Skip to content

ĆOSIĆ, KAPETANIĆ, VEKARIĆ – PRIJEVARA ILI ZABLUDA? Problem granice na području poluotoka Klek / Pročitaj knjigu!

Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić i Nenad Vekarić: PRIJEVARA ILI ZABLUDA? problem granice na području poluotoka Klek

Granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine na području Neumske tamponzone nije se mijenjala ni u vrijeme prve ni u vrijeme druge Jugoslavije. Da bi se znala granica 1991. godine potrebno je utvrditi zadnju promjenu granice. Ta zadnja promjena granice – zapravo je granica 1991. godine

Pročitaj knjigu!

Kako se dogodila pogreška? Raznovrsna dokumentacija – povijesna koja objašnjava kad, što i zašto se nešto dogodilo, ona koju producira stvarni život (razna uvjerenja, katastarski upisi i sl.) i zemljopisne karte rađene za razne svrhe (vojne, pomorske i “projektne” karte) – daje jedinstveni odgovor: teritorij Ponte Kleka s hridi Lopata i Veliki i Mali školj su u trenutku raspada Jugoslavije 1991. godine dio teritorija Republike Hrvatske. Nema nijednog pravno relevantnog dokumenta koji bi tvrdio suprotno, nema nijedne naznake da se Bosna i Hercegovina ikada prije (do 1999. godine) očitovala prema Hrvatskoj da traži, a još manje da polaže pravo na taj teritorij.

Gdje se onda dogodila pogreška? Analizirajući svu dostupnu dokumentaciju i izjave raznih sudionika, razvidno je da su ključna dva trenutka: velika prijevara 1974. godine i velika zabluda (ili prijevara) 1999. godine.

ĆOSIĆ, KAPETANIĆ, VEKARIĆ – PRIJEVARA ILI ZABLUDA? Problem granice na području poluotoka Klek

Godine 1974. Radovan Vuletić, geodet iz Bosne i Hercegovine, iskoristio je trenutak kad se razgraničavala k.o. Neum sa susjednim katastarskim općinama. Djelujući unutar institucija koje su bile izvan domašaja SR Hrvatske, mimo znanja SR Hrvatske, krenuo je “otimati” zemlju. Koji su mu bili motivi? Radovan Vuletić više nije živ, ne može odgovoriti na to pitanje i to će nam ostati tajna. Istinu možemo samo naslućivati. Nema naznaka da je Radovan Vuletić radio u okviru nekog šireg političkog projekta. Čini se da iza tog čina nije stajao ni neki opipljivi materijalni interes. Okolnosti slučaja ukazuju da je riječ o “domoljubnom” činu dobro upućena geodeta, koji je u traljavosti državn e administracije ugledao mogućnost da svojoj federalnoj jedinici neopazice “priskrbi” komadić zemlje. Vuletić je trag svoga čina ostavio u Zapisniku o razgraničenju k.o. Neum iz 1974. godine time što je prekrižio rezultat Povjerenstva koje je na terenu vršilo razgraničenje i dopisao novo fabricirano razgraničenje. Ostavio je trag i na terenu, stavljajući “belegu” na vrhu poluotoka Kleka – tamo gdje se granični znak nikad ne stavlja. Vuletić je kao geodet ugledao priliku da se, koristeći aljkavost i inertnost administracije, ti teritoriji, naizgled nikome bitni, bez ijednog stanovnika koji bi prosvjedovao, na mala vrata pripoje neumskom katastru, a time i Bosni i Hercegovini. Ostavio je i trag loše namjere ili postupka mala fi de. Naime, čitav je postupak razgraničenja započeo korektno. Trebala su biti osnovana mješovita bosanskohrvatska povjerenstva za razgraničenje s tri od četiri katastarske općine (četvrta, katastarska općina Gradac je u Bosni i Hercegovini, pa to razgraničenje za Hrvatsku nije bitno). Jedno od njih, ono koje je razgraničavalo Neum s Imoticom, osnovano je i odradilo je svoj posao – bez spornih momenata. Vjerojatno “u hodu” Vuletiću je sinula ideja o “otimanju”. I tada je počeo fabricirati lažne dokumente. Osnovana Komisija za razgraničenje s katastarskom općinom Slivno je odradila posao, povukla ispravne granice na Ponti Kleka, ali ih je Vuletić naknadno poništio, dao nalog da se na terenu stuče uklesani križ, a u Zapisnik dopisao nove oznake. Takav, falsifi cirani završni dokument hrvatska strana nije potpisala. Potom je pošao i korak dalje, izmislio je nepostojeću katastarsku općinu Pelješac i pomoću nje, bez ikakvog znanja hrvatske strane (jer Komisija u stvarnosti nije ni mogla biti osnovana niti je hrvatska strana o njoj išta mogla znati), inkorporirao Veliki i Mali školj u katastar Neuma. Temeljem tog 1974. falsifi ciranog Zapisnika, za koji hrvatska strana nije znala niti je bila dužna znati jer je fabriciran u drugoj federalnoj jedinici i izvan je domašaja hrvatskih institucija – Ponta Kleka s hridi Lopata i Veliki i Mali škoj upisani su u katastarsku općinu Neum.

Drugi ključni trenutak dogodio se 1999. godine kada je taj falsifi cirani Zapisnik podastrt u lažnoj formi Sporazuma kao ključni dokaz pripadnosti spomenutih teritorija Bosni i Hercegovini, a hrvatska strana nije prepoznala da je riječ o falsifi katu. Kako se to dogodilo? Odgovor možda nude riječi Mirka Alilovića, stručnjaka Geodetske uprave u Zagrebu, koji je godinama bio član hrvatskog dijela međudržavne komisije eksperata Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (sada u mirovini). Alilović kaže da su i naši i bosanski geodeti jako dobro znali da je Ponta Kleka oduvijek bila u sastavu Hrvatske. Prepričavajući jedan od sastanaka kad su naši članovi komisije svojim bosanskim kolegama kazali “Pa dobro, kako sada tvrdite da je cijeli poluotok Klek u vašem posjedu, temeljem Zapisnika o omeđivanju iz 1974., a znate jako dobro da je riječ o dokumentu koji nikada nitko s hrvatske strane nije supotpisao, a da je geodet Vuletić samoinicijativno i tajno mijenjao graničnu crtu?” Na to su im bosanske kolege kroz smijeh odgovorile: “Znamo mi to, ali išli smo sistemom ´ako prođe, prođe`, i evo prošlo je”.

Je li hrvatska strana postupala u dobroj vjeri? Nema sumnje da je Zapisnik iz 1974. podastrla bosanska strana. Je li hrvatska strana previdjela da je riječ o falsifi katu ili to nije bio previd? Nismo sudjelovali ni u jednom koraku niti je bilo tko iz hrvatske vlade ili Povjerenstava za granicu s nama o tom pitanju razgovarao. Ne znamo kako su radila ta povjerenstva, ni hrvatsko Povjerenstvo za granice ni mješovito bosansko-hrvatsko Povjerenstvo koje je pripremalo Ugovor o granici. Stoga je teško o tome suditi. No, evidentno je napravljena pogreška, bez obzira je li riječ o zabludi u dobroj vjeri, nesposobnosti onih koji su u Povjerenstvima djelovali ili je riječ o nekim tajnim dogovorima na najvišoj razini ili na razini pojedinih članova Povjerenstva. Ostaje zagonetno zašto se tadašnje Povjerenstvo za granice oglušilo na pravovremena upozorenja iz Dubrovnika, zašto je uoči potpisivanja Ugovora o granici bila napravljena medijska blokada, zašto su autori ove knjige dočekani “na nož” umjesto da budu saslušani njihovi argumenti? Koji je bio motiv za takvo postupanje? Ostaju zagonetne i kontradiktorne izjave koje se i danas provlače kroz tisak: akteri iz Povjerenstva za granice prebacuju lopticu na Hidrografski institut iz Splita koji je izradio karte, a iz Hidrografskog instituta stiže izjava da su oni odradili samo tehnički dio posla, a da je granica dirigirana iz Ureda Predsjednika. Prema izjavi tadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića, “službenu komunikaciju s Institutom je imao samo stručni voditelj hrvatskog dijela mješovite Komisije za razgraničenje s BiH Željko Dobranović”, tadašnji savjetnik u Uredu predsjednika Franje Tuđmana.

I na kraju, ostaje zagonetna nepodnošljiva lakoća s kojom su sve dosadašnje vlade zanemarile ovaj problem, pouzdale se u neupućene “stručnjake” i bile spremne ratifi kacijom se odreći više od 10 ha hrvatskoga kopna i 10 km2 hrvatskoga mora. “Ozbiljna država tako ne radi”, vjerojatno bi rekao današnji premijer Zoran Milanović.

Biografije autorima

Stjepan Ćosić (Makarska.1964.), doktor povijesnih znanosti, znanstveni savjetnik, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Autor je knjiga: Dubrovnik nakon pada Republike (1808-1848) (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 1999); Hrvatska granica na Kleku (Dubrovnik: Županija Dubrovačko-neretvanska, 1999, u koautorstvu s Nikom Kapetanićem, Perom Ljubićem i Nenadom Vekarićem); Dubrovačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi (Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2005, u koautorstvu s Nenadom Vekarićem); Topografske karte na području Hrvatske (Zagreb: Državna geodetska uprava, 2012, u koautorstvu sa Stanislavom Frangešom); Figure politike: Lujo Vojnović i R. W. Seton-Watson (Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2012, u koautorstvu sa Zoranom Grijakom). Dobitnik je Nagrade grada Dubrovnika za 1999. godinu (za knjigu Dubrovnik nakon pada Republike (1808-1848)) i nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2005. godine (za knjigu Dubrovačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi).

Niko Kapetanić (Lovorno, 1952.), dipl. ing. biotehnologije, direktor trgovačkog društva Sanitat, predsjednik Matice hrvatske Konavle, tajnik uprave Društva prijatelja dubrovačke starine. Autor je knjiga: Falsifi kat o podrijetlu konavoskih rodova (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1997, u koautorstvu s Nenadom Vekarićem); Stanovništvo Konavala I i II (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1998, 1999, u koautorstvu s Nenadom Vekarićem); Konavoski epigrafi čki spomenici (Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2000); Hrvatska granica na Kleku (Dubrovnik: Županija Dubrovačko-neretvanska, 1999, u koautorstvu sa Stjepanom Ćosićem, Perom Ljubićem i Nenadom Vekarićem); Konavoski rodovi 1, 2 i 3 (Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2001, 2002, 2003, u koautorstvu s Nenadom Vekarićem); Poštanski žigovi Dubrovačkoga područja 1763. – 1918. (Cavtat – Dubrovnik: Društvo prijatelja du brovačke starine i Matica hrvatska Konavle, 2006); Konavle na starim razglednicama 1898. – 1944. (Cavtat: Općina Konavle, 2007); Župa dubrovačka na starim razglednicama 1898. – 1944. (Srebreno: Općina Župa dubrovačka, 2008); Dubrovački tramvaj 1910.-1970. (Dubrovnik: Društvo prijatelja dubrovačke starine, 2008, u koautorstvu s Božom Lasićem); Konavle u 15. stoljeću (Gruda: Matica hrvatska Konavle, 2011); Mlinovi na rijeci Ljutoj u Konavlima (Gruda: Matica hrvatska Konavle, 2012). Dobitnik je Nagrade Dubrovačko-neretvanske županije 2000. godine (za knjigu Hrvatska granica na Kleku), Nagrade Dubrovnika 2007. godine (za knjigu Poštanski žigovi Dubrovačkoga područja 1763. – 1918.) i Nagrade Općine Konavle za životno djelo 2007. godine za izniman doprinos u očuvanju kulturne baštine Konavala.

Nenad Vekarić (Split, 1955.), doktor povijesnih znanosti, znanstveni savjetnik, upravitelj Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, naslovni redoviti profesor na Sveučilištu u Dubrovniku i voditelj doktorskog studija “Povijest stanovništva” Sveučilišta u Zagrebu i Dubrovniku, akademik. Autor je knjiga: Tri stoljeća pelješkog brodarstva (Zagreb: Pelješki zbornik 4, Društvo Pelješčana u Zagrebu i Dubrovniku, 1987, u koautorstvu sa Stjepanom Vekarićem); Pelješka naselja u 14. stoljeću (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku, 1989); Stanovništvo poluotoka Pelješca, I i II (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1992, 1993); Pelješki rodovi, 1 i 2 (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1995, 1996); Falsifi kat o podrijetlu konavoskih rodova (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1997, u koautorstvu s Nikom Kapetanićem); Stanovništvo Konavala I i II (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1998, 1999, u koautorstvu s Nikom Kapetanićem); Hrvatska granica na Kleku (Dubrovnik: Županija Dubrovačko-neretvanska, 1999, u koautorstvu sa Stjepanom Ćosićem, Nikom Kapetanićem i Perom Ljubićem); Vrijeme ženidbe i ritam poroda. Dubrovnik i njegova okolica od 17. do 19. stoljeća (Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2000, u koautorstvu s Irenom Benyovsky, Tatjanom Buklijaš, Mauriziom Levakom, Nikšom Lučićem, Marijom Mogorović i Jakšom Primorcem); Konavoski rodovi 1, 2 i 3 (ZagrebDubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2001, 2002, 2003, u koautorstvu s Nikom Kapetanićem); Povijesna demografi ja Hrvatske (Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2004, u koautorstvu s Vladimirom Stipetićem); Dubrovačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi (Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2005, u koautorstvu sa Stjepanom Ćosićem); Lastovski rodovi (Dubrovnik-Zagreb: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2006, u koautorstvu s Antunom Juricom); Nevidljive pukotine. Dubrovački vlasteoski klanovi (ZagrebDubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2009); Početak demografske tranzicije u Hrvatskoj (ur. Nenad Vekarić i Božena Vranješ-Šoljan, Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku i Sveučilište u Dubrovniku, 2009); Vlastela grada Dubrovnika, 1, 2 i 3 (ZagrebDubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2011, 2012, 2012). Dobitnik je Nagrade grada Dubrovnika za 1989. godinu (za knjigu Pelješka naselja u 14. stoljeću), nagrade Županije Dubrovačko-neretvanske za 1997. godinu (za knjige Pelješki rodovi i Falsifi kat o podrijetlu konavoskih rodova), nagrade Slobodne Dalmacije za znanost 2005. godine (za knjigu Povijesna demografi ja u Hrvatskoj), te nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2005. godine (za knjigu Dubrovačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi).

ilustracija Pixabay

hr hr