MATEŠIĆEVI TEKSTOVI BILI SU PJEV GARDE, PRIJE SVEGA PJEV ONIH KOJI SU PALI ZA DOMOVINU
U svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru, u utorak 23. lipnja 2020. godine održana je komemoracija za hrvatskog branitelja, književnika Ivicu Đovanija Matešića Jeremiju.
Komemoraciji su uz najužu obitelj nazočili brojni prijatelji i suborci, izaslanik Ministarstva obrane i načelnika glavnog stožera oružanih snaga RH general-pukovnik Mladen Fuzul, rektorica Sveučilišta u Zadru Dijana Vican, zamjenici župana Zadarske županije Šime Vicković i Šime Mršić, predsjednica Županijske skupštine Nevenka Marinović, zamjenica gradonačelnika Grada Zadra Jagoda Surać, predsjednik DHK Đuro Vidmarović, te brojni drugi.
Ivica Đovani Matešić Jeremija rodio se 27. veljače 1959. u Arbanasima u Zadru. Nakon kratke i teške bolesti preminuo je u Zadru 21. lipnja ove godine. Kao hrvatski branitelj od samog početka agresije na RH, nakon rata svoj je profesionalni život nastavio u HV-u, u vojnoj diplomaciji boravio je u Italiji, Makedoniji, Albaniji i Kosovu.
U ime suboraca i zapovjednika od Ivice Matešića oprostio se umirovljeni brigadir i bivši dožupan Danijel Kotlar, a u ime književnika i prijatelja književnik Tomislav Marijan Bilosnić. Glumica Milena Dundov pročitala je Jeremijin tekst „Oči jednog petnaestogodišnjaka pamte, Škabrnja 3 godine poslije“ iz Matešićeve knjige S nama su. U glazbenom dijelu sudjelovala je klapa Sveti Juraj Hrvatske ratne mornarice. Posljednji ispraćaj Ivice Matešića Jeremije bio je danas poslije podne na Gradskom groblju u Zadru.
Donosimo oproštajni tekst Tomislava Marijana Bilosnića od prijatelja i kolege Ivice Matešića Jeremije:
Danas smo višestruko zajedno, vidimo kako je sve maleno kad je čovjek velik. Ivica Matešić Jeremija je naš, viši od nas s nama.
Na prvi dan ljeta, prateći tv prijenos obilježavanja 50. godišnjice kanonizacije svetog Nikole Tavelića, u službi čitanja slušam biblijsko čitanje po proroku Jeremiji, i čujem uznemirujući zvuk telefona, a potom tužan Josipov glas: Partio je naš Jeremija! To za mene ima simboličko značenje. Da ovaj tekst, za tužnu prigodu posljednjeg pozdrava, a s bolom ih je napisao na stotine, piše Jeremija, tako bi i sam kazao.
Obitelj i sudionici komemoracije 
Brigadir HV Danijel Kotlar Književnik Tomislav Marijan Bilosnić Klapa Sveti Juraj Hrvatske ratne mornarice
Od prvih kolumni “S prve crte bojišnice” objelodanjenih u „Narodnom listu“ do zadnjih pod naslovom „Četiri kantuna“ u „Zadarskom listu“, svaki Jeremijin tekst bio je duboko simboličkoga značenja, dapače, svaka njegova rafalna rečenica, nadasve svaki spomen čovjeka. Matešić je svojim životom shvatio kako je čovjek sam po sebi svijet, središte njegova simbola. Tako su branitelji, garda hrvatska, o kojoj je s najvećom zapamćenom ljubavlju u cijelom hrvatskom prostoru pisao, u Jeremijinim riječima imali neku vrst magične moći. Duh stvorenog u obrani domovine očitovao se u svakoj rečenici njegova stvaralačkog duha. Njegovi tekstovi bili su pjev garde, prije svega pjev onih koji su pali za domovinu, a Jeremija je taj njihov nebeski pjev bilježio kao svoju ovozemaljsku zanosnu pjesmu. Ako je netko mislio da su mitski pjesnici dio davne prošlosti, kad pročitaju Jeremijine tekstove, znat će da je jedan od njih bio i među nama. Bio je to Ivica Matešić Jeremija.
Pisao je Jeremija na bojišnici i izvan bojišnice, u ratu i miru, ali uvijek s jednom istinom, neiscrpnom temom Domovinskog rata, hrvatske garde, hrvatskih vojnika, vitezova, dragovoljaca, branitelja, naših domaćih zadarskih junaka, pisao je o križevima njegove i naše braće. U neprekinutome nizu ispjevavao je svojevrsnu poemu hrvatskom vojniku od Vukovara do Dubrovnika uvijek i samo pod barjakom Domovine, Hrvatske, s upaljenim ognjištem svoje kuće u srcu i njezinim krovom u svojim mislima. Nije slutio da će se zbiti sve ono što nam se dogodilo kasnije – da će se zaboraviti krv, znoj i pepeo mrtvih koji su stvorili domovinu; da će bez slave i hvale proći oni koji su umrli za nju. Jeremija je zapisao: „Ljudi su izginuli. Domovina to još ne zna.“
Zato je poruka svake Matešićeve knjige bila: zahvalnost! Zahvalnost do neba! A danas je mi dugujemo njemu! I narodna mudrost kaže: „Kada uživamo slatki plod trebalo bi se sa zahvalnošću sjetiti onoga tko je zasadio voćku“. A ima li slađega ploda od slobode i značajnijega stabla s ljepšim granama od čovjeka koji je svojim golim rukama branio domovinu, u čemu su čovjek i domovina potpuno nalik jedno drugome!
Ivicu Matešića Jeremiju znamo kao hrvatskog branitelja, dragovoljca, kolumnista, književnika, vojnog izaslanika, obnašatelja raznih dužnosti, od zapovjednika do gradskog vijećnika, i danas svi oni odlaze i mi se od njih opraštamo, ali jedan s nama ostaje zauvijek, onaj što je Jeremija u svemu jedino i bio – pjesnik. Đovanijeva ratnička slava nije slava mača, već slava riječi, pjesnička slava. Kao pjesnik Matešić je u ljudskome zagovarao samo ono u čemu je bilo duha, dok je svijet odvraćen od doma, domovine i Boga pokušavao obratiti, iako ni sam često nije bio zadovoljan svijetom u kojem je živio, pa ni onim za koji se sam borio.
Jeremija je do zadnjega časa svoga života, kao častan i moralan čovjek, iskreno i otvoreno, bez dlake na jeziku, ali s ljubavlju govorio o tome što se zbilo s onima koji su branili Domovinu i stvarali njezinu i našu slobodu. Mir su im, kaže Jeremija, uzeli oni iz pričuve, iz podruma, koji su na sigurnome čekali rezultat bitke za slobodu. Koji mi to put slijedimo, često se javno pitao, zaklinjemo se u svjetlo Gospodnje, a prolaze samo oni koji se dogovaraju po zasjenjenim kabinetima. I sada ga čujem kako govori: «Nitko više neće moći pomisliti da ti temelji, temelji ove zemlje počivaju na našim kostima», jer, naresla je trava. Trava je prekrila krv. Trava je prekrila znoj. Trava je prekrila tijela. Trava bi htjela prekriti i duh i dušu, ali, to neće moći, dragi Jeremija. Iznad je svjetlost! Sastala se s Bogom.
Pjesniče, tvoj glas ostaje u vremenu. Pisao si o ratu, a pjevao o pravdi i slobodi. Liječio si mnoge od onog od čega si sam umirao, od ljubavi prema čovjeku. A ljubio si sve. Za tebe se može kazati kako je ljubljen onaj tko ljubi druge, i kako je voljen onaj što nosi zastavu koju narod gleda. Na početku tvoga stvaranja usporedio sam te s hrvatskim Hemingwayom, a ispraćam te kao novovjekoga Gundulića:
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
T.M. Bilosnić
Fotografije: Zadarski portali
