Roditi se u Vukovaru, a ne imati osjećaj za bilo grada kao i za detalje i “šušur i gušt grada”, gotovo je nemoguće. Tako je i sa profesionalnim fotografom inače prof. književnosti i njemačkog jezika Stankom Abadžićem čija izložba pod nazivom “Aktovi” je predstavljena javnosti u Laubi u središtu Zagreba do 12. lipnja. Upravo o fotografiji razgovarali smo sa ovim vrsnim fotografom Stankom Abadžićem kojeg poznaje i publika preko “velike bare” kao i ona u europskim državama
Gordana Igrec
Vi ste prof. književnosti i njemačkog jezika, a fotograf ste i to umjetnički sa navrsnijim referencama. Kako to?
To se dogodilo u Pragu. Jer sam bio u progonstvu za vrijeme rata. 11 godina sam bio u progonstvu. Najprije sam bio u Njemačkoj. Poslije sam Prag izabrao iz dva razloga: slavenski je jezik i sin će mi lakše ići u školu. Ondje sam dobio mjesto profesora njemačkog.
I… jednog dana u svibnju, znadete kakav je svibanj – sve rascvjetano, ispred mene sve zeleno, moji učenici su pisali test, a ja sam stajao ispred prozora i gledao van. Na klupi je sjedilo dvoje mladih ljudi i ljubilo se. Taj me prizor toliko dirnuo da sam ja odmah otišao u tajništvo i dao otkaz u školi. Jer sam osjećao drugu vibraciju da meni nije mjesto u školi nego trebam nešto drugo raditi. Bilo je iznenađenje, ali ja sam izdržao do lipnja, do kraja školske godine.
A jeste li ih fotografirali? (To dvoje mladih poput skulpture Rodina „Poljubac“)
Nisam fotografirao kada sam bio na poslu.
Što je bilo poslije, nakon što ste dali otkaz na sigurnom mjestu predavača u školi?
Poslije sam našao posao u tvrtki za velike plakate. Ja sam imao posao da snimim fotografije za velike plakate. Radio sam taj posao tri dana i tri noći i zaradio sam koliko profesor njemačkog u školi. Dakle, rasterečen ja sam se mogao posvetiti gradu i istraživanju grada. 27 slobodnih dana slobodnih za mene. Kada sam osjetio tu slobodu za mene više me nitko nije mogao odvratiti od fotografiranja. Onda je sve krenulo od: izložaba, prodaja knjiga. U Pragu sam živio sedam godina.
Koja vam je najdraža fotografija iz tog doba?
Najljepša je Novi svijet gdje je ostao stari dio Praga. Tu su male galerijice, tu je kaldrmisana ulica, lanterne, dakle onako kako je bilo skoro u doba Franca Kafke.
Gdje je bila prva izložba?
Prva izložba je bila u Pragu zahvaljujući našem veleposlanstvu. To je bilo između 1995. i 1998. godine. Oni su mi pomogli. Izdali smo knjigu pod nazivom U ogledalu života. Ja sam knjigu u 1.000 primjeraka odmah prodao. To je samo tamo moguće. Knjiga je bila dvojezična sa fotografijama Praga.
Nakon Praga vi se vraćate u Zagreb?
Ne, ne. Vratio sam se na Krk 2003.godine. Na Krku sam bio tri godine i onda sam se odselio u Zagreb. Znadete, kad dođete iz jednog tako kulturnog mjesta kakav je Prag gdje ima gotovo 100 kazališta i takvim kulturnim životom, sa svojim izložbama, gdje dođete na kraj svijeta. To je za mene bilo jako teško.
Zar vas otok Krk nije nimalo impresionirao?
Ne, suprotno. Iz tog razdoblja je nastala foto knjiga Adriatic Ruts. To je ciklus putovanja Jadranom. Od sjevernog dijela do Dubrovnika. Ne podnosim lažno šarenilo koje daju turisti našim otocima i ostalim priobalnim mjestima. To je lažna slika Jadrana.Ja sam slikao i Krk i Vrbnik u trenucima kada se život vrati u normalu i kada imate autentične ljude. Samo onaj tko je rođen na otoku može taj spori protok vremena podnositi. Ja sam ga jako teško podnosio. Imao sam potrebu za kulturu, a tamo nije bilo niti kina. Dakle, ništa što bi me oduševilo osim predivne prirode.
Imate 15 knjiga iza sebe. Posljednja je „Gradovi“…
To su knjige koje su posvećene gradovima. Zagreb je dobio dvije knjige, Prag jednu, Pariz jednu, Lisabon jednu , Odesa jednu. Ja u svakom gradu živim mjesec dana i fotoaparatom zabilježim sve što me se dojmilo. A knjiga“ Gradovi“ u njoj sam sabrao 27 gradova. Recimo Tokijo i ostali gradovi koje sam fotografirao.
Koji Vam je najdraži grad od sviju gdje ste boravili?
Bio sam u Maroku. To je sasvim druga kultura. To me kulturološki i fotografski „zdrmalo“. Europski gradovi su uniformirani. Nalik su jedan na drugoga i to sve zahvaljujući globalizaciji. Okrenete se po Zagrebu, isti centar grada kao i ostalom dijelu Europe. Svagdje su dominante kuće mode i koorporacija kao primjerice u Njemačkoj ili Italiji. Tako da sam svoje motive tražio na periferiji,dakle, dalje od turističkih ruta.
Zašto vas grad toliko impresionira?
Zato je grad zadovoljava moju vizualnu znatiželjnu. Samo grad sa svojim mnoštvom gdje život pulsira. Vi u Odesi možete na fasadama čitati protok vremena, a ne kao na staklenim zgradama. U Istanbulu se sve događa na ulici, ljudi peku papriku na ulicama, ti mirisi, ti okusu, na ulici se kupuje-prodaje, živi se na ulici i danju i noću.
Što je, međutim, sa knjigom „Miris žene“?
Miris žene je knjiga sa fotografijama aktova žena. Imam tri knjige aktova . Prva je „Sami u šumi“. Spremam četvrtu knjigu sa samo jednim ženskim aktom koja mi je pozirala.
Što je za vas fotografija?
Fotografija je za mene život i život je fotografija. Ne mogu zamisliti drugačije život osim fotografije.
Uzor u fotografiji?
Magnumova škola fotografije.
Koliko je izložaba iza vas?
Ne mogu točno pobrojati, ali sam samostalno izlagao u 15 europskih zemalja i u Argentini, Japanu i Sad-u i Rusiji.
Imate novu izložbu u Laubi u Zagrebu…
Da, ali ne samostalnu. Zajednička je sa mladom fotografkinjom Lornom Kjurko.I to je izložba pod nazivom „Aktovi“ makar je ljudi miješaju sa izložbom „Miris žene“. Zanimljiva je po tome da se vidi kako muškarac vidi ženski akt, a kako žena vidi ženski akt.
Jeste li nagrađivani za svoj rad?
Da imam nekoliko nagrada, ali to me prestalo zanimati. Jer nagrade nisu znak kvalitete. To se sve profanira.
Koja je ljepša fotografija, crno-bijela ili u boji?
Ja fotografiram crno-bijeloj boji i izbjegnem kič kakav izazivaju fotografije u boji.
Što kažete na to da danas svi fotografiraju i gubi se razlika između profesionalnog i amaterskog…
Zagrljaj 
Dok se čeka jutarnja kava negdje u islamskom svijetu 
Prodaja i kupovina u Istanbulu 
Detalj iz Istanbula 
Detalj iz života muslimanske žene
To je dobro pitanje i to muči sve fotografije. Prije ste morali dobro poznavati fotografski zanat. Danas se sve digitaliziralo i zato si svi daju pravo da mogu biti fotografi. Ja držim work shopove i učim o kompoziciji fotografije i to u Istanbulu, Berlinu, Veneciji.
Imate li fotografije o Vukovaru?
Meni je u ratu uništeno oko 10 tisuća negativa, jer sam bio fotograf iz Vukovara za Vjesnik. Tako da imam samo jednu fotografiju Vukovaru.
A posjećujete li Vukovar?
Ne, jer želim da mi ostane u sjećanju kao grad kojeg su nekada prije zvali Mala Venecija. Tako je bio lijep i tako se lijepo u njemu živjelo. Zovu me na godišnjice mature, ali zašto da vidim svoju mladenačku žensku simpatiju već otežalog tijela kada je pamtim u crnoj kuti sa čipkanim bijelim ovratnikom.
Da se ponovno rodite biste li bili fotograf?
Sigurno da bih. Da nije bilo rata ja bih jeo dobar kulen i fiš, udebljao bi se i bio bih poput kruške, jedan profesor u mirovini. Ovako, postao sam fotograf.
Može li se od fotografiranja živjeti?
Može. Ali ja imam vani u inozemstvu svoje niše gdje rasprodam sve knjige. U SAD-u imam dvije galerije koje mene zastupaju. Kod nas se ne bi moglo živjeti od fotografiranja.
Što je sa umjetničkom fotografijom?
Globalizmom smo uništili sve kriterije po kojima su se mjerila vrijednost umjetničkog djela. I nastao je kaos. Ako nemate te kriterije zašto je neko djelo umjetničko ili nije onda dobijete ovakvu situaciju kao danas gdje svaki Kurta i Murta može dobiti 5 minuta slave. Da napravi bilo kakvu fotografiju. A klasika ostaje klasika. I dan danas je to prava vrijednost i ja želim do kraja ostati vjeran klasičnoj fotografiji. Pravog umjetnika ne može nikakav totalitarizam kao niti današnje „smeće“ koje se nudi na pladnju kao kulturni sadržaj – uništiti.
