U današnje vrijeme kad milijarde ljudi diljem planeta svakog dana snimaju iz trenutačne potrebe ili hobija, profesionalno bavljenje fotografiranjem iziskuje ne malo hrabrosti. Peofesionalac naime, htio ne htio, mora postići više od puke reprodukcije. Cilj je zapravo probiti vanjsku opnu stvarnosti i dočarati pulsiranje onoga što je bitno. Tako i Juha nastoji obogatiti svoje vizualizacije u nekoliko varijanti doživljaja. Isti motiv u različito doba dana izaziva različita raspoloženja. Kolorističkim tonalitetima Juha„smekšava" hladnoću stambenih betonara, predvečerje ili noć obogaćuje kontrastom hladnog mjesečeva svjetla s treperavim lampionima neonske rasvjete među stambenim blokovima. „Upravo te svjetlosno-kolorističke tonalitete moguće je znatno bogatije dočarati digitalnim nego klasičnim foto-aparatom. Zato su i sve izložene fotografije snimane digitalnim aparatom.
Miroslava Juhanta poznajem tek letimično. Znam ga kao jednog od trnskaša čija lica viđam kad hodam Trnskom, s nekima se pozdravim, s pokojim prozborim koju riječ. S njim sam ih
Ovo su zimski zapisi samotnog šetača. Prepoznat ćemo ga po ritmu njegova hoda. Šetač je netko tko ne ide od odredišta do odredišta, ne upravlja svoje zanimanje još nedostignutom cilju, već to je netko tko idući lagodno, korak po korak, ispituje ravnotežu okoliša i svoje unutrašnjosti. On promatra. I, da bi pojačao dojam neobaveznosti obavljanja ovakve djelatnosti, šetaču odlično pristaje pratioc, recimo pas… i Juha je u šetnju poveo svog novog jednookog ljubimca : ime mu je – Canon SP 510. Dobro je pri tom naglasiti da se radi o novom ljubimcu, obuzetom znatiželjom, tako da se sadržaj na ovim fotografijama gradi iz izvjesne fascinacije tom novom tehnikom, novim mogućnostima, skoro pa i novim odnosom. Znam već i po onome što mi je Juha pričao. Nakon mnogih godina jahanja na analognoj Minolti u službi dnevnih novina, ali i zadovoljavanju osobnih traženja prizora vrijednih bilježenja, Juha je nabavio svog prvog digitalca. Ova nova tehnika omogućuje snimanje već pri vrlo oskudnoj rasvjeti, a to opet našeg samotnog šetača izvodi na ulicu baš u pravo vrijeme: u suton, u noć. Zima je naravno doba godine kada noć najdulje traje, ali tada i hladnoća, osim noći, vjerojatno igra važnu ulogu. Nema nikoga. Ulice su puste. Čovjek dakle šeće, rekli bismo svojim rodnim krajem, sam je, ali ne i usamljen, jer to samotno viđenje ga začuđuje i uzbuđuje, otvara mu oči, i on gleda, promatra, i ako je dakle ponio spravu što bilježi svjetlost, on kao da ne može a da ne snima : prizore, svjetla, atmosferu. U ovoj fazi rada velik je bio udio gore spomenute fascinacije, kamere koja dopušta bilježiti te oskudno osvijetljene prizore, a sama skromnost tog svjetla ubrzo postaje glavninom sadržaja. Nekako kao da su jedno zbog drugog tu. Šetač-snimač je ovdje da promatra svjetlo, a svjetlo je ovdje da bi ga netko ugledao. Jer, da u tom trenutku nema onoga koji to vidi, promatra i snima, onoga koji će to kasnije i nama pokazati, da bismo i mi vidjeli, bi li svjetlo tada svjetlilo? Na to pitanje ovom prilikom nećemo odgovarati, no mi gledaoci ionako još nismo došli na red. Prvo, tu su usamljeni šetač, i usamljeno svjetlo. Za Juhu, ono može biti bilo što, suton, ulična lampa ili neonska reklama. Svjetlo mu kaže – vidi me, a on ne kaže ništa, u tišini on već snima. Tih je jer ne želi ometati svjetlo, prizor, niti ikoga u prizor želi prizvati: dovoljni su jedno drugom, zasad, njih dvoje. Začinjeno s-nježnom bjelinom. Ako u tom međusobnom delikatnom pipanju snimatelju koji put zadrhti ruka to nas ne bi trebalo smetati. Mene barem ne, dapače. Drhtajem zamućeni prizor samo bolje svjedoči o intimnosti odnosa ovih dvaju samotnika. Drhtaj je tu svjedok produženog trenutka. Čitavih pet „filmova" veli Juha da je tako ispucao u studeno-prosinačkim šetnjama. Eto koliko je mlad u digitalnom svijetu, on snimke još uvijek broji po filmovima, po famoznom broju 36 koji je fotografima nekoć, dok su radili analogno, davao mjeru neke cjeline.
Sad već polako na red dolaze i gledaoci, isprva jedan, prvi, snimatelj sam. Ovi reci i dalje su tek slobodna rekonstrukcija tijeka zbivanja odnosa između snimatelja i materijala. Ove snimljene „filmove" naime nije trebalo razvijati, niti je iz njih trebalo izrađivati pozitive i povećanja kao prije digitalne ere, već se kamera priključila na računalo i smjesta, iste noći, pruža ti se mogućnost pregleda ulova svoje šetnje. I odjednom sve vidiš u novom kontekstu, u toplini svoje sobe. Buljiš u te prizore, znaš da si bio tamo, a opet oni za tebe sada dobivaju jedno novo značenje : ulovljeni su. Možeš ih dakle uvijek ponovno prizivati i promatrati, ali sada ti se iz njih možeš izmaknuti. Više nisi onaj ti koji je dao okvir tom prizoru, više nisi onaj u izvornom odnosu sa tim svjetlom koje se prikazuje, ti si sada netko drugi, netko tko promatra već uhvaćeni prizor, viđenje. I dok shvaćaš da tvoje fotografije promatra jedan drugi ti, ubrzo poželiš da ih vidi netko treći. Ne moraš to dakle više biti ti, ali to može biti netko kome će se prizor učiniti poznat i prisan, a opet na neki način nov, i neobičan. Netko, recimo iz Trnskog. Da, možda upravo izložba Trnskog u Trnskom! Hej, trnskaši, dođite vidjeti moje Trnsko. Nema ljudi, nema ni pasa, što bi se reklo, ali ima nešto, nešto što se nudilo viđenju, a ja sam bio tamo, sa svojim novim ljubimcem, ja Juha sve sam zabilježio
Miroslav Juhant
mjuhant@net.amis.hr
