Oni obično stoje negdje po strani na poleđini knjige ili posljednji na odjavnim špicama filmova ili emisija. Oni su – prevoditelji. Zbog „egzotičnih“ skandinavskih jezika za portal Akademija Art razgovrali smo sa prevoditeljem s danskog, švedskog, norveškog i engleskog jezika, Mišom Grundlerom o prevoditeljskom pozivu i o tome je li kod nas taj posao na odgovarajući način vrednovan
Gordana Igrec
Za početak: Gdje sve radite?
Uh, može se reći da me ima posvuda, iako fizički baš ne zauzimam prevelik prostor, jer radim kao prevoditelj na Hrvatskoj radioteleviziji, prevodim knjige za 7-8 izdavačkih kuća, kao sudski tumač surađujem s 10-ak prevoditeljskih agencija, usto predajem kao vanjski suradnik na Katedri za skandinavistiku na Filozofskom, a povremeno se bavim i kazališnim prevođenjem te usmenim prevođenjem na književnim festivalima i priredbama.
Koja ste djela preveli sa švedskog na hrvatski jezik?
Švedskim jezikom se, igrom slučaja, gotovo uopće nisam bavio u književnom prevođenju. Sa švedskog preveo sam tek jedan krimić (Soba zla) i za ovu jesen pripremam sjajan, ali veoma potresan roman Toma Malmquista, koji nosi radni naslov „U svakom trenutku još smo živi“ i jednu novelesknu priču Linde Boström. Švedskim se uglavnom bavim u televizijskim i raznim stručno-tehničkim prijevodima.
I obratno?
Ne prevodim inače na strane jezike ništa osim tekstova koje prevodim kao sudski tumač. Na švedski sam preveo tek nekoliko pjesama Tina Ujevića i Ane Horvat, a općenito smatram da prevođenje na strane jezike valja prepustiti izvornim govornicima tih jezika.
Kako to da ste odlučili studirati švedski jezik?
Kad čovjek s 18 godina donosi životnu odluku kao što je odabir studija, vodi se češće emocijama i željama nego razborom. Ja sam, tako, odabrao švedski jezik jer sam u to doba, kao i mnogi, bio zagriženi metalac, ali ne radnik u metalurgiji, nego sam slušao heavy metal. Budući da je Švedska svjetska heavy metal velesila i odande dolaze moji omiljeni bendovi iz tog doba, odlučio sam naučiti švedski da ih bolje mogu razumjeti. Danas mi se glazbeni ukus ponešto promijenio, ali ljubav prema švedskom postojana je.
Prevodite li i filmove na HRT-u sa švedskog jezika?
Da, na HRT-u radim najdulje i prevodim filmove, serije, dokumentarce i ostale materijale sa švedskog, danskog, norveškog i engleskog…
Što sve, naime, prevodite?
Kao što sam već rekao, bavim se više-manje svime i svačime: od prijevoda romana, poezije i drama, do televizijskih prijevoda serija i filmova te ovih „ozbiljnih“ prijevoda dokumentacije i raznih službenih spisa.
Čime se trenutno bavite?
Trenutno se, po dobrom starom običaju, bavim s više prijevoda istodobno. Upravo dovršavam prijevod Ibsenova „Peera Gynta“. Tu sam lirsku dramu preveo za potrebe HNK u Zagrebu, a sada je dorađujem i dopunjavam za objavu u tiskanom izdanju. Potreba za tim pojavila se jer postojeći prijevod nije bio napravljen u stihovima, a to se djelo prvenstveno ističe svojom ritmičnošću. Istodobno prevodim i zbirku kratkih priča mladog danskog pisca P. F. Jensena pod naslovom „Danske željeznice“, kratki roman Linde Boström, koju naša publika najviše poznaje kao bivšu suprugu kontroverznog Karla Ovea Knausgårda, te već spomenuti roman Toma Malmquista.
Kako se prevodi s jednog na drugi jezik? Doslovce ili po smislu?
Doslovno prevođenje nije zapravo prevođenje, jer su kontekst i smisao uvijek najvažniji. Prevoditelj mora prodrijeti u srž teksta, i shvatiti, preneseno i doslovno, „što je pisac htio reći“ te odrediti ispravan registar i način prenošenja izvornog konteksta, kulture i smisla u ciljni jezik. Prevođenje nije samo spajanje dvaju jezika nego je, posebno u književnosti, i premošćivanje katkad nepomirljivih razlika između dviju kultura.
Je li teško prevoditi sa švedskog na hrvatski i obratno?
U prevođenju je sve stvar prakse pa tako s vremenom svaki prevoditeljski zadatak postane lakši, no uvijek postoji mogućnost, bez obzira na to s kojeg jezika prevodite, da baš onaj sljedeći prijevod bude toliko težak da zbog njega dobijete koju sijedu u kosi.
Koji vam je prijevod najdraži?
Uh, ovo će zvučati kao floskula, ali prevoditeljima su prijevodi poput djece, a roditelji nikad neće odabrati najdraže dijete. Ipak, da ne idem u potpunu patetiku, uvijek postoje prijevodi koji mi bolje leže kao osobi i čitatelju/gledatelju, pa sam tako najviše uživao u prevođenju romana Kima Leinea „Proroci fjorda Vječnost“ i hvaljene danske serije „Borgen“. K tome, poseban izazov i užitak bilo je prevođenje „Peera Gynta“ i suradnja sa sjajnim glumcima zagrebačkog HNK-a.
Što nam novoga pripremate od prijevoda na hrvatski jezik?
Osim već spomenutih knjiga, spremam još desetak projekata u iduće dvije-tri godine, a posebno se radujem prevođenju dosad na hrvatskom neobjavljene pjesnikinje Inger Christensen i jedne od najomiljenijih danskih autorica Tove Ditlevsen.
Prevodite i sa engleskog jezika?
Tako je. Doduše, s engleskog sam preveo samo dvije knjige – roman „Praško proljeće“ S. Mawera i zanimljivo sociološko djelo „Utopija za realiste“ R. Bregmana – jer za nešto više nije bilo vremena, ali preveo sam zato gomilu filmova i serija, među koje se ubrajaju i popularni „Vikinzi“, „Top Gear“, „Simpsoni“ i još puno drugih.
Imaju li prevoditelji dostojan tretman u našem društvu?
Nažalost, nemaju. Bojim se da se prevoditeljska profesija neprestano srozava pod pritiskom tržišta za što bržim i jeftinijim prijevodom, zbog čega nužno trpi kvaliteta, a prevoditelji bivaju slabo plaćeni i podcijenjeni – i često doživljeni kao (ne)potrebna dopuna svemogućem Googleovu prevoditelju. Taj problem prisutan je u svim prevoditeljskim sferama, bilo da se radi o umjetničkim ili tehničkim prijevodima, a trendovi su takvi da krivulja honorara ide silaznom putanjom. Problem pogotovo osjećaju prevoditelji koji rade preko autorskih ugovora, jer to sa sobom nosi visoko porezno opterećenje, što se na kraju prebije preko leđa samih prevoditelja. Pohvalno je što strukovno-umjetničke udruge poput DHKP-a i DHAP-a poduzimaju različite mjere za poboljšanje položaja prevoditelja, ali neku izraženiju promjenu nabolje teško je očekivati bez neke pozitivne promjene u državi i društvu.
Kakav je švedski u sporedbi s hrvatskim jezikom? Ima li kakve podudarnosti ili je to potpuno druga jezična grupa?
Švedski je jezik sjeverne porodice germanskih jezika, dok je hrvatski južnoslavenski. Većih sličnosti baš i nema. Kao svojstvo švedskoga izdvojio bih relativno jednostavnu gramatiku bez roda, padeža i konjugacije, vrlo sličnu engleskoj, zbog čega je taj jezik razmjerno lako naučiti u kraćem roku. Štoviše, oni koji su učili engleski i njemački (iz kojega je švedski povukao oko 40% svojeg fonda riječi) puno će lakše svladati učenje švedskoga. U svakom slučaju, jednostavniji je za učenje nego hrvatski, to vam jamčim.
Što je sve od engleskog jezika kod nas se ušuljalo u naš svakodnevni govor?
Engleski je danas dominantan jezik u svijetu ekonomije, turizma, informatike, industrije, šoubiznisa i, dakako, interneta. Kao takav, utječe na mnoge druge jezike, ulazi u njihovu sferu i u njih se malo-pomalo uvlače anglicizmi. No jezik, hrvatski i bilo koji drugi, živ je organizam koji svojevrsnom osmozom upija ono što mu je potrebno da ostane živ i svrsishodan, a ono što mu ne odgovara – izbaci i prepusti zaboravu. Nekoć smo posuđivali, usvajali i „ponašivali“ mnogobrojne riječi iz njemačkog, turskog ili mađarskog, zbog tadašnjih društveno-povijesnih okolnosti. Kao što nam se danas npr. haustor, gumb ili čizma ne doimaju kao strane riječi, isti će slučaj za koje desetljeće biti i s naveliko prihvaćenim engleskim riječima, a za neke to već vrijedi. Iako nisam zagovornik usvajanja stranih riječi po inerciji ili lijenosti, nipošto ne odobravam purizam i umjetno forsiranje nekih domaćih novotvorenica. Jezik je živ i punoljetan, sam će odabrati koje će riječi ući u upotrebu, a koje ne – nema smisla ponašati se kao da je mrtav ili balavac u čije ime odlučuju drugi.
