Miroslav Mikota, u kronologiji svog fotografskog opusa, smjelo ustrajava na autorskom kontinuitetu. Lišen je potrebe za podilaženjem trendovskim ili komercijalnim okvirima, slobodan od utjecaja debata o „fotografiji kao sluškinji znanosti i umjetnosti“ ili glorificiranja njene umjetničke naravi. Osluškujući ili motreći doživljaje pobuđene viđenim, siguran u namjeri svjedoka vremena, svjesnog moći sadašnjeg trenutka, afirmira sposobnost kreativnog izražavanja.
Fotografski postupci prvenstveno za njega daju slobodu umjetničkog izražavanja, tehničku podršku i sve je podređeno momentu doživljenog, koji se bilježi kao svjedočanstvo bitnog, neovisno o naravi medija ili pak žanra.
Bavljenje fotografijom za njega je pobuđivanje strastvenog autorskog stvaralaštva, stvaranje prostora za razumijevanje interakcija sa svijetom okruženja i pronalaženje mogućnosti za afirmaciju bitka, koji je skučen u dimenzijama svagdašnje percepcije.
Zato je razumljiv ovaj ciklus zimskih pejzaža. U čistoći prirodnog sklada i doživljaja prostora Mikota ignorira zemljopisne karakteristike snimljenih motiva, daje prednost apstrakciji nad figuracijom, a tehnikom HDR-a samo naglašava virtualnost viđenog svijeta kako bi nas usmjerio na doživljaj, a ne samo viđenje. U prostoru planinskih visova, Mikota se osjeća iskreno, cjelovito i zaigrano. Njegove fotografije su iskreni svjedoci doživljaja koje suvremeni čovjek otuđivo gleda poput teleskopskog gledanja dalekih planeta. Zato je njegova namjera o svjedočanstvu “pobuđenih osjećaja“ nužna za osvješćivanje prolaznosti vremena i moći svakog trenutka.
pred. Mario Periša
Miroslav Mikota u kronologiji svog fotografskog opusa smjelo ustrajava na autorskom kontinuitetu. Lišen je potrebe za podilaženjem trendovskim ili komercijalnim okvirima, slobodan od utjecaja debata o „fotografiji kao sluškinji znanosti i umjetnosti“ ili glorificiranja njene umjetničke naravi. Osluškujući ili motreći doživljaje pobuđene viđenim, siguran u namjeri svjedoka vremena, svjesnog moći sadašnjeg trenutka, afirmira sposobnost kreativnog izražavanja.
Fotografski postupci prvenstveno za njega daju slobodu umjetničkog izražavanja, tehničku podršku i sve je podređeno momentu doživljenog koji se bilježi kao svjedočanstvo bitnog, neovisno o naravi medija ili pak žanra.
Bavljenje fotografijom za njega je pobuđivanje strastvenog autorskog stvaralaštva, stvaranje prostora za razumijevanje interakcija sa svijetom okruženja i pronalaženje mogućnosti za afirmaciju bitka koji je skučen u dimenzijama svagdašnje percepcije.
Zato je razumljiv ovaj ciklus zimskih pejzaža. U čistoći prirodnog sklada i doživljaja prostora Mikota ignorira zemljopisne karakteristike snimljenih motiva, daje prednost apstrakciji nad figuracijom, a tehnikom HDRa samo naglašava virtualnost viđenog svijeta kako bi nas usmjerio na doživljaj, a ne samo viđenje. U prostoru planinskih visova, Mikota se osjeća iskreno, cjelovito i zaigrano. Njegove fotografije su iskreni svjedoci doživljaja koje suvremeni čovjek otuđivo gleda poput teleskopskog gledanja dalekih planeta. Zato je njegova namjera o svjedočanstvu “pobuđenih osjećaja“ nužna za osvješćivanje prolaznosti vremena i moći svakog trenutka.
Izvorna ljubav za fotografiju, za fenomen govora svjetlom, za idiom svoje vrste izrastao je kod Mikote u profesionalizam zavidnog nivoa. Sretne okolnosti, ljubav, volja i sposobnost u kombinaciji s dugogodišnjim predavačkim iskustvom na Grafičkom fakultetu stvorile su od Mikote izvanrednog analitičara. …Stoga ne čudi sustavnost pristupa i taksativna preglednost u radu…, jednostavno, Mikota poznaje fotografiju. To je neosporno. Kada odabire pejzaž, on ima jasnu viziju njegove uloge. … Što će biti parametar stila, oblaci, nebo, vegetacija ili bez nje, Sunce ili pak rakurs, što će prizor uravnotežiti optimalnom dinamikom? Koliko objekata, gdje i kakvih, najkraće – Gestalt problematika u punom smislu riječi predmet su Mikotinog promišljanja. Mikota ne pribjegava oprobanim dekorativnim shemama, standardnim predodžbenim sustavima kao svojim stilskim karakteristikama, kao ovladanom formalno-semantičkom abecedom. Kada se i služi određenim efektima, oni su u tolikoj mjerivarijabilni, podređeni drugoj, osobnoj ideji….On pejzaž odabire kao svoj izraz na planu osobnog, ali i općeg univerzalnog intimizma bez dokumentarističke faktografije, bez nomenklature određenog mjesta koja bi mogla identificirati specifični dokument prepoznatljive okoline. On fotografiju motiva traži u onom njegovom težem govoru. Traži ga u njegovom govoru ekspresije i to one najprovokativnije, lijepe, hedonističke. Za ostvarenje ovakvih zahtjeva svakako nije dovoljno samo njegovo neosporno znanje i iskustvo, nego i prije svega intuicija kojom će stvoriti stratifikaciju perceptivnih vrijednosti u kompoziciju prepoznatljivog osobnog govora. …Taj njegov svijet ipak nije svijet običnog idiličnog sklopa. Nema, čini se nečega što Mikota nužnoizbjegava u motivu koji izgleda zato i diše svojom univerzalnom ljepotom.Ne bi se ovime reklo nešto od bitnog ako ne bi prepoznali užitak rada sintezom doživljaja i inspiracije, u zadovoljstvu opservacijom ekstrahiranim vrijednostima pejzaža. Radi se o jasnom izrazu koji napose ima i sposobnost gledaocu nametnuti ispravno „čitanje“ medija.
prof. mr. sc. Mato Jurković, akademski slikar, Izvadci iz osvrta na ciklus pejzažne fotografije
Miroslav Mikota je rođen 1967. godine u Zagrebu gdje je završio osnovnu školu, Klasičnu gimnaziju i Grafički fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojem je diplomirao 1990. godine, magistrirao 2005. godine te doktorirao 2007. godine. Od 1990. godine radi na Grafičkom fakultetu, danas, kao viši predavač i voditelj Katedre za primijenjenu i umjetničku fotografiju čiji je i pokretač. Autor je znanstvenih i stručnih radova te leksikografskih članaka iz područja fotografije, grafičke tehnologije i dizajna kao i većeg broja osvrta i komentara fotografskih izložbi. Surađivao je s Maticom hrvatskom kao urednik i recenzent izdanja o fotografiji, časopisom Reporter kao urednik rubrike o fotografiji i Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža kao urednik struke za područje grafička tehnike i fotografije na projektu Hrvatske enciklopedije, Tehničkog leksikona i Likovnog leksikona. Sudjelovao je na većem broju stručnih i znanstvenih konferencija u Hrvatskoj i inozemstvu kao i tribina i predstavljanja fotografija i fotografske literature te je voditelj i (ili) član organizacijskih i znanstvenih odbora međunarodnih konferencija. Urednik je dvije znanstvene knjige, pet zbornika radova sa znanstvenih skupova i dva zbornika sažetaka. Godine 2000. je objavio knjigu Kreacija fotografijom koja je obavezna nastavna literatura za predavanje kolegija koje predaje, jedne skripte i jedne interne skripte. Autor je i izvođač više programa kolegija iz područja fotografije koji su dio preddiplomskih i diplomskih studija, a sudjelovao je i u organizaciji i vođenju fotografskih tečajeva, seminara i radionica u Hrvatskoj i inozemstvu kao i više različitih projekata vezanih uz fotografiju i vizualne medije općenito. Objavio je oko 1000 fotografija i njima ilustrirao naslovne stranice, knjige, kataloge, kalendare, novine, časopise, razglednice, plakate i web stranice, a fotografije je izlagao na 29 izložbi. Bio je član i (ili) predsjednik više stručnih žirija za izbor fotografija i grafičkih proizvoda. Široj je javnosti najpoznatiji po portretima hrvatskih književnika te ličnosti iz kulturnog života.