Povodom izlaska najnovije knjige Zagrebački štikleci razgovarali smo sa pjesnikom “opće prakse” najboljim kajkavcem među poetskim svijetom, Ivekom Milčecom
Rođeni Zagrepčenec koji je dobar dio svojega života proveo u Berlinu, gdje je bio između ostaloga i potpredsjednik Kriznog stožera osnovanog za pomoć dijaspore u Berlinu za ratom pogođenu Hrvatsku, Ivan Milčec – Ivek kojega poznajem osobno sa pjesničkih večeri kao velikog kavalira uvijek dotjeranog, a nije gospon Fulir već je pravi zagrebački fakin koji se najbolje izražava na zagrebačkoj kajkavštini sugovornik je za portal Akademija Art. Razgovor s Ivekom Milčecom pjesnikom i književnikom je osebujan jer je Ivek Milčec odgovarao na zagrebačkom kajkavskom.
Gordana Igrec
Koliko ste do sada izdali svojih zbirki pjesama?
Do sad izdal sam tri stihozbirke kajkavske poezije. Prvu “Štel bi te belega imeti”, 2012. Drugu “Ceker pun stiha”, 2014. A treću “Mome Zagrebu”, 2016. godine. Osim toga izdal sam dvije knjige crtica iz iseljeničkog života: “Pinklec”, 2001. I “Pod starim hrastom”, 2004. godine.
Zašto pišete na kajkavskom jeziku?
Na kajkavštini pišem jer sam Purger i kajkavec. S kaj-em sam se rodil, a z njim bum i vmrl. Na kajkavskome jeziku napisana su mnoga književna djela, a 12. siječnja 2016. godine kajkavski je od Međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO) priznat kao povijesni književni jezik. Znači, kajkavski nije samo dijalekt on je i jezik.
Da, pišete na kajkavskom i poeziju i prozu…
Pjesme uglavnom pišem na agramerskoj (purgerskoj) kajkavštini, ali joj ponekad dodam i zagorske kajkavštine koju sam navčil od moje žene Barbare, rođene Zagorke iz bistričkoga kraja.
Odakle crpite inspiraciju?
Inspiraciju crpim kak i fotografi, slikari, kipari tj. iz prirode, susjedskih doskočica, svađa, ljubomore, tračeva itd. Inspiracija more bit i visibaba ispod snijega, dolazak lastavica, poštar ili dimnjičar.
Je li točno da je kajkavština šmajhlast jezik?
Zagrebačka kajkavština dio je velike kajkavske obitelji. Vu njoj je prisutan dobar dio njemštine koju su kajkavci, pa tak i agrameri, preveli po svojem pa zato tak lepo zvuči (firunge, šlafrug). Stariji Zagrepčani još govore kajkavštinu. Na žalost njih je sve manje, pa Zagreb polako, ali sigurno gubi svoj jezični, purgerski štih. Poslije 1990. godine Zagreb se umnogome promijenil. Dolaskom ljudi iz drugih gradova i ruralnih područja Lijepe naše, dojdeki su sa sobom donijeli običaje svog zavičaja koje ne žele mijenjati u velikome gradu. Mnogi ne žele prihvatiti način zagrebačkog, srednjeeuropskog života. Budući da statistike pokazuju da u Zagrebu još svega 22% građana govori kajkavski očito je da su postali manjina. Mišljenja sam da bi se u škole trebalo uvesti učenje kajkavskoga jezika, ali ne kao obavezan predmet.
Kako, dakle Vi doživljvate Zagreb
Zagreb je glavni grad, kulturno, ekonomsko i političko središte naše zemlje. Međutim, kao što sam već prije kazao, poslije 1990. godine u monogome se promijenio, ali ne na bolje. Neke kultne kavane zatvorene su, omladinski klubovi (npr. Lapidarij) takaj. Invazija narodnjačkih klubova njeguje primitivni kult cajki koje su obično glazbeno i kulturološko smeće. Kino Zagreb nestalo je, a ista sudbina čeka i kino Balkan. Grad Zagreb vode ljudi koji bi na Jelačić placu najrađe pekli janjce i točili žesticu. Nije čudo kaj u gradskoj kasi nema love za obnovu zgrada i kuća stradalih u nedavnome potresu.
Vi ste, onda, pravi purger, kaj ne?
Rođen sam u Zagrebu kao i moji roditelji, djedovi i pradjedovi. Milčeci su starosjedioci na Gornjemu Bukovcu i gotovo svi bliži ili daljnji rođaci. Prezime Milčec možete naći samo u Zagrebu. U Remetskim crkvenim knjigama naše prezime spominje se već više od pet stoljeća.
Ali ste dobar dio života proveli u Berlinu…
U SR Njemačku, točnije tadašnji Zapadni Berlin, otišao sam 1970. godine više iz znatiželje nego potrebe za poslom. Zanimao me život na slobodnome Zapadu. Nakon dvije godine došla je žena i djeca. U Berlinu smo bili punih 35 godina tj. do mirovine. Vratili smo se za stalno u naš Zagreb 2006. godine. Žena i ja bili smo zaposleni u svjetski poznatoj tvornici žarulja Osram, ja kao konrolor kvalitete proizvoda, a ona kao radnica na stroju. U Berlinu je djelovalo ili još uvijek djeluje nekoliko hrvatskih kulturnih i športskih društava. Tako je pri Hrvatskoj katoličkoj misiji Berlin 1980. godine osnovano i još uvijek djeluje HKD “Vladimir Fran Mažuranić” kojeg sam sa kraćim prekidima vodio punih 10 godina. U slobodno vrijeme bavio sam se i novinarstvom, pa sam bio i stalni suradnik i član uredničkog vijeća “Živa zajednica” iz Frankfurta kojeg još uvijek izdaje Hrvatski naddušobrižnički ured u istoimenom gradu. Isto tako bil sam suradnik Večernjakovog priloga za iseljeništvo “Dom i svijet” te još nekih domovinskih tiskovina i glasila.
Kako dalje teče vaš spisateljski rad?
Nakon povratka u Zagreb nastavljam sa spisateljskim radom, a aktivan sam i na pjesničkim večerima koje priređuju razne pjesničke grupe i udruge. Tako često nastupam na glazbeno-poetskim večerima u KC Dubrava, koje vode i uređuju pjesnikinje Lidija Puđak i Ljiljana Lipovac, koja je zamijenila poslom spriječenog pjesnika Damira Pilka. Čest sam gost u Samoboru na večerima poezije u kafiću “Fulir” koje, pod pokroviteljstvom ogranka MH vodi pjesnik Zvonko Jurčević. Isto tako Damir Pilko, Božica Drakulić i ja često nastupamo HKD “Kustošija” te u Gradskim knjižnicama u Zagrebu i Zagorju.
Što nam novoga pripremate za čitati?
U pripremi je knjiga ZG-štikleci. Imam dosta napisanih dogodovština iz negdašnjeg života grada Zagreba i njegovih stanovnika protkanih sa dosta humora. Knjiga će biti kao dar rodnome gradu.
Koji su Vam uzori u poeziji?
Uzor su mi svakako kajkavski pjesnici Dragutin Domjanić, Fran Galović, I.G. Kovačić, Drago Britvić i još neki. Oni su moji pjesnički lučonoše i putokaz kak treba pisat i voljet kajkavsku poeziju.
Kako biste sebe opisali kao književnika?
Ja sam pjesnik koji piše poeziju iz hobija.Knjige ne izdajem da na njima zaradim koju kunu nego ih pišem i izdajem da potsjetim čitatelje na neke već gotovo zaboravljene kajkavske izraze koji su tak lepi i milozvučni. Z njima zvoni i popeva po dolu i gaju lepi i dragi naš kaj. Sretan sam gda mi nešči veli: Ivek,to nis čul več sto let!
Jeste li možda nešto u rodu sa pokojnim Zvonimirom Milčecom?
Kroničar grada Zagreba, novinar i književnik Zvonimir Milčec moj je daljnji rod. On je moj susjed i generacija koju je tak maestralno opisal u kultnome romanu “Zvižduk s Bukovca”. Moram spomenuti da je i Zvonkova prerano preminula kćerka Maja bila isto nadarena za pisanje pa je neko vrijeme pisala za Večernjak i još neke ženske revije. Na kraju, mogu se pohvaliti sa činjenicom da je jedan dio Milčecov navudren za pisanje.
Autorica: Gordana Igrec
