Valja posebno istaknuti njihovu društvenu vrijednost i brigu za čovjeka ili kako je samo umio razgovarati s bolesnicima
U srijedu 22. veljače u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu održan je komemorativni sastanak posvećen akademiku Ivi Padovanu
Sastanak je otvorio akademik Marko Pećina, tajnik Razreda, a o životu i djelu preminuloga akademika govorili su akademik ZVONKO KUSIĆ, predsjednik Akademije i prof. dr. sc. VLADO PETRIC, predstojnik, Klinika za otorinolaringologiju i kirurgiju glave i vrata, KBC “Sestre milosrdnice”
Akademik Zvonko Kusić je na komemoraciji akademiku Padovanu ovako govorio:
Pripala mi je tužna i ne laka dužnost oprostiti se danas od akademika Ive Padovana u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i njenog Razreda za medicinske znanosti a isto tako u ime Kliničke bolnice Sestre Milosrdnice. Iako se danas s pokojnim profesorom Padovanom opraštam prvenstveno u ime Akademije i Vinogradske bolnice moram reći da se opraštam i sa izuzetnim znanstvenikom, stručnjakom, kolegom, učiteljem i prijateljem.
Ivo Padovan rođen je 11. veljače 1922. godine u Blatu na Korčuli. Pravo ime mu je Ivan, a u Blatu su ga zvali Ive, što je u Dubrovniku pretvoreno u Dživo, pa je tako ostalo i u Zagrebu. Rođen je od oca Franka (Franje) poljoprivrednika i majke Vice (Vicence) rođene Bošković, domaćice: majka potječe iz plemena Bošković iz Orahova Dola na granici Dubrovačke republike i Hercegovine otkuda potječe i obitelj Ruđera Boškovića. Bio je drugo od ukupno četvero djece. Po majčinoj liniji je u srodstvu s obitelji Kalogjera koja je dala mnoge istaknute hrvatske intelektualce i umjetnike, biskupa Marka Kalogjeru, ekonomista Dražena Kalogjeru, glazbenike Nikicu i Stipicu Kalogjeru i akademika Pavla Dešpalja.
Mali Ivo boravi u Blatu do devete godine života, a zatim odlazi u Dubrovnik gdje je smješten u biskupskom sjemeništu i pohađa prva četiri razreda državne klasične gimnazije, a slijedeća tri razreda Franjevačku klasičnu gimnaziju. Otac Franko odlazi 1926. godine u Australiju iz ekonomskih razloga kada je Ivo imao samo 4 godine. Radio je na sječi šećerne trske čime je školovan Ivo. Vratio se u Hrvatsku tek 1948. godine kada je Ivo imao 26 godina i bio već diplomirani liječnik, tako da je presudnu ulogu u odgoju imala majka Vica.
Dolazi u Zagreb 1940. godine i pohađa 8. razred I klasične gimnazije u Križanićevoj ulici. Maturira 1941. godine te iste godine upisuje Medicinski fakultet.
Boravi u Zavodu domobranskih sveučilištaraca u Ilici kao stipendist, a kasnije u Ratkajevu prolazu. Studij je tada trajao 12 semestara, a 3 semestra godišnje. Bio je vrlo intenzivan, gotovo bez prekida i praznika.
Godine 1944. u rujnu Ivo Padovan odlazi u partizane i postaje referent saniteta zagorskog partizanskog odreda, a u veljači 1945. godine dodijeljen je u partizansku bolnicu u Podgariću kod Čazme. Tu je radio kao liječnik iako je još bio student sedmoga semestra. Nakon kraćega vremena postavljen je za epidemiologa X vojne korpusne oblasti u Čazmi i Daruvaru. Poslije završetka rata nastavlja studij medicine te diplomira 5. srpnja 1947. godine.
Sutradan poslije promocije poslan je na radnu akciju kao liječnik u Jajce u sklopu izgradnje pruge Šamac – Sarajevo. U rujnu 1947. nastupa na specijalizaciju iz ORL u Bolnicu Milosrdnih sestara kod prof. Ante Šercera. U bolnicu su ga primile časne sestre milosrdnice, formalno još vlasnice bolnice, a ravnatelj je bio prim. August Forenbacher. Na specijalizaciju iz ORL prijavio se potaknut sklonostima za klesanje kamena iz djetinjstva kada je i sam klesao čekićem i dlijetom što je bilo uobičajeno na Korčuli. Kasnije je na studiju vidio prof. Šercera kako kleše temporalnu kost kod bolesnog uha što ga je asociralo na djetinjstvo.
Pored specijalizacije na odjelu ORL, mnogo je naučio od kirurga Antuna Gottlieba i Stanka Cesarca, neuropsihijatra Josipa Breitenfelda i radiologa Silvija Kadrnke.
Specijalist iz ORL postaje 1950.god.
Akademika Padovana osobno sam poznavao nešto više od trideset godina iako sam za njega znao već i ranije. Naši su odnosi počeli stručnom suradnjom na problematici bolesti štitnjače u bolnici kada sam bio njegov učenik a poslije ravnatelj i nastavili su se u Akademiji gdje sam ga naslijedio kao tajnik Razreda za medicinske znanosti a konačno i kao predsjednik. Osvrnuo bih se ovdje na ono što me je kod njega najviše dojmilo i što je imalo značajan utjecaj na sve nas osobno, institucije i konačno društvo u cjelini.
Na mene je posebno snažan dojam uvijek ostavljao njegov odnos prema prof. Šerceru. Očito je najvažniju ulogu u razvoju mladoga Ive Padovana kao stručnjaka, nastavnika i znanstvenika imao predhodni predstojnik Klinike za uho, grlo i nos Ante Šercer. Moglo bi se reći da je Šercer tretirao Padovana kao svoga sina, a ovaj njega kao duhovnog oca. Šercer je Padovanu nesebično prenosio iskustva u kirurškoj tehnici što nije tako čest primjer u praksi. Padovan mu je uzvratio bezrezervnom odanošću. Poslije Šercerove smrti Padovan je izlažući se neugodnostima izborio imenovanje ulice po Šerceru, što je bilo osporavano zbog navodne nepodobnosti Šercera. Ivo Padovan nikada nije propustio istaći presudnu i golemu ulogu Ante Šercera kao svoga učitelja.
Ivo Padovan je također uvijek bio ponosan na svoju fakultetsku karijeru. Na Medicinski fakultet je došao 1956.g. Tada je odmah vodio izgradnju predavaonice u Vinogradskoj bolnici u sklopu Medicinskog fakulteta, po odluci tadašnjeg dekana Andrije Štampara. Bio je sjajan nastavnik što su trajno svjedočile generacije studenata.
Osnivanje Lige za borbu protiv raka i Središnjeg instituta za tumore i slične bolesti je bila kruna njegova rada u onkologiji. Tako je Padovan, koji je godinama vodio ili usmjeravao rad ovih institucija, bio ideolog borbe protiv raka u Hrvatskoj i potaknuo razvoj sličnih ustanova izvan Zagreba. Tu su došle do izražaja i njegove sposobnosti kao društvenoga i javnoga djelatnika.
Padovan je značajno pridonio razvoju zdravstva i medicine u Hrvatskoj i Zagrebu, a u stalnom natjecanju između Rebra i Vinogradske bolnice koje traje i do današnjih dana, imao je uvijek vrlo značajnu ulogu.
Nakon odlaska prof. Šercera u mirovinu 1966.g., Ivo Padovan bio je predstojnik Klinike za uho, grlo i nos pune 22 godine do 1988. Razvio je Kliniku u organizacijskom, stručnom, znanstvenom i nastavnom pogledu na svjetskoj razini. Upornošću i talentom unaprijedio je kiruršku vještinu do savršenstva i ukupno je osobno napravio tisuće kirurških intervencija.
U kirurgiju uha, grla i nosa uveo je nove pristupe i poboljšao postojeće.
Autor je brojnih znanstvenih dijela i otkrića, a uveo je nove postupke u kirurgiji čeljusti, ždrijela i grkljana te u plastičnoj kirurgiji.
Imao je golem broj pacijenata, od radnika, seljaka pa do najistaknutijih svjetskih državnika, vladara, umjetnika, znanstvenika.
Osobito se zanimao za kompleksna istraživanja malignih tumora glave i vrata što se očituje i u njegovim publiciranim radovima s područja epidemiologije i kirurgije te interdisciplinarnih i multidisciplinarnih pristupa strategiji liječenja tumora glave i vrata i štitnjače.
Stručna i znanstvena suradnja između Klinike i Centra SUVAG, kasnije Poliklinike SUVAG bila je ostala vrlo značajna, te dovela do iskoraka u dijagnostici i rehabilitaciji slušanja i govora.
Posebnu pozornost obratio je plastično-rekonstrukcijskoj kirurgiji i prvi je u nas uveo mikrokirurgiju uha. Na svakom polju otorinolaringologije dao je svoj doprinos, priznat i prihvaćen u svijetu.
Ivo Padovan se znanstveno i stručno bavio svim područjima otorinolaringologije i po tome je vjerojatno posljednji svestrani, renesansni otorinolaringolog.
Bio je član najprestižnijih stručnih i znanstvenih organizacija u svijetu a 8 godina član savjeta UICC-a. Na usavršavanju i studijskim boravcima bio je u nizu svjetskih centara gdje je uspostavio stručnu suradnju i prijateljstva s najistaknutijim stručnjacima svijeta. Sve je to dovelo do uvođenja najsuvremenijih dijagnostičkih i terapijskih postupaka u njegovoj klinici i bolnici.
Bio je nadasve nadaren organizator niza znanstvenih i stručnih kongresa i simpozija.
Ivo Padovan objavio je knjige i radove iz svih važnih područja struke. Pisao je s lakoćom, isto kao što je i operirao. Publicirao je na engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom i španjolskom jeziku i to u istaknutim svjetskim časopisima.
Pokretač je i glavni urednik dvaju časopisa: Symposia ORL i Libri oncologici. Bio je pokretač mnogih novih znanstvenih interdisciplinarnih istraživanja i projekata međunarodnoga značenja za što je imao poseban osjećaj. U izboru tema za projekte istraživanja ne ogleda se samo medicinska problematika nego se ističu socijalni momenti i potrebe općeg zdravstva na širokom planu.
Padovan se posebno ponosio i veselio ga je rad glavnog urednika Medicinske enciklopedije naslijedivši Šercera, i Medicinskog leksikona gdje ga je angažirao Miroslav Krleža s kojim je surađivao i prijateljevao više desetljeća, te glavnog urednika Rječnika medicinskog i veterinarskog nazivlja. Znanstveno-stručne pozitivne ocjene koje pripadaju ovom briljantnom djelu potvrđuju da je Ivo Padovan na tom djelu radio s velikim žarom i ustrajnošću, koja je praćena njegovim originalnim sposobnostima, njegovim općim medicinskim znanjem i općom kulturom.
Bio je osnivač i direktor Instituta za proučavanje i zaštitu uha i dišnih organa. Veliki je trud uložio i u osnivanje Zavoda za talasoterapiju – Crikvenica,
U svim ovim istraživanjima valja posebno istaknuti njihovu društvenu vrijednost i brigu za čovjeka. Zadržavao je istraživačku znatiželju kakvu je imao u mladosti i uvijek je težio novome kao jednom od uvjeta razvoja.
Padovan je također uspostavio vrlo usku suradnju s graničnim strukama.
Proširio je naziv struke u „Otorinolaringologija i cervikofacijalna kirurgija„ što ju je unaprijedilo u cijeloj zemlji, ali najprije u njegovoj klinici.
Uveo je znanstveni duh, dobru organizaciju, polet te marljiv i predan rad, dajući svima najbolji primjere, učinivši Kliniku jednom od vodećih u Europi.
Osobito je važno istaknuti da je prof. Padovan sav svoj organizacijski rad, koji je posvetio općim interesima, ostvarivao za svoga slobodnog vremena.
Svjetsku reputaciju Padovana pokazuju brojna najviša domaća i međunarodna priznanja i nagrade.
Ivo Padovan je u mladosti bio dobar recitator a kasnije se razvio u vrhunskog predavača i govornika što zahvaljuje talentu, a i prema vlastitom očitovanju i usavršavanju. Njegovi govori uvijek su imali svečano ozračje i skupovima davali snažno obilježje.
Ivo Padovan izabran je u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti 1975. god. za izvanrednog, a 1983. za redovnog člana.
U HAZU je zbog organizacijskih sposobnosti i svjetske reputacije u znanstvenim krugovima logičnim slijedom napredovao od tajnika Medicinskog razreda 1989.g., potpredsjednika 1991. do predsjednika 1997. g. za kojega je u dva mandata izabran. Izbor za čelnog čovjeka najviše znanstvene i umjetničke ustanove u državi najveće je priznanje kojim je vrednovan njegov rad. U Akademiji se borio za povrat oduzete imovine: za njegova mandata je obnovljena zgrada HAZU, a posebno se brinuo za izdavačku djelatnost te na promicanje vrsnoće na brojnim područjima znanosti i umjetnosti.
Osim profesionalnog, Ivo Padovan imao je i bogat privatni život. Usprkos golemom profesionalnom i društvenom angažmanu nalazio je vremena za obitelj i uvijek bio brižan suprug, otac, djed i pradjed. Ivo Padovan je primjer čovjeka koji je dao svojoj obitelji toliko ljubavi i da mu je ona isto toliko uzvratila.
Ljeto je redovito provodio na rodnoj Korčuli. Na odmoru je bio vrlo aktivan pa čak i u svojoj struci.
Djeci je ugradio snažan osjećaj prema korijenima. Iako je imao izvanrednih prilika za uspješnu karijeru u velikim svjetskim centrima, u njega je prevladavalo domoljublje koje kod njega nikada nije bilo samo fraza, te se uvijek vraćao u domovinu. Govorio je engleski, francuski i talijanski. Dobro je svirao gitaru, pjevao i oduvijek volio glazbu. Najviše od pisaca cijenio je Krležu i govorio za sebe da je Krležijanac po životnoj filozofiji. Uvijek je bio dobre volje, spreman na šalu. Da bi mogao izdržati ritam brojnih obaveza koje je imao od najmlađih dana, čvrsto se držao nekih pravila: svako poslije podne odspavao bi do pola sata i nikada ne bi kasno išao spavati a dizao se u 6 ujutro. Uz tu gotovo vojničku disciplinu, Ivo Padovan znao je naći i trenutke opuštanja.
U doba vrhunca radne aktivnosti akademika Padovana, nebrojene priče tisuća njegovih pacijenata donijele su mu popularnost bez presedana, koju je rijetko koji liječnik ikada u nas uživao.
Okolina je uvijek bila impresionirana radnom energijom Padovana, fizičkom izdržljivosti i snagom duha. Bilo je gotovo nevjerojatno kako na sve stigne, uz golem rad liječnika operatera, znanstveni i nastavni rad te nebrojene društvene obaveze. Neko vrijeme se stjecao dojam da se ništa niti ne događa u društvu a da Ivo Padovan na neki način u tome ne sudjeluje.
Padovanove glavne osobine su bile mudrost, erudicija, upornost, diplomacija, tolerancija, svestranost i emocionalna živost. Nikada nije ništa improvizirao i iza svega je stajao rad i sistematičnost. Kao i svi veliki ljudi ostao je skroman i jednostavan. Padovan je imao izniman dar za komunikaciju s ljudima i pokazivao pažnju i zanimanje za probleme svih s kojima je kontaktirao. Bio je blizak prema tzv. malim ljudima, pokazivao zanimanje za njihove probleme. Sjećam se da mi je rekao: ne možeš biti velik čovjek ako ne voliš i ne boriš se za malog čovjeka. Bio je nekonfliktna osoba koja argumentirano i racionalno rješava sporne situacije – nikada nije volio dramatičnost, ali ispod mirne površine krio se snažan i odlučan duh. Padovan je također bio čovjek otvorenih, širokih svjetonazora, nadasve inovativan, a ipak sa snažnim osjećajem za vrijednosti tradicije.
Sagledavajući sve što je učinio Ivo Padovan izgleda da to ne može pripadati samo jednom životnom djelu.
On je uspio sjediniti osobine koje rijetko ima samo jedna osoba: bio je vrhunski liječnik praktičar, a istovremeno i vrhunski organizator, znanstvenik, te jedan od najneumornijih i najsvestranijih javnih radnika.
Često se znalo reći da je Padovan mnogo postigao zahvaljujući "Padovanskoj diplomaciji", a on je često znao reći da se zapravo radi o naslijeđenoj kalođerovskoj "diplomaciji".
Odlikovao se neiscrpnim strpljenjem i praktički ga je bilo nemoguće izbaciti iz takta. Ivo Padovan je u karijeri imao mnogo bitaka, ali često se kaže da nijednu nije izgubio.
Imao sam sreću s njim godinama surađivati, od njega učiti o struci ali i o mudrosti života, promišljenosti i ljudima, i mnoge strateške odluke u mome stručnom i znanstvenom radu i rukovođenju bolnicom donosio sam nakon konzultacije s njim. Smatram se njegovim učenikom i na to sam mu zahvalan i ponosan.
Ivo Padovan, velikan hrvatske i svjetske medicine postao je sam po sebi institucija, najveći je liječnik u 166 godina Vinogradske bolnice i sigurno jedan od najvećih liječnika Hrvatske uopće. Njegovo je djelo prešlo granice medicine i postalo dio hrvatske znanosti i kulture. Najveća ostavština Ive Padovana njegovi su učenici. Odgojio je više desetaka uspješnih i uglednih stručnjaka u Hrvatskoj, SAD, Kanadi, Australiji i drugdje. Kao i svaki veliki predstojnik ostavio je vrhunsku kliniku.
Sve institucije pa i Vinogradska bolnica i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti imaju uz svoju materijalnu egzistenciju svoj život i duhovnu dimenziju postojanja koju su stvarali prethodni naraštaji. Tako je i djelo Ive Padovana trajno u duhu Vinogradske bolnice i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Akademik Ivo Padovan se uvrstio u red najznačajnijih ličnosti koje su gradile i promicale ugled naše znanosti i medicine te zadužio bivše, sadašnje i buduće generacije koje će s ponosom čuvati uspomenu na njega i njegov rad. Svojim djelom zadužio je hrvatsku medicinu i znanost i hrvatski narod na čemu mu vječna slava i hvala. – riječi su akademia Kusića.
A prof. dr. sc. Vladi Petric rekao je tom progodom:
Prije nešto više od godinu dana oprostili smo se od dugogodišnjeg predstojnika Klinike za otorinolaringologiju i kirurgiju glave i vrata u KBC “Sestre milosrdnice”, velikana hrvatske otorinolaringologije i jednog od najvećih liječnika hrvatske medicine, akademika i profesora dr. Ive Padovana.
Otkud potječu njegova erudicija, kirurške vještine, liječničko umijeće, tolerancija, svestranost i široka naobrazba? Iz humanosti koja ništa ne prepušta slučajnom, nego uvijek teži za razumnom sistematičnošću. Humanost je ponio iz djetinjstva, još iz roditeljskog doma, gdje je naučio što su životni učitelji.
Ivo Padovan rođen je 11. veljače 1922. godine u Blatu na Korčuli. Njegovi roditelji Franko i Vica obrađivali su škrtu otočku zemlju. Već kao dječačić pokazivao je mali Ivo neuobičajenu odlučnost, snagu i moć koje su ga brzo odvele u nepoznato. Školovanje je započeo u Dubrovniku, u samostanu Male braće, koji je u to doba bio važna odgojna ustanova, u kojoj se mlade ljude učilo vjeri i rodoljublju. U biskupskom sjemeništu završio je prva četiri razreda državne klasične gimnazije i tri razreda Franjevačke klasične gimnazije. Tu je počela njegova povijest. Naviru mu misli o budućnosti i izvire pitanje: kamo će ga život odvesti, što će biti od njega? Sudbina ga vodi u Zagreb, gdje završava 8. razred I. klasične gimnazije u Križanićevoj i maturira tmurne 1941. godine. Upisuje Medicinski fakultet. Vrijeme je rata, a s povremenim prekidima 1947. završava studij medicine.
Na Otorinolaringologiju u Vinogradskoj Ivo Padovan je došao neposredno nakon završetka studija medicine, i tu je ostao punih 41 godinu. Došao je na prvu osnovanu otorinolaringologiju u Hrvatskoj koja je utemeljena 1894. godine. Utemeljitelj otorinolaringologije u Hrvatskoj bio je prof. Dragutin Mašek, koji će postati i prvi prodekan tek osnovanog Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Došao je na otorinolaringologiju koja s profesorom Antom Šercerom postaje Klinika za otorinolaringologiju. Na toj je klinici započela plodna suradnja s profesorom Šercerom, kojega je smatrao velikim učiteljem, duhovnim ocem, kirurgom i znanstvenikom. Njihova suradnja temeljila se na erudiciji, radnoj energiji, snažnom duhu i humanosti. Isprva je bio njegov učenik, potom suradnik i zamjenik, a na kraju i njegov nasljednik, kao predstojnik Klinike pune 22 godine. Takav uspon mogao je Padovan postići jer je bio nadaren kirurg, odličan kliničar, vrstan organizator, pedagog i znanstvenik. Šercer je vrlo brzo uvidio sve te osobine Ive Padovana, koji mu je od prvih dana bio odani suradnik. Padovan je teško podnosio nepravdu prema Šerceru i zboga toga je često branio dostojanstvo svoga učitelja, izlažući se pritom i sam velikim neugodnostima. Braneći Šercera branio je slobodu znanstvene misli, dostojanstvo znanja i znanosti, plemenitost medicinskog umijeća i liječničkog zvanja. Kad god je imao prigodu, nije propustio izreći istinu o svome učitelju. Nebrojeno je puta ponavljao istu misao: “Sve što imam, dugujem svom učitelju”. To je zaista lijepo, korektno i istinito. Kamo sreće kad bi u hrvatskoj medicini i danas i ubuduće bilo više takvih primjera! Zahvaljujući Padovanu, Ante Šercer danas ima mjesto u povijesti hrvatske i europske medicine kakvo zaslužuje.
Razdoblje Padovanove otorinolaringologije vrijeme je reorganizacije ORL djelatnosti u Hrvatskoj. On proširuje naziv struke u “otorinolaringologija i cervikofacijalna kirurgija”. Prema njegovim smjernicama razvijaju se subspecijalnosti: dječja otorinolaringologija, onkologija u otorinolaringologiji, audiologija s vestibulologijom, fonijatrija, plastičnorekonstruktivna kirurgija, suvremena endoskopija i balneoterapija. U Padovanovo doba uvodi se endoskopija nosa i sinusa. On daje ideju za konstrukciju mikrostroboskopskog aparata poznatog kao Padovanov audiostroboskop. Aparat je namijenjen ponajprije za rano dijagnosticiranje tumora larinksa. Prof. Padovan uzorno vodi Kliniku. Svoje suradnike potiče na brojna znanstvena istraživanja, bolju izobrazbu specijalizanata držanjem referata, sudjelovanjem u raspravi i analiziranju aktualnih kirurških i dijagnostičkih postupaka. Također daje poticaj svakom svom liječniku, medicinskoj sestri i pomoćnom osoblju. Za njega ne postoji «mali čovjek» i on jednako cijeni svačiji doprinos u liječenju bolesnika. Time je pokazivao kako se treba odnositi prema osoblju Klinike. Na Klinici su se uvijek poticale rasprave i kritičnost, čak i prema autoritetima, njegovala se sloboda mišljenja, a to su temeljni preduvjeti svakog uspjeha.
Važnost timskog rada u nas je shvaćena vrlo rano i pomno se njegovala u cijelome Padovanovu razdoblju. U radnom vijeku našega profesora svaka je godina viši stupanj u odnosu na prethodnu. Pitamo se kako je sve to uspijevao postići. Nesebično je pomagao razvoj drugih struka i često je govorio: “Nema jako otorinolaringologije bez jakih dodirnih struka.”
Nebrojeno nas je puta upozoravao na zadatak koji je sam sebi postavio: nulla dies sine operatione – nijedan dan bez operacije, odnosno učenja ili pisanja. Ivo Padovan nije unapređivan pukim zadovoljavanjem potrebnih uvjeta, nego je svaki osvojeni stupanj bio priznanje za značajno djelo.
Znanstveno i stručno bavio se svim područjima otorinolaringologije, i po tome je vjerojatno posljednji svestrani otorinolaringolog. Na svakom području naše struke dao je doprinos i bio prihvaćen u Hrvatskoj i u svijetu.
Veliki dio svoje organizatorske energije trošio je na multidisciplinarni pristup i strategiju liječenja tumora glave i vrata, na epidemiologiju, dijagnostiku i liječenje bolesti štitne žlijezde. Prof. Padovan je započeo s operacijama štitne žlijezde i zahvaljujući njemu, operacije štitnjače ušle su u područje otorinolaringologije. Operacije štitnjače danas se izvode na svim ORL klinikama i odjelima Hrvatske.
Prvi je u nas uveo intersticijalnu i intrakavitarnu primjenu radioaktivnih izotopa, a sudjelovao je i u proizvodnji izotopa Galij 67. Svoja onkološka istraživanja primjenjivao je u kliničkom radu. U kemoterapiji tumora glave i vrata primjenjivao je citostatike intraarterijskim i intralimfatičkim putem. Radio je na kliničkom istraživanju i primjeni interferona. Od kliničke je važnosti i Padovanovo eksperimentalno otkriće uzroka medijastinalnog emfizema i pneumotoraksa.
U kirurgiji glave i vrata Padovan je u širokom rasponu: od baze lubanje do prsnog koša. Bio je ljevak, ali je podjednako vješto operirao objema rukama. Svakoj novoj operaciji pristupao je oštrim umom, orlovskim okom i divovskim srcem. U kirurgiji glave i vrata bilo je to lavovski. Izradio je ekstranazalni transsfenoidni pristup hipofizi, operirao hipofizu te surađivao s neurokirurzima i upućivao ih na transseptalni pristup u operacijama hipofize.
Prvi je u nas uveo mikrokirurgiju uha i razvijao kirurgiju otoskleroze. Kako bi izvodio minuciozne operacije u srednjem i unutarnjem uhu, uredio je Audiološki kabinet, koji je u njegovo vrijeme prerastao u Centar za sluh i ravnotežu.
Razvijao je stručnu i znanstvenu suradnju s Poliklinikom SUVAG, koja je bila i ostala vrlo plodna sve do danas, omogućujući objema ustanovama zajednički napredak u dijagnostici i rehabilitaciji slušanja i govora.
Bio je virtuoz estetske, plastične i rekonstruktivne kirurgije nosa. Uspješno je izveo brojne estetske, plastične i rekonstruktivne operacije u području glave i vrata. U svjetskoj rinokirurgiji osobito je povoljno prihvaćena dekortikacija nosa, koja je i danas u svjetskoj literaturi poznata pod Padovanovim imenom. I po tome je bio osoba koja s pravom ulazi u krug znamenitih i zaslužnih Hrvata. Metoda otvorene rinoplastike, koju je utemeljio Šercer, a razradio Padovan, prihvaćena je širom svijeta. Za taj doprinos na Svjetskom otorinolaringološkom kongresu u Miami Beachu 1985. godine Padovanu je dodijeljena značajna nagrada. Od tada je u brojnim otorinolaringološkim udžbenicima, kirurgijama glave i vrata i najuglednijim časopisima uvrštena i citirana metoda otvorene rinoplastike po Padovanu.
Kako je samo umio razgovarati s bolesnicima! Terapija je započela već, takoreći, s vrata, s osmijehom na njegovu licu koji je opuštao grč s kojim bolesnik dolazi liječniku. Liječio je i operirao desetke tisuća bolesnika. Osvajao ih je neposrednošću i toplinom i iznimnim umijećem razgovora. Liječio je i brojne znamenite ljude svoga doba: Tina Ujevića, Krstu Hegedušića, Antuna Šoljana, Maria del Monaca, Miroslava Krležu i brojne druge. Vrhunski humani medicinski motto našega profesora bio je “bori se za zdravlje i život bolesnika i nikad ne odustani”. To je pokazao vlastitim primjerom i uvijek prenosio na svoje učenike. Brojni njegovi učenici smatraju da je to najbolje što su od učitelja mogli primiti i ponijeti u život.
Njegovo razdoblje upravljanja Klinikom označeno je suradnjom s brojnim klinikama i odjelima u Bolnici, u Zagrebu i Hrvatskoj, kao i međunarodnom suradnjom što se prostirala na sve kontinente. Na njegovu kliniku dolazili su najpoznatiji svjetski stručnjaci, mnogi i zato da prošire svoja znanja i vještine. Upoznao je najistaknutije stručnjake i povezivao svoju kliniku i zemlju s vrhunskom svjetskom otorinolaringologijom. Kao gostujući profesor boravio je u gotovo svim najvećim svjetskim ORL centrima i onkološkim institucijama.
Svoje veliko znanje iz otorinolaringologije i iznimno kirurško umijeće nesebično je prenosio na svoje učenike. Osim medicini učio ih je i životu, šireći kulturu i ljepotu mediteranskog svjetonazora kojemu je rođenjem pripadao. Podučavao je i odgojio generacije vrsnih otorinolaringologa, od kojih su danas mnogi rasuti diljem svijeta.
Kako su ga primali u svijetu? Evo samo jednog primjera, kad je kao gostujući profesor boravio u Institutu za kliničku fiziologiju u Milwaukeeju.Ravnatelj Instituta Lyle Hamilton tom je prigodom napisao: Ivi Padovanu koji je s nama proveo godinu dana.
Sve osoblje s Kliničke fiziologije razdragano je Vašom prisutnošću, zahvalno Vam je za Vaše doprinose, žalosno jer nas napuštate, ali i sretno pri pomisli da ćete nas ponovno posjetiti. Zahvaljujući Vama, Milwaukee i naš Institut postali su znanstveno zanimljiviji, akademski vredniji, intelektualno časniji i društveno zabavniji. A ja sam postao Vaš prijatelj dovijeka.
Uvijek nakon njegovih boravaka u inozemstvu usporedo su se razvijali kliničari i Klinika, struka i znanost. Uveo bi znanstveni duh, bolju organizaciju, polet i još marljiviji rad na Klinici, dajući svima najbolji primjer učinivši je jednom od vodećih u Europi. Na našu sreću, unatoč brojnim izazovima, nikada se nije odazvao privlačnom zovu tuđine. Ostao je u svojoj domovini koju je neizmjerno volio.
Golem je doprinos profesora Padovana u osnivanju Zavoda za talasoterapiju i liječenje dišnih organa u Crikvenici. Osnovao je Institut za proučavanje i zaštitu uha i dišnih organa koji je Klinici, ali i svima drugima, omogućavao znanstveni rad i napredak. U razdoblju Ive Padovana Institut je vodio i završio 22 znanstvena projekta.
Naš profesor osnivač je Hrvatske lige za borbu protiv raka, što je od velikog društvenog, općezdravstvenog i znanstvenog značenja. Preko Lige pokrenuo je i osnivanje centara za tumore u Splitu, Osijeku i Rijeci te dispanzere za tumore u Zadru, Puli, Dubrovniku i Požegi.
Godine 1968. pokrenuo je i osnivanje Središnjeg instituta za tumore i slične bolesti u Zagrebu, današnje Klinike za tumore. Godinama je radio na nacrtu organizacije Instituta uz pomoć najpoznatijih svjetskih stručnjaka s područja onkologije. Postao je znanstveni savjetnik Središnjeg instituta za tumore, stalno razvijajući organizaciju i istraživanje na području eksperimentalne onkologije. Kako je taj rad bio visoko ocijenjen u svijetu, bio je izabran u nekoliko tijela vrhunskih organizacija za borbu protiv raka. Najveće mu je priznanje ukazano izborom za člana savjeta UICC-a s mandatom od osam godina. I na tom se položaju isticao svojim radom i idejama podižući znanstveni ugled Hrvatske u svijetu.
Pod Padovanovim vodstvom Klinika je organizirala brojne međunarodne simpozije, znanstvene i stručne skupove te tečajeve u operacijskim dvoranama s inozemnim predavačima koji su mahom bili uvažena imena otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata. Godine 1968. organizirao je Treći europski rinološki kongres u Zagrebu. Tijekom kongresa održan je Tečaj rekonstruktivne kirurgije nosnog septuma uz sudjelovanje svjetski poznatog rinokirurga Cottlea.
Jedini je otorinolaringolog iz ovog dijela svijeta koji je bio izabran za počasnog člana Američke akademije za otorinolaringologiju i kirurgiju glave i vrata. Među malobrojnim Hrvatima izabran je za člana, a potom i predsjednika uglednog ORL društva Collegiuma ORLAS-a. Kao predsjednik tog društva, 1975. godine u Dubrovniku je organizirao nezaboravan skup najvećih svjetskih otorinolaringologa. Glavni tajnik Collegiuma L. B. W. Jongkees o tom je skupu zapisao: “Sastanak u jednom od najdivnijih gradova svijeta, na bistrom, plavom Jadranu. Bez kapi kiše, okupan suncem – može li se zamisliti bolje mjesto za sastanak članova Collegiuma? A sve je bilo jedinstveno, od početka do kraja. U atriju Kneževa dvora osjetili smo kako dah drevnih vremena prožima suvremeni život. Svijeće, glazba, zvijezde koje nas motre kroz otvoreni krov, fino isklesan kamen, stepenice posvuda oko nas, a mi, ljudi sadašnjice slušamo pozdravni govor našeg predsjednika (Ive Padovana) i vrhunsku glazbu: svjetski poznata mezzosopranistica Ruža Pospiš-Baldani pjeva uz klavirsku pratnju vrhunskog dirigenta Lovre Matačića. Kad je nakon koncerta započeo prijem, svi smo zanijemili. Trebalo je vremena da nam se povrati glas.” Ima li ljepšeg načina od ovoga da se predstave jedna struka i ljepota, sklad i kultura naše domovine, kao i širenje suvremene otorinolaringološke misli ?
Trudio se da sva svoja dostignuća i zapiše, pa je za sobom ostavio impresivnih 320 znanstvenih i stručnih radova, 11 knjiga, među kojima i trilogiju o kirurgiji u otorinolaringologiji, dopunski svezak Medicinske enciklopedije, Medicinski rječnik, Medicinski leksikon i knjigu o svome učitelju Anti Šerceru. U svoje vrijeme prof. Padovan je bio najcitiraniji hrvatski otorinolaringolog. Osnovao je i uređivao dva medicinska časopisa: Symposia otorhinolaryngologica i Libri oncologici.
Volio je nastavnički poziv. Tko god je pratio njegova predavanja, zapazio bi i iznimnu govorničku vještinu i široku medicinsku i opću kulturu, koja je iz godine u godinu rasla u njegovim predavanjima. Na otvaranjima i zatvaranjima kongresa i u sličnim prigodama Padovanovi govori uvijek su pogađali u srž zadatka – a skup je dobivao pravi zamah i usmjerenje te posebno svečano ozračje. Govorništvo se može naučiti, ali samo kad iza njega stoji velika kultura, jak duh i emocionalna živost.
Nakon posljednjeg predavanja koje je održao za studente medicine, u anketi, koja se redovito provodi o nastavnicima Medicinskog fakulteta, o profesoru Padovanu ostalo je zapisano: “umjetnički tip doktora”. Takav je uistinu i bio. Volio je umjetnost, dobro je poznavao glazbu, mnogo je čitao i dobro govorio tri svjetska jezika.
Bio je iznimno ponosan na obje svoje kćeri, svoje unuke i na svoje podrijetlo. Rođenjem Korčulanin, življenjem Zagrepčanin, svojim renesansnim duhom, profesor Padovan bez dvojbe je bio pravi građanin svijeta.
Ni u zasluženoj mirovini nije mirovao. Leksikografski zavod i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti bili su mu izvori novih zadataka i on ih je ispunjavao kao vrstan urednik, leksikograf, predsjednik Medicinskog razreda, a u dva mandata i kao predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Četrdeset i jedna godina u Klinici za otorinolaringologiju i kirurgiju glave i vrata u Vinogradskoj brzo su prošle radeći za otorinolaringologiju, za medicinu i zdravlje. Tu je ostvario svoja djela. Njegova djela nisu kratko bljesnula da bi brzo potamnjela. Kako je vodio brigu što će biti s Klinikom kada on napusti kormilo? Odgovor je jasan. Kada je preuzeo vodstvo, Klinika je imala samo jednog sveučilišnog profesora. Dvadeset i dvije godine poslije na Klinici su osam sveučilišnih profesora, dva doktora znanosti, dva magistra znanosti i dva primarijusa, a Ivo Padovan je akademik. I druga njegova djela i danas svijetle. Hrvatska liga protiv raka ostvaruje svoju zadaću koju je osmislio Ivo Padovan. Središnji institut za tumore i slične bolesti – danas Klinika za tumore, djeluje u prevenciji, ranoj dijagnostici i multidisciplinarnom liječenju bolesnika s tumorom.
Ovako plodan opsežan curriculum ispunjavaju samo najveći. Ivo Padovan je zasigurno jedan od njih. Siguran sam da profesor Ivo Padovan ima više nego zasluženo mjesto u povijesti hrvatske medicine. Neka počiva u miru božjem!
Piredila: Nives Gajdobranski
Akademija-Art
