Pogovor (3) – Što ako je Homer mislio na gradove i rijeke prije potopa? |

Ljubačka kosa i na prvi pogled djeluje nestvarno

POGOVOR O TROJI (3)

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

ŠTO AKO JE HOMER MISLIO NA GRADOVE I RIJEKE PRIJE POTOPA?

TROJA, MIT I ZBILJA

Sredozemna povijest doimlje se poput golemog pitosa pod okriljem arheoloških slojeva. Mi je stalno osjećamo, tu je, pod nama, ali da bismo je uspješno rekonstruirali Ilijada ne bi trebala biti puzzle slagalica, što ona, a i Odiseja jesu..

A sad, s povodom – zašto nismo sami?

Naš predak homo erectus se uspravio pred oko 1,5 miliona godina, sapiens, kao misaono, društveno, duhovno i prirodno biće, moderni čovjek luta, kreće se, putuje, seli već oko 400 000 godina, a mi smo još uvijek mislima na „antici“. Je li to zbog relativno zakašnjelih spoznaja „plavog“ svijeta, nebeskih i morskih prostranstava, možemo samo nagađati, međutim, snaženje potrebe kontrole i mjerenja vremena stvorilo je ovisnost o kalendaru i zemljopisu, s učinkom sve dubljeg zapadanja u znanost.

Piri Reis – Isječak portolanske karte Europe i Sredozemlja, 16. st.

Ahilova smrt

I danas nas to određuje u stavu prema migracionim pokretima i promjenama. Toponimska značajka tako postaje opće obilježje, ne samo proizvodne, nego i humane razmjene koja, s razvojem kultura i civilizacija, konačno dovodi i do potrebe prostorne koordinacije. S druge strane, pojedine nasljeđene komponente geografskog sadržaja nalazimo prepričane i replicirane u varijantama od mitoloških do hipotetskih ekvivalenata.

Nekoliko mitova govori o Ahilejevoj smrti. Po jednom ubio ga je Apolon pogodivši ga strijelom u petu, jedino ranjivo mjesto, po drugom to isto je učinio Paris. Njegova majka je Tetida (Thétis), žena Peleja, unuka Tetije (Tethys), jedna od pedeset morskih nimfa, nereida, koje pjesmom i igrom razveseljavaju mornare, a u slučaju brodoloma ih spašavaju. S Pelejom se vjenčala na planini Pelion, boravištu kentaura Hirona, gdje se odigrao i razdor među trima božicama prouzročivši početak Trojanskog rata. Zanimljivo je da baš s Patroklom Pelej ostavlja Ahileja da ga odgoji Hiron. Doda li se tomu još i proročanstvo vrača Kalhanta o suđenoj mu smrti u Troji postaje kristalno jasno kako su unutar geometrijski tretirane sheme Sredozemlja koncentrirana upravo mitološka imena, toponimi i likovi epizoda dviju epopeja. U tom smjeru ide i nastavak mita o trojanskom junaku.

Odisej u jednojod scena

Smrt dolazi i odlazi s brodom

Da bi Ahileja učinila besmrtnim majka ga uroni u rijeku Stiks, držeći ga za petu, koju zaboravi smočiti. Time dolazimo do pojma ranjivosti, kojeg je službena medicina davno ranije prihvatila nazivajući najosjetljiviju točku u funkciji kretanja čovjeka petom, odnosno tetivom Ahileja (tendo Achillis). Ahilova tetiva najsnažnija je tetiva koja za petnu kost „vezuje“ mišiće listova. Da se ne radi samo o mitološkoj vrijednosti anatomskog mjesta, govori podatak kako, premda zasad jedini, ipak postoji arheološki nalaz bočno zabijenog čavla, ne u stopalu već usred petne kosti ili calcaneusa. Pronađen je u Jeruzalemu u jednoj od grobnica karakterističnih za 1. / 2. stoljeće.

Po prihvaćenim stajalištima, ime „Tetida“ dolazi od glagola „tithêmi“ i znači „uspostaviti“, a to po nekima sugerira ranu političku ulogu. Međutim, ako pojmu „uspostave“ pripišemo simboliku „mosta“, „veze“ ili „komunikacije“ između dviju točaka, na što kontekst mora uistinu i upućuje, tada već i s prijevodom turske riječi „tetik“, koja znači „lûk“, ulazimo u područje matematike. Naime, lûkom nazivamo dio kružnice omeđen tetivom, dok je ona sama dužina AB koja spaja dvije točke na kružnici. Sve je zacijelo poteklo od Babilonaca koji su petnaest stoljeća prije Pitagore, Arhimeda i Euklida otkrili, na primjer, formulu za izračunavanje površine trokuta, četverokuta, romba i kruga itd. Mjerenje kuta jedna je od najstarijih i najvećih zadužbina čovječanstva, a mi smo danas sretni da je Euklidova elementarna geometrija (3. st. pr. Kr.) određena upravo grupom „kretanja“ i grupom „sličnosti“. Još nam više znače transformacije „inverzije“, elementi „sferne“ geometrije, elementi geometrijskih „konstrukcija“ (konstruktivna geometrija) i teorija „mjerenja“ geometrijskih veličina. Sve vrijedno utemeljeno je na aksiomima apsolutne geometrije i aksiomu (postulatu) o paralelnim pravcima. Što je sve prolazilo kroz um Euklida?

Drevna prijestolnica ostaje u svojim razvalinama sve dok se ne otkrije, kao što ni mi ništa ne dobivamo zemljovidom ako nismo u stanju u sebi reproducirati procese da bi se ostvarilo puno zadovoljstvo misterije. Na sfernoj površini (lûk) to je prolazak kroz podzemlje (tetiva), more ili kopno. Time tetiva i lûk postaju označitelji, u naravi sferne, a podzemno, imaginarne kretnje, povezujući dvije točke na međusobnoj udaljenosti. Kao ishodište točka je i uporište i „ranjivo“ mjesto „nezaštićene“ površine. Kako je riječ o pomorskoj kulturi Sredozemlja u stvarnosti govorimo o gradovima-lukama, brodovima i mreži plovidbenih putova, u mitologiji, pak, o podzemnom svijetu i „brodu“ kao psihološkoj slici putovanja u besmrtnost. Svjedoče to egipatski i vikinški pogrebni obredi u kojima se uz pokojnika zakopavaju brodovi. Smrt dolazi i odlazi s brodom. Agamemnon žrtvuje kćer Ifigeniju da bi mu Zeus poslao povoljan vjetar i brodovi otplovili u Troju.

Ljuba,o kojoj znanost tek treba reći svoje

Jesu li „Tetida“ i „tetiva“ istog korijena

Ekspoze ima smisla jedino ako su „Tetida“ i „tetiva“ istog korijena, ili unajmanje ako smo uspjeli u nakani „uspostave“ (Tetida) „veze“ (tetiva) između dviju točaka lûka. Bio bi to zamišljeni pomorski pravac po kojem plovi brod između dviju udaljenih točaka na sfernoj površini, što imaginarno naprosto ima prizvuk „podzemne rijeke“. U tom smislu tetiva je najkraći put do odredišta, usto i prikrivena tajna izmjere. Možda upravo zato u mreži projiciranih pravaca, koji prolaze ušćima rijeka, po Ptolemeju sistematiziranih u oko 7 000 toponima njegove Geografije, nalazimo simboliku tog puta. Da bi se postigao vrhunac mistifikacije mitološkom ozračju pridodana je i metaforika uveseljavanja mornara i spašavanje od pogibelji.

No što na to kaže znanost? Primarna babilonska geometrija, koju su Grci u doba Homera trebali poznavati, a na kojoj se razvila primarna geografija i toponimija, leži zacijelo u temeljima obaju epova. Astronomi (pokatkad ih nazivaju i babilonski magi) su uz pomoć zvijezda umjeli izračunati stvarne udaljenosti na zemljinoj sfernoj površini, nemamo jedino dokaze da su rumbovi na portulanskoj karti njihove dedukcije. Ono što nedostaje ovoj studiji je definicija pogleda „odozgo“. Međutim, ako satelit danas iz svemira istom transformira stanje kugle u stanje ravni, a kompjutor je replika ljudskog mozga, je li taj translat bez tehničke potpore bio nekoć samo umna slika? Ako jest i samo to, onda je ona nematerijalni dokaz koji nas već usmjerava na poznate povijesne izvore.

Kod najstarije poznate portulanske karte (Karta Pisana, 13. st. – vidi u prilogu) nalazimo sve ponuđene segmente elementarne geometrije: kružnicu i četvorine, kontaktne točke, tetive i kružne lukove, promjere i simetrale, identične onima kod iberijske kružnice. Bez njih se nigdje u boj ne ide! Grci su dobro poznavali anatomiju pa kad je tu već lûk slikovno je i „strijela“ (simetrala). Je li takva vrsta uspostave veze simbola dokaz kako mit može stajati u rješenju enigme gradova eponima, na što upozorava čitavi tijek istrage? Ide to na ruku i Ferdebaru, autoru knjige „Hiperija“: „imena do kojih danas dolazimo u mitovima u velikoj su mjeri piktografski atributi tih ljudi“. Ako je tako onda bi mjesto kojeg Tetida na Ahileju nije zaštitila uronom u rijeku Stiks moglo simbolizirati jednu od točaka, u suštini neki od razorenih, možda još neotkrivenih gradova na kojeg ukazuje projekcija. Koji to grad na moru, a nije uronjen u „podzemnu rijeku“, nije zaštitila Nereida? I što ako je Homer mislio na gradove i rijeke prije potopa?

NAŠ ODGOVOR NA INTERES ČITALAČKE PUBLIKE
Interes koji je kod određenog broja čitalačke publike, ali i dijela znanosti, izazvao serijal «Troja, mit i zbilja», objavljen krajem protekle godine u Zadarskom listu, potakla je autore serijala da u obliku svojevrsnog pogovora (kroz šest nastavaka) moguće odgovore na neka postavljena pitanja i teze koje Ljubu na Ljubačkoj kosi dovode u samo fizičko, duhovno i povijesno središte Sredozemlja i «trojanske» toponimije, te još jednom ukažu na apsolutnu međuovisnost ključnih geografskih objekata sredozemnog bazena. Parafrazirajući Alberta Fortisa tek ćemo kazati kako znajući za «malenu snagu jedne knjige i preveliku silu predrasuda i prilika», priznajemo da smo sve ovo radili kako bi potaknuti interes za nacionalnim vrednotama te upozorili na neke arheološke i povijesne, kao i znanstvene i kulturološke činjenice o kojima naša šira javnost nije i još ne vodi računa, pa se ovo može shvatiti i kao opomena glede toga.

Akademija-Art.hr