Na braniku istine
Tomislav Marijan Bilosnić, Vukovar, Udruga 3000 godina za dar, Zadar, 2011.
Kada čovjek hoće progovoriti o dubokoj kolektivnoj patnji sazdanoj od mnoštva patnjā pojedinaca koji su ih otrpjeli vlastitim bićem, postavlja sebi pitanje kako to učiniti
Riječ se u takvim slučajevima čini nedovoljnom da bi mogla iskazati sve ono što se suosjećanjem može osjetiti i sve ono što se mišlju može zamisliti. Riječ se čini nedostatnom da bi izrekla istinu. No, kako pjesnici riječju grade zasebne svjetove, oni se svojim poetskim iskazom mogu približiti neizrecivome, nedodirljivome, sveprisutnome i svevremenskome. Njihova riječ nadjačava prolaznost, a kroz jezik simbola progovara mnogostruko, višeznačno, uvijek s mogućnošću novih tumačenja. Zato se Tomislav Marijan Bilosnić, povodom obilježavanja dvadesete obljetnice pada Vukovara, usudio progovoriti o patnji Grada i patnji naroda, ali progovoriti tako da taj govor ne bude ograničen samo na jedan prostor i jedno vrijeme, već da bude univerzalan, primjenjiv uvijek i svugdje gdje se živjela ili se živi patnja. Stoga se u njegovoj poemi Vukovar susreću usporedbe i s nekadašnjim patnjama drugih (spominjanje Auschwitza i Dresdena, npr.).
Riječ se u takvim slučajevima čini nedovoljnom da bi mogla iskazati sve ono što se suosjećanjem može osjetiti i sve ono što se mišlju može zamisliti. Riječ se čini nedostatnom da bi izrekla istinu. No, kako pjesnici riječju grade zasebne svjetove, oni se svojim poetskim iskazom mogu približiti neizrecivome, nedodirljivome, sveprisutnome i svevremenskome. Njihova riječ nadjačava prolaznost, a kroz jezik simbola progovara mnogostruko, višeznačno, uvijek s mogućnošću novih tumačenja. Zato se Tomislav Marijan Bilosnić, povodom obilježavanja dvadesete obljetnice pada Vukovara, usudio progovoriti o patnji Grada i patnji naroda, ali progovoriti tako da taj govor ne bude ograničen samo na jedan prostor i jedno vrijeme, već da bude univerzalan, primjenjiv uvijek i svugdje gdje se živjela ili se živi patnja. Stoga se u njegovoj poemi Vukovar susreću usporedbe i s nekadašnjim patnjama drugih (spominjanje Auschwitza i Dresdena, npr.).
Poema Vukovar ima petodijelnu strukturu, pisana je slobodnim stihom, a izraz joj je jednostavan, razumljiv, uvijen u lijepe jezične preljeve kojima autor razbija tegobne slike stradanja. „(…) u školi umjesto pjesme / uz krikove / čupaju krila anđelima (…)“, kaže autor već pri početku poeme i pokazuje kako su se sile mraka suprotstavile svjetlosti i bjelini anđeoskih krila, kako su pokušale zatrti sve dobro, čak i ono dobro u povoju, kako su i djeca neprijatelji jer ona su nositelji budućnosti, a upravo budućnost zločinci žrtvama žele oduzeti.
Bilosnićev pjev, osobito u prvome dijelu poeme, ostvaruje dodirnice s Biblijom jer priča o ljudskoj patnji nigdje nije tako zorno pokazana kao u Bibliji. Otuda potječe i pjesnikov psalmistički zaziv: „Bože, sve koji izazivaju rat / podigni na dlanu svoje ruke /da ih vidimo / da ih prezremo // Jahve, čovjeka / koji zaziva rat / raščetvori / da vidimo / na koju se stranu / zaputio“. Taj dodir s biblijskim tekstom, dodir je s iskonom, s prapočelom u kojemu se zametnula međuljudska mržnja koja se suprotstavila vječnoj Ljubavi, i zato što joj je dana razarajuća snaga, ona i traje kroz vječnost vremenitoga ljudskog postojanja da bi se, tek na kraju vremenā, ugasila, prema obećanju Onoga koji je stvorio svijet. A dok ne skončaju vremena u krvi i rasulu, u mržnji koja izjeda mrzitelje, traje vječni sukob dobra i zla, svjetlosti i tame, čovjeka i čovjeka, koji se u tome sukobu pretvorio u nečovjeka pa je zaboravio svoje čovještvo i, okrećući se protiv brata, protiv čovjeka, okrenuo se zapravo protiv sebe samoga, ali, dok toga ne postane svjestan i dok se ne pokaje za svoje zlodjelo, on u njemu ustraje, a nedužni stradavaju. Na putu onih koji su zli svojevremeno se ispriječio Grad, i bio je žrtvom. Poemom Vukovar Bilosnić odašilje u svijet snažan antiratni krik u kojemu se prelamaju boli stradalnika, u kojemu se čuje vapaj za mirom i za slobodom.
Pjesnik svoje djelo gradi promišljeno, svjestan teškoga zadatka da o takvoj važnoj temi kakva je tema stradanja Vukovaraca i Vukovara, mora progovoriti svom snagom svojega pjesničkoga dara, da ta snaga ni jednoga trenutka ne smije posustati jer bi se time oskvrnula veličina žrtve, a riječ bi bila nedostatnim sredstvom za iskazivanje cjeline misli koje su se ukotvile u sjećanju na dane od prije dvadeset godina, a koje sada upravo riječju valja oživjeti. Zato pjesnik promišlja vukovarsku patnju na način da joj se klanja, da ju uzdiže na općeljudsku razinu, da ju pokazuje kao nešto sveto i otajstveno, nešto što iziskuje i zaslužuje najveće poštovanje. Istina, u povijesti ljudskoga roda patnja je nešto što je već viđeno i više puta ponovljeno, ali, zbog strahotnosti svojih razmjera, vukovarska je patnja za nas izdvojena iz mnoštva drugih patnjā, nama je značajna jer je naša, hrvatska. Upravo zbog toga valja na tu patnju, na tu žrtvu i to stradanje ukazati, kako istina ne bi bila potisnuta u drugi plan, kako ne bi bila zaboravljena, s nadom da se ovakve žrtve i stradanja više ne će ponoviti. Vrijeme je, često, pa i u vukovarskome slučaju neprijatelj istini, ono ju potire pa ona blijedi. Djela poput Bilosnićeve poeme Vukovar sprječavaju zaboravu da zagospodari nad istinom, da ju proguta i ostavi nas uskraćenima za spoznaju. Istinu o patnji Vukovara zaslužuju i oni koji su u vrijeme njegovoga stradanja bili tek u povojima, kao i oni koji se u tome vremenu još nisu bili ni rodili, svi oni koji će doći poslije – ne zato da bi se širila mržnja, već da bi živjela istina jer upravo se u istini temelji i u njoj počiva život. Tu istinu svakako zavrjeđuju i oni koji su pali braneći svoj grad i hrvatski narod te Bilosnić poemu i završava govorom o sjenama poginulih branitelja koji od obrane ni tada ne odustaju.
Ustrajnošću domoljubnoga pjeva koji odjekuje poemom Vukovar Tomislav Marijan Bilosnić je dao svoj prilog istini. Njegov je iskaz u njoj utemeljen, a umjetničkim je sredstvima pojačan i postao je po njima univerzalan. I kada, čitajući poemu Vukovar, dođemo do kraja, tu nije i ne smije biti kraj. Vraćamo se opet na početak i širimo spoznaju o stradanju, nadajući se da će istina biti izgovorena još mnogo puta, kako ne bi bila zaboravljena, kako bi i u nama, i u svima koji ju čuju i koji za nju žele znati, izazvala svojevrsnu katarzu, duhovno pročišćenje, i oblikovala svijest kojom ćemo se uvijek protiviti zlu, a zalagati za dobro. Bilosnić je to svojim poetskim glasom već učinio.
Mato Nedić
Akademija-Art.hr
Akademija-Art.hr
