Karta K01e Igora Šipića – Aksonometrijska projekcija temeljene na eponimiji povijesnih gradova
POGOVOR O TROJI (4)
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju
PRIMAT LJUBE U TROJANSKOJ EKSPOZICIJI!?
TROJA, MIT I ZBILJA
Njemački znanstvenik H. Kunstmann drži mogućim migracije Slavena s juga na sjever. Podupiru ga i neki hrvatski krugovi (I. Mužić), doduše, uz podosta podozrenja i neslaganja (R. Katičić)
Fenomenološki gledano, kad bi sve bila slučajnost, misterij Ljube i asocijacija koju izaziva riječ „hati“, što na drevnom hetitskom jeziku znači „srebro“, zahtijevali bi od nas još veći angažman
Prikazane stvari u našem serijalu, istina, obavijene su mnogim tajnama koje nutkaju njihovo razotkrivanje od znanstvene do slobodne interpretacije. Vratimo se načas na češkog orijentalistu i lingvistu Bedricha Hroznyja. Uspio je odgonetnuti hetitsko pismo zahvaljujući prijevodu kratke rečenice u kojoj je ključna riječ odgovarala engleskoj riječi „water“ (voda), što znači da se radilo o zajedničkom indoeuropskom korijenu.
Piri Reis Kitab-i Bahrye, 1526, otok Rodos
Misterij Ljube
Mada laička, neloše stoga zvuči Ferdebarova postavka o Ahilu kao Anti-hilu, ili Ilu kojeg vezuje na ilirskog, kasnije hrvatskog Iliju Gromovnika. Pored Mojsijevog (vrhovni bog Kaananaca bio je El), i njegov atribut je „brdo“, na engleskom – „hill“. Kao proizvodi razmjene, nisu samo putovale robe, i statusni simboli su se prenosili, religijski, poput unisonih Venera Dolni Vestonicea, Willendorfa, Göbekli Tepea i Catal Hoyuka (29 000 – 10 000 godina prije Krista), geografski, poput polifonih naziva objekata.
Hatušu je otkrio francuski putnik i arheolog Feliks Mari Teksie 1834. vidjevši razvaline koje su imale čudesne izglede, jer su sjajno bijele linije kamenja imale pravilne oblike, što je bio očiti znak da se radi o gradu nekog razvijenog naroda. Arheolozi danas drže kako su Hetiti za svoju prijestolnicu izabrali zabačeni položaj „namjerno“. Ali što to znači? Stoji li iza te svjesne odluke geografska obrada i topografska procjena pozicije ako se zna da su od Babilonaca preuzeli bogatu matematičku literaturu? Odgovor danas nalazimo na karti K01e: od Hatuše do Göbekli Tepea (37º13′ N i 38º55′ E), oko 11 000 godina starog neolitičkog „hrama“, jednaka je udaljenost kao od Hatuše do europskog dijela Istanbula. Raritet je, međutim, sljedeći fenomen: ako pravac od Göbekli Tepea do Istanbula ima ulogu „tetive“ onda se središte kružnice, koja, tvoreći kružni lûk, opisuje sve tri pozicije, nalazi točno na crti egipatske obale jednu minutu istočnije od današnjeg grada El Alameina, gdje pada simetrala iz Hatuše. U stvarnosti to mjesto je geografska dužina samog Istanbula (41º1′ N i 28º58′ E) pa se podsjetimo: Hatuša se nalazi na geografskoj širini 40º1′ N, dakle, točno jedan stupanj južnije od Istanbula. Impozantno je vidjeti da smjer simetrale uvjetuje upravo središnja točka aleksandrijske zavale u križištu paralele Aleksandrije i meridijana koji prolazi kroz Mut i bosporski svjetionik Rumelli. Fenomenološki gledano, kad bi sve to bila slučajnost, misterij Ljube i asocijacija koju izaziva riječ „hati“, što na drevnom hetitskom jeziku znači „srebro“, zahtijevali bi od nas još veći angažman. Evo zašto!
Venac viđen iz zraka
Troja nije prirodni saveznik Ljubljane
Pored toga što se time utažava razlika između fiziološke i psihološke gladi, unatoč tomu što je na djelu suradnja emocija, korisno je ako imate nekoga tko vas razumije. Dok je najviše znanje danas pohranjeno (Hubble Space Telescop), ne treba brinuti, svaki novi pronalazak mijenja samo polazište. Stoga, ako je „istanbulski“ model, u kojem su poznate sve tri točke kružnog lûka, primijenjena znanost, po istom ključu, prvo što bih uradio, postavio bih sebi dva pitanja: prvo, što bismo zatekli na supoziciji tetive koju uvjetuje točka „T“ i njena geografska dužina na crti sjevernoafričke obale, te drugo, ako Troja nije prirodni „saveznik“ (daje li to Ljubi pravo više na primat u trojanskoj ekspoziciji), od koje se to onda točke na afričkoj obali do njih mjere jednake udaljenosti?
Opservirajući prvo topografsko stanje nailazimo na vrlo implicitnu situaciju: kružni lûk, opisan iz libijskog rta Misurata, „preskače“ Troju, ali dužinu tetive definira točno na mjestu gdje prolazi i jedan od projiciranih pravaca „ruže“ Sarmizegetuse. U stvarnom prostoru to je sami izvor rijeke Bakirçay, u antici poznate pod imenom Caicus ili Caecus, što neki prevode kao Astraeus (u mitologiji astrološko božanstvo). Dapače, Plutarh drži izvornim upravo ime Astraeus koje je kasnije promijenjeno u Caicus, po sinu Hermesovu. Prvi rijeku spominje već grčki pjesnik Hesiod (750. – 650. pr. Kr.), kod Hetita je pak znana pod imenom Seha. Međutim, posebnu važnost tom lokalitetu daje prisuće moćnog grada Pergamona (Pergamum), aktualne Bergame, koji se smjestio u aluvijalnoj dolini otprilike 25 km od sredozemne obale i luke Elaee. Pravac koji zatvara trokut i povezuje rt Misurata sa izvorom rijeke upravo i nadilazi taj antički grad. Spram te je pozicije, međutim, zanimljivo nešto drugo: prema Strabonu, na teritoriju Lampsacusa, kod izvora se nalazio grad Gergitha (Gergis), bogat plantažama vinograda na ekstenzivno obrađivanoj plodnoj zemlji. Druga vrela navode bio je „blizu Troade“ ili „na teritoriju Ciraa u Aziji“. Premda je još jedan od izgubljenih gradova, znamo da je mjesto rođenja vrlo starog pisca Cephalona ili Kephalona (pretpostavlja se da prethodi Aleksandru Velikom), autora povijesnog djela „Trojanski događaji“ ili Troika. Baveći se Trojom i Trojanskim ratom, spominje ga i Dionysius Halicarnassensis (1. st. pr. Kr.). Ma gdje bila Gergitha, evidentna je interakcija u oba smjera; zacijelo je tu nazočan snažan utjecaj Troje, ali i obrnuto kad je cijeli poluotok Troade došao pod vlast kraljeva Pergamuma, koji će ga potom prepustiti Rimljanima. Čini se zanimljivim pozabaviti se tim lokalitetom, poglavito i stoga jer kružni lûk prolazi pravilno sjevernim vratima Dardanela, povezujući obje kontrolne postaje – sa zapadne strane obale, grad Galibolu (Galipoli), te na istoku upravo Lapseki (Lampsacus, Lampsada), rodni grad sv. Tripuna. Time slika geometrijske „kontrole“ tjesnaca, koji je zacijelo prouzročio mnoge bojeve i ratove, postaje još upečatljivija, premda u pogledu istanbulskog modela primjene geografske dužine Troja ipak nije prirodni saveznik Ljubljane. To jednostavno budi nadu da je nešto preskočeno, zaboravljeno u prošlosti, da čeka.
Često se pozivamo na stare pisce unatoč golemom nesuglasju među njima. I oni su prepisivali i prepjevavali nekog stoljećima starijeg od sebe; i što ako je doista riječ o inverziji (poznata nam je i kartografska praksa obrnutog, zrcalnog prikazivanja svijeta), pa toponim nije na izvoru već na ušću rijeke, nije na jednom, nego na drugom kraju tetive, ili čak na oba? Na primjer, nepoznati grad Gergitha tada bi bio blizak suponim današnjih, arheološki kapitalnih Grgurica na području velikog biskupijskog imanja kod negdašnjeg Učitelja, danas Islama Latinskog: itha je mogla prijeći u liburnsko ica (gergica), i s vremenom se ustaliti u grgurica. Aleksandar je porazio Darija III. 331. pr. Kr. u bitci kod Gaugamele, pišu tako grčki izvori, a potvrđuje ih i Kvint Kurcije Ruf (Historiae Alexandri Magni). Danas se to mjesto zove Tel Gomel. Ptolemej na rijeci Caicus izvor ubicira između dvaju obližnjih toponima Cadi i Cotiaium. Koliko malo treba, a na tako dalekom povijesnom putu, da potonji Cotiaium postane Croatium?! Ipak je prostor najpouzdaniji povijesni izvor!
Ljuba u slici Velebita
Eneja posjetio Bouthroton
Uzgred, gdje je u realnom prostoru točka uvjetovana simetralom što polazi od libijskog rta Misurata, nastavlja se do obalne grčko-albanske granice u Krfskom kanalu što je pozicija Butrinta, grčkog Bouthrotona, kasnije rimskog Buthrotuma. Prema Vergiliju utemeljio ga je Helenus, Prijama od Troje. Dionizije Halikarnaški piše kako je Eneja posjetio Bouthroton poslije pada Troje. Nalazi arheoloških slojeva sežu u 10. i 8. st. pr. Kr. premda je područje naseljeno od 12. st. pr. Kr. Strateški značaj poziciji daje mogućnost kontrole plovidbe Krfskim kanalom. Zatim simetrala nadilazi samu oznaku najvišeg makedonskog vrha planine Jakupice, Solunske glave visoke 2540 metara. Za lijepog dana s tog se mjesta vidi Solunska luka, jedno od ključnih mjesta u transferima između Egeja i Male Azije. Prodor u vrhu kružnog lûka događa se na geografskoj poziciji 43º1′ N i 22º23′ E. Ponovno imamo geografsku širinu „ukalupljenu“ u sustav jednostupanjske razlike. Stoga je posebno zanimljivo čuti da se baš na toj poziciji nalazi mjesto Ljuberađe, smješteno na magistralnom putu između Leskovca i Pirota, uz Vetrensko jezero i planinu Ruj koja se zemljopisno drži početkom Rodopskog masiva. Toponimi, poput „Gradac“, „Lanište“, „Ruj“ itd. na tom području, pa i diljem bazena Velike Morave, imaju leksički hrvatsku praksu, što nije ni čudno kad se zna za kulturne veze između Dalmacije i grupe „Brnjica kulture“, s područja kasnije rimske provincije Moesije, čiji su najreprezentativniji arheološki nalazi ubicirani na gradini „Hisar Hill“ (8. st. pr. Kr.). Primjerci „Brnjica kulture“ iz 13. i 12. st. pr. Kr. nađeni su također na Thasosu te u Tesaliji. Možda bi sve to moglo utjecati i na smjerove migracije. Njemački znanstvenik H. Kunstmann drži mogućim migracije Slavena s juga na sjever. Podupiru ga i neki hrvatski krugovi (I. Mužić), doduše, uz podosta podozrenja i neslaganja (R. Katičić).
OKVIR: NAŠ ODGOVOR NA INTERES ČITALAČKE PUBLIKE
Interes koji je kod određenog broja čitalačke publike, ali i dijela znanosti, izazvao serijal «Troja, mit i zbilja», objavljen krajem protekle godine u Zadarskom listu, potakla je autore serijala da u obliku svojevrsnog pogovora (kroz šest nastavaka) moguće odgovore na neka postavljena pitanja i teze koje Ljubu na Ljubačkoj kosi dovode u samo fizičko, duhovno i povijesno središte Sredozemlja i «trojanske» toponimije, te još jednom ukažu na apsolutnu međuovisnost ključnih geografskih objekata sredozemnog bazena. Parafrazirajući Alberta Fortisa tek ćemo kazati kako znajući za «malenu snagu jedne knjige i preveliku silu predrasuda i prilika», priznajemo da smo sve ovo radili kako bi potaknuti interes za nacionalnim vrednotama te upozorili na neke arheološke i povijesne, kao i znanstvene i kulturološke činjenice o kojima naša šira javnost nije i još ne vodi računa, pa se ovo može shvatiti i kao opomena glede toga.
Interes koji je kod određenog broja čitalačke publike, ali i dijela znanosti, izazvao serijal «Troja, mit i zbilja», objavljen krajem protekle godine u Zadarskom listu, potakla je autore serijala da u obliku svojevrsnog pogovora (kroz šest nastavaka) moguće odgovore na neka postavljena pitanja i teze koje Ljubu na Ljubačkoj kosi dovode u samo fizičko, duhovno i povijesno središte Sredozemlja i «trojanske» toponimije, te još jednom ukažu na apsolutnu međuovisnost ključnih geografskih objekata sredozemnog bazena. Parafrazirajući Alberta Fortisa tek ćemo kazati kako znajući za «malenu snagu jedne knjige i preveliku silu predrasuda i prilika», priznajemo da smo sve ovo radili kako bi potaknuti interes za nacionalnim vrednotama te upozorili na neke arheološke i povijesne, kao i znanstvene i kulturološke činjenice o kojima naša šira javnost nije i još ne vodi računa, pa se ovo može shvatiti i kao opomena glede toga.
Akademija-Art.hr
%20–%20Primat%20Ljube%20u%20trojanskoj%20ekspoziciji){kind=link}