Karlovac, Sisak, nekad je tu bio kultni brod. Stvarali smo i poeziju i prijateljstva. Po knjižnicama sam u Zagrebu puno nastupao. Sa Majom Cvek sam u tzv. dvojnim pjesmama nastupao. U Sisku je bila tako dobra atmosfera da sam ja odradio 44 pjesme koje sam izrecitirao napamet. A u knjižnici na Stenjevcu sam govorio 50 pjesama napamet. Tako da sam tu potukao rekord. Kod poezije mi je bitan ritam.

Kada namjeravate izdati još koju zbirku?

Vjerojatno ću još napraviti još dvije-tri knjige pošto sam „mlad i perspektivan“. (smijeh) Koji je bio cilj „Dulje žive riječi nego ljudi“? Dakle to je ono nešto što ostaje iza nas. Ne treba ostati 10 knjiga. Dakle, riječi ostaju iza nas. Nisam pretjerano lud da moram otom-potom izdati knjigu. Knjiga je samo materijalizirano stanje onoga što smo mi htjeli reći. Zadnje vrijeme sam na FB sam stavljao svoje pjesme gdje ih govorim uživo. To mi je za korone ispušni ventil. Sigurno sam tako izrecitirao 60 svojih pjesama.

Kakvu poeziju pišete?

Imam dosta široku paletu. Dakle, ljubavna, to je moja sentimentalna poezija. Koju najmanje govorim pred ljudima, a to je prema mojoj pokojnoj supruzi, pokojnoj saborskoj zastupnici Snježani Bigi-Friganović. Naravno tu je i prema mojoj obitelji, mojim roditeljima, prema mojoj kćerki. Uz ovu snetimentalnu tu je i ljubav prema mojem rodnom gradu. Gdje ja želim pokazati kako sam ja živio u mojem rodnom gradu i kako je Šibenik živio u meni, kakve je on meni davao impulse, kako me sve poticao. Ja sam želio dati svoj pečat svojem rodnom gradu. Međutim, život me poslije 15 godina pnovno vratio u Zagreb. Pa sam onda pokušao pisati nešto o Zagrebu. Pokušavam ocrtati taj život grada, običaje, događaje, ljude. Naravno, uz to imam i šaljive pjesme. Kada sam imao teške trenutke života pisao sam dvije-tri pjesme paralelno. I pisao sam i šaljive pjesme. One nisu manje vrijedne nego ozbiljne. Na kraju krajeva sretne stvari ostaju u nama duže nego one tužne. Uz to pravim eksperimentalne pjesme. Poslovne informacije sam pretvorio u pjesme , ali imam i kuharske pjesme gdje govorim o receptima za kuhanje. Nabrajam sarmu, tjesteninu, fiš paprikaš, svagdje se luk prži, pokušavam naći porijeklo recepta i staviti u stih. Pišem i haiku poeziju. Što nije nimalo lako. No, rano sam otišao u realnost i želio sam u svojoj struci pošteno sve odraditi. A onda su došli poslovni ručkovi, pa poslovna putovanja i naravno da vam to počinje i imponirati. Tako sam i napisao pjesmu „Neka mi sude“.

Neka mi sude

Neka mi sude
za nestale snove.
Neka mi sude
strogo.
Nisam ni znao
koliko mi znače,
a značili su mi mnogo.
U bljesku života
hinjenog sjaja
potiho negdje
se skrili.
Ja prešutno
sam okrenuo
glavu
kao da sa mnom
nisu ni
bili.

• 

• 

Gdje pronalazite inspiraciju?

U svakidašnjem životu u svojim sjećanjima. Povodom korone sam napisao jedan haiku. A kad pišem poeziju veći dio je u rimi, a manji slobodan stih.

Koji su Vam uzori u poeziji?

Volim klasičnu poeziju, Tadijanovića, Cesarića. Volim Simonova, Pupačića. Ali posebno mi je u srcu Arsen Dedić. To je moje podneblje moj kvart on je živio u mojem kvartu. Posebno bih istaknuo i Brešana: Hamleta u Mrduši Donjoj.“ Il’ ću biti ili ti ga neću il’ ću pasti u nevolju još veću ili jesam ili nisam niti znadem tko sam niti gdi sam…“

Pišete i prozu?

Pišem i pričice. Nastojim da te pričice ne budu teške nego laganije. Pisao sam bajke za odrasle. Ružica, vreteno i radnički savjet ili Pepeljuga i kreditini rejting. To je čak jedna mala kritika današnjeg vremena.

Što je za Vas poezija?

To mi je bio na neki način ventil. Kada dođeš s posla umoran. Ne pišeš po narudžbi. Iako sam to i radio. Prijatelji bi me iz Šibenskog lista nagovorili: Ajde Zvonko napiši nešto prigodno. Onda sam i to napravio. Ona je ventil, izbacuje iz tebe svu negativu. Dajete ti priliku da nekoga upozoriš na nešto. Kako nastaje pjesma? Dođe ključna riječ i onda oko nje pletem riječi.

A proza?

Kroz prozu sam nastojao pisati nekkave sentimentalne teme. Kroz prozu sam dao odušak svojoj supruzi, svoj majci ili budućnosti moje kćerke.

Što nam novoga pripremate za blisku budućnost?

Imam jedan materijal sa 120 pjesama. Imala bi 3 dijela. Zvala bi se“ Krug u krugu“. Prvi dio bi se zvao:“ Šibenska zvona“, zvona moje mladosti, onda središnji dio: „U potrazi za riječima“, moj centralni dio u potrazi za bračnim drugom, boljim životom i treći dio: „Lampa još svijetli“ ili“ Opet sam dijete“. Koliko god godine idu još se osjećam mlad.

Do kada ćete pisati poeziju?

Do kada će me htjeti poezija. Neka mi sude za nestale snove, to je jedna pjesma kojom govorim o tome da ću nastojati vratiti izgubljeno.

Bavite li se još nekim kreativnim poslom, osim pisanjem poezije?

Pisanje me ispunjava i zadovoljan sam. Međutim, volim recitirati poeziju napamet. Znam oko 150 do 200 pjesama napamet. Volim nastupati pred publikom. Ako je to 30 pjesama nije mi problem. Sad me privlači recitiranje u živo.

NEMOJTE MI KAZATI Ne… nemojte mi kazati… da sam pjesnik Pjesnici su ljudi posebnog kova… Riječima ruše utvrde samoće Otvaraju srca nizanjem slova.
Nemojte mi kazati… da sam pjesnik Pjesnici su bljesak Božanske Moći… Probuđeno oko… treptaj života… Vjesnici utjehe u ljudskoj samoći.
Ja samo sam jedan od prolaznika mnogih. Na krivudavoj liniji nadanja i straha… Na razmetnom putu od zemlje do neba. Na prokletoj stazi pepela i praha.
Ne… nemojte mi kazati… da sam pjesnik. Pjesnici su ljudi posebnog kova… Za njima ostaju njihova djela – Za mnom tek… možda… pjesma ova… Zato… nemojte mi kazati… da sam pjesnik. (Zvonimir Friganović)