Miljenko Marotti: Pariz zrnato

Pariz je – bez ikakve dvojbe – jedan od najfotogeničnijih i stoga najslikanijih gradova na svijetu. Meka za turiste, umjetnike, slikare, književnike, fotografe, koji su ga na svoj način željeli zabilježiti, ostaviti svoj trag u njemu ali i upiti ponešto od onoga što može ponuditi. Pariz je sirenskim zovom mnoge zavodio svojim vizurama, šarmom i nadasve atmosferom u koje je lako ući, ali nije posve sigurno može li se iz njega izaći netaknut željom za povratkom.

Grad svjetla zapisan svjetlom, grad u kojemu su prije gotovo dva stoljeća snimljene prve sačuvane fotografije, donosi Miljenko Marotti u svom zrnatom Parizu. Neumorni putnik, prenositelj vizualnih senzacija iz mnogih, često egzotičnih destinacija ovom se prigodom zaustavio u – za svoja lutanja i dosege – susjedstvu.

Tko smo u stranom gradu, što nam on može dati, odakle krenuti u istraživanje i kamo ćemo u tome stići, samo su neka od mogućih pitanja koja možda i ne treba racionalizirati, ali koja svakako imaju slikovni odgovor u ovom fotografskom finom, sitnom vezu, discipliniranom hodu kroz vrijeme i prostor.

Scenografija ili realni grad, još je jedna dilema pred kojom zastajemo zarobljeni retro ugođajem dućana čiji su izlozi i «cimeri» odoljeli iskušenjima uniformiranosti; ovdje kao da ne vrijedi pravilo da treba žuriti da slika ne utekne, da čarolija ne nestane, jer, dovoljno je zastati, upijati dojmove i – fotografirati. Svakodnevni život u sjeni znanih spomenika i vizura, koje su mnogo više od općih mjesta, pulsira u jednoličnom, pravilnom suživotu stanovnika i turista jer – nitko kao da ne želi narušiti ljepotu, važnost trenutka. Po tom «zrnatom» gradu mekih sfumata krećemo se kao na granici jave i sna uz zvuke dobro nam znane šansone, listamo knjigu kod uličnog prodavača, kupujemo si stručak cvijeća, biramo kavanu za predah, most kojim ćemo preko rijeke – vođeni sigurnim okom našeg fotografa. A s njim ćemo u povijesni Pariz malih kuća, intimnih zakutaka i – kao mjeru usporedbe – u novi grad nebodera, stakla i betona koje također, ako želimo sveobuhvatnu sliku, moramo uzeti u obzir, prihvatiti činjenicu da vrijeme ne stoji, premda, barem ovdje, radije odabiremo potragu za izgubljenim vremenom, kultnim mjestima, toposima gdje se stvarala povijest, slikarstvo, poezija, estetika pa i romantika. I da, u doba kad je cinizam, pa i brutalni realizam prihvatljiva i poželjna odlika – doista velike postaju male geste, prepuštanje sentimentalnosti jer tako postajemo bolji ljudi – i fotografi.

Robert Capa rekao je da – ako fotografija nije dovoljno dobra, znači da fotograf nije bio dovoljno blizu. Miljenko Marotti je u Parizu bio – i fizički i metaforički dovoljno blizu.

Edda Dubravec