Božidar Petrač
Hommage u povodu 30. obljetnice smrti hrvatskoga književnika Miroslava Krleže o čijem pjesništvu je govorio predsjednik Društva hrvatskih književnika Božidar Petrač, a izabrane stihove interpretirao dramski umjetnik Dubravko Sidor, održan je 29. prosinca u DHK u Zagrebu. DHK: Hommage Miroslavu Krleži u prigodi 30. obljetnice njegove smrti
U srpnju najavljeno obilježavanje 120. obljetnice Krležina rođenja 2013. godine
Najvrjednija Krležina lirika u pjesmama raspoloženja, melankolije i empatije
Na početku skupa nazvanog Hommage Miroslavu Krleži u prigodi 30. obljetnice njegove smrti u Društvu hrvatskih književnika predsjednik DHK-a Božidar Petrač rekao je i ovo: „Današnji smo hommage velikanu hrvatske književnosti 20. stoljeća zamislili kao osluškivanje njegove pjesničke riječi koju će tumačiti dramski umjetnik Dubravko Sidor.“
Donosimo ovdje Petračevu analizu Krležine pjesničke riječi koju je podijelio s kolegama i publikom u cijelosti:
„U trenutcima obilježavanja tridesete godišnjice smrti Miroslava Krleže, dičnoga člana Društva hrvatskih književnika, još jedanput moramo naglasiti ono što smo višekratno ponavljali u raznim prigodama tijekom ove godine, a što naša javnost zbog medijskoga prešućivanja rada Društva hrvatskih književnika očito ne zna. Na dodjeli nagrade „Miroslav Krleža“ 7. srpnja ove godine najavili smo da ćemo u suradnji s drugim hrvatskim institucijama međunarodnim znanstvenim skupom radno i svečno obilježiti 120. obljetnicu Krležina rođenja 2013. I to ne bez razloga. Taj će se međunarodni znanstveni skup podudariti s ulaskom naše zemlje u Europsku uniju, a što se same veličine Krležine tiče, ima li u našoj književnosti neka druga veličina koja bi svojim djelima „osvojila“ više europskih jezika, literatura i kultura od Krležine? Ustanovili smo i Organizacijski odbor toga skupa, sastavljen od novoizabranih članova Odbora Fonda „Miroslav Krleža“ na Izbornoj skupštini DHK, održanoj 11. lipnja ove godine. Član toga Odbora prof. dr. Drako Gašparović je na Krležinim danima u Osijeku u moje ime pozdravio skup i, među ostalim, govorio o našim nakanama glede te obljetnice i pripremama toga skupa. Osim toga, imajući u vidu koliko važnost, toliko nedostupnost i uporabnu istrošenost Krležina i Cesarčeva časopisa Plamen, odlučili smo ga objaviti kao pretisak i predstaviti ga našoj javnosti potkraj sljedeće godine ne bi li na taj način omogućili novim mladim naraštajima da ga mogu čitati, analizirati i tumačiti. Njegovu posvemašnju nedostupnost držimo nacionalnom sramotom. Stoga nas duboko diraju riječi kojima se pokušava Društvu hrvatskih književnika predbaciti skromnost, nemar ili što gore od nemara glede obilježavanja 30. obljetnice Krležine smrti. Mi se doista ozbiljno i promišljeno pripremamo za 120. obljetnicu njegova rođenja. Osim toga, moramo li reći da smo 14. prosinca jedini obilježili 70. obljetnicu smrti Augusta Cesarca i samo je po sebi jasno da je na tom književno-znanstvenom kolokviju bilo riječi i o Miroslavu Krleži. Kako vam je poznato, i kako bi javnosti trebalo biti poznato da se medijski hoće pratiti naš rad i naše djelovanje, ove smo godine kao Društvo hrvatskih književnika pretiskom Nemira Ive Andrića iz 1920. jedini obilježili 50. obljetnicu dodjele Nobelove nagrade ovomu i hrvatskom književniku. Transeat!
Prvi objavljeni pjesnički rad Podnevna simfonija
Dopustite mi sada nekoliko riječi o lirici Miroslava Krleže.
Miroslav Krleža zapoečo je objavljivati svoju poeziju u godinama Prvoga svjetskoga rata. Njegov je prvi objavljeni pjesnički rad Podnevna simfonija (“Savremenik“, 1916.). No iz Davnih danavidljivo je da je pjesme pisao još u doba školovanja. Memoarska bilješka u kojoj spominje Antuna Gustava Matoša kojemu je želio u kavani pokazati svoje pjesme, ali nije smogao dovoljno hrabrosti odnosi se na godinu 1911., što znači da je pjesnikovao već kao adolescent. Krleža je do potkraj tridesetih godina objavio jedanaest zbirki pjesama. Prve dvije zbirke, Pani Tri simfonije izišle su 1917. i označile novost u tradicionalnoj hrvatskoj versifikaciji. „Simfonije“, ispjevane slobodnim stihom, obilježuje snažan, nesputan i ekstatičan doživljaj prirode i osjećaj punine života. Njihov vitaoizam upućuje na secesijsku filozofiju života, dok se njihove impresionističke karakteristike otkrivaju u naglašenoj senzualnosti.
Iz 1918. i 1919. potječu čak četiri zbirke koje je sam Krleža interpretirao kao jedinstvenu cjelinu, nazvavši ju svojom „ratnom lirikom“. Naime, u eseju Moja ratna lirikaiz 1933. podvrgnuo ju je analizi i doveo u izravnu vezu s krvavim ratnim prilikama u kojima se svijet našao u vleikoj klaonici Prvoga svjetskoga rata. Svoju poeziju naziva „naricanjem nad razvalinama“; ona je razapeta „između boležljivih anarhoindividualističkih sklonosti i neobično teškoga, drastično naglašenog kauzaliteta stvarnosti“; pjesme su „pisane na metafizički poriv poricanja svega što postoji: nego quia absurdum“.
S ozbirom na vrijeme Krležinih književnih početaka razvidno je da se matrica književnosti moderne nasukala na oštru hrid povijesnih zibvanja te da više nije mogla svojom „mekošću“ izdržati žestoki sraz s krvavom ratnom zbiljom. Zato se najprije u Pjesmama I. i Pjesmama II. iz 1918. te Pjesmama III. i Liriciiz 1919. Krleža priklanja destrukciji i osporavanju apsolutnoga sklada koji je dosegnula pjesnička paradigma moderne. Nemoguće je u okružju krvava ratnoga vrtloga pjevati o ljepoti idiličnih pejzaža i života, kad se na sve strane otvorene cere zjala društvene rugobe. Sve što je do sada imalo kakav takav smisao nadaje se kao besmisleno, suvišno, puka dekoracija ili kaos. Nasuprot tomu, kao i u simfonijama, obstoji vitalistički pogled na svijet koji će se posebno očitovati u pjesmama kojima dominira Krležina društvena angažiranost u obličju proturatnoga prosvjeda i revolucionarnoga zanosa, zaogrnuta patetičnom utopijskom, mitsko-biblijskom, eshatološkom retorikom i nitzscheovskim antropološkim projekcijama.
Motiv čovjeka vizionara
Kako je Krleža razvijao svoje stvaranje u intenzivnim dodorima s modernom europskom književnošću, odnosno s avangardističkim poetikama, jasno je da je kreativno prihvaćao njezine, odnosno n jihove različite stilske značajke. Što se ratne lirike tiče, ona je obilježena ekspresionističkom poetikom, točnije, ona je bliska i sukladna pjesništvu srednjoeruopskoga ekspresionizma. Biblijskoj paradigmi koju avangradističke poetike često rabe, Miroslav Krleža pristupa radiklanije i sa znatno većom dozom negiranja od Kranjčevića, služeći se biblijskim i kršćanskim pojmovljem. No to je kao i spomenuti vitalizam obilježje Krležina cjelokupnoga stvaranja. Motiv čovjeka vizionara – primjerice Kristofora Kolumba – dovodi Krležu do zaključka da je veleprevrat iz 1917. velika šansa za povijesni preokret te u svojetskoj revoluciji pronalazi sredstvom kojim će se riješiti povijesne aporije i koje će dati smisao ljudskoj povijesti.
U tom smislu, pjesma Plameni vjetar slovi kao najpoznatija pjesma Krležina ranoga razdoblja u kojoj su reminiscencije na listopadsku revoluciju najintenzivnije. Patetičnim zamahom vizinarski glas navješćuje osvetu potlačena čovječanstva. Kakva će biti ta osveta? Bit će uništen svijet raznih crkvi, bordela i ludnica i nad njim će zazvoniti pobjednička pjesma pobunjenih. Plameni vjetar poziva ljude, ulicu, da kao „krvavi talas“ potope laž staroga svijeta. Pjesma je i vizija novoga svijeta i osvetnički zaziv pravde i vizija svijeta kao kaosa, vječne smrti i vječnoga života. Plameni vjetar vraća svijet njegovu iskonu, vječnom rušenju koje je vječno stvaranje. Dok pjesme Jesenja pjesmai Pjesmaosluškujemo kao tihe i smirene, kao pjesme melankoličnoga raspoloženja i rezignacije, pjesma Naša kuća alegorija je „kipa domovine“, „slike Hrvatske“ za vrijeme Prvoga svjetskoga rata.
U zbirkama Pjesme II., Pjesme III. i Lirika Krleža varira poznate motive smrti, sutona, smisla umjetničkoga stvaranja i odnosa čovjeka i Boga (primjerice, Pjesma bogovima i jednom Bogu, Uzrujano sumračje). Glede čestosti potonjih motiva Krleža rabi entitete „Veliko Bezglavo Nešto“, „Nepoznati Netko“, „Užasan Netko“, „Nerazgovijetni Bog“, „Bezimeni Užas“ koji ukazuju na kaotičnu ili ništavnu trascendenciju.
U zbirkama Knjiga pjesamaiz 1931., Knjiga lirikeiz 1932. i Pjesme u tminiiz 1937. Krleža se postupno udaljuje od avangradističkih poetika i vraća hrvatskoj pjesničkoj tradiciji. To se očituje u korištenju sonetne čvršće ili labavije forme, u vezanom stihu, a nestaju i barkona patetičnost i grandilokvencija toliko prisutne u njegovoj mladalačkoj lirici. Krleža obnavlja poetiku estetističke lirike, osobito simbolističke i impresionsitipčke (primjerice, Bonaca u predvečerje, Seoska crkva, Sat), vraćajući se predavangardnim uzorima Ibsena, Stridberga, Rilkea, naših Matoša i Wiesnera. Smirena je i meditativnoga tona antologijska pjesma Snijeg, rasterećena svake ekspresionističke natruhe. Uzmicanje, melankolija, odustajanje, rezignacija, to su temeljni motivi većega dijela kasnije Krležine lirike. Krleža je više okrenut samomu sebi, vlastitim duševnim stanjima i svojoj smrti. Približio se i jednomu od osnovnih tematskih grozdova hrvatske lirike između dva rata: socijlanoj tematici, no ovaj put bez pompoznosti i bilo kakve propagandističke fraze. Osim toga, sve se više zaokuplja mrtvim predmetima, mrtvim prirodama, Riječju, to je lirika stvari, bolnih uspomena i snova, jsete i rezignacije. Najsnažnije se doimlju manje stišne strukture, pjesnički medaljoni raspoloženja.
Specifičan je odnos Krležin prema liku Iusa krista: njegov je Krist razapet između povijesnoga i vremenitoga Isusa i eshatološkoga i vječnoga Krista. Povijesni i vremeniti Isus nalazi svoje nepsoredne odjeke, primjerice, u pjesmi Jeruzalemski dijalog, u kojoj zapravo sam lirski subjekt sebe sama osjeća kao Krista koji će biti razapet. U tom je odnosu konstanta muka koju Lasić određuje „beskonačnom obrtaljkom što vapi za apsolutom te traži spas za čovjeka“. Uz to, Krležinih dvanaest pjesama u prozi po svojoj ljepoti i umjetničkoj snazi pirpadaju samomu vrhu hrvatske pjesme u prozi (primjerice, Golgota, Čežnja, Nemir, žene na kiši).
U Baladama tragovi cjelokupne hrvatske književne tradicije
Nekako istodobno s tim pjesmama nastaje Krležina maestralna zbirka Balade Petrice kerempuha (1936.). One su potpuno odvojene od ostalih književnih djela i ispjevane na konstruiranom kajkavskom idiomu. Riječ je o jezičnoj umjetnini koja svoje korijene nalazi u Belostenčevu Gazophylaciumu, leksikografskim djelima Habdelića i Jambrošića, a prepoznaltjivi su tragovi Pergošića, Vrmca, Frankopana, Muliha, Brezovačkoga, Kristijanovića i Mikloušića. Krleža je dakle stvorio jezik kojim nitko nije govorio, jezik koji je nastao mješavinom različitih dijalektalnih supstrata, jezikom latinštine i mađarskim jezikom i njihovim prožimanjima. Taj je jezik bio kadar obzaniti sadržaje koji su hrvatgskoj dotadašnjoj poeziji bili nepoznati. Balade su ujedno i formalno i s tematske strane posve zaokruženo Krležino djelo. Sadržajno to djelo zahvaća cijelu historiam calamitatum hrvatskoga naroda, govoreći o njegovu stradanju, patnjama, stalnoj ugrozi i socijlanoj inferiornosti njegova obična čovjeka. U formi i izričaju kreću se u raspono od lirskih minijatura, do velikih epsko-lirskih tvorevina. Njegov tematski raspon obuhvaća algroijeske, staričine, idilične, filozofsko-refleksivne, vojničke, humorstične i socijalne teme te oblike lamentacija, tužaljki, groteske, nokturna koji su uvijek prožeti sumornom i tragičnom vizijom života. U postanku Balada vidljivi su tragovi cjelokupne hrvatske književne tradicije: od hrvatske glagoljaške tradicije, humanizma, renesanse i baroka; to se posebno vidi po protuturskoj tematici i stradanjima hrvatskoga puka. U Baladama je utkana i Matoševa Mora kao slika povijesnoga i socijalnoga hrvatskoga udesa ili Štoosov Kip Domovine i Wiesnerov Kip domovine kao dvije lamentacije na domovinskim sramotnim prilikama. Planetrijom je sigurno najistaknutija Krležina balada. Ima sve osobine velike poeme, najdulja je po broju stihova i kao zvaršna u zbirci neke je vrste sintezom cijele knjige. U toj je sintezi sabrana čitava hrvatska tragična povijest u kojoj su se izmjenjivale tuđe dinastije i redali narašatji otušenoga hrvatskoga plemstva. Ocrtavajući tu vleiku panoramu pjesnik nije samo njezin slikar, on i tumači, i osprava, i niječe tu mučnu krvaviju hrvatske povijesti i njezinih sudionika – političara koji su se sa svoga političkoga daltonizma uvijek okretali Beču ili Pešti, bez ikakve vjere u snage vlastita naroda. Tako, primjerice, žestoko suprotstavlja dva lika hrvatske povijesti 19. stoljeća, Gaja i Starčevića; prvi je simbol hrvatskoga političkoga kompromisa, drugi je simbol političke dosljednosti, nacionalnoga beskompromisna stava i postojnae moralnosti. Gaja je, osim toga, s ilircima optužio za povijesni nestanak kajkavske riječi, no za tkave optužbe imao je isključivo političke razloge.
Lirika Miroslava Krleže, da zaključimo, značajan je dio njegova cjelokupnoga opusa. Od simfonija do Pjesama u tmini na standardnom jeziku i Balada na umjetno stvorenu kajkavskom idiomu Krleža je razvijao svoju posebnost unutar hrvatskoga pjesništva između dva rata, krećući se tragovima triju estetika: pjesme koje je napisao u Davnim danima nastale do 1917. svjedoče o utjecaju Matoša i pjesnika sabranih oko Hrvatske mlade lirike; pjesme iz Pjesama I. – III. i Lirike naknadno sabrane u Knjizi lirike obilježuje ekspresionistička poetika; Knjiga pjesama i Pjesme u tmini svjedoče bliskost s estetičkim idejama međuratne društveno angažirane književnosti i s artističkim tvorevinama kakve u hrvatskoj i europskoj lirici suposotje prije Prvoga svjetskoga rata. Uz vrhunsku poeziju Balada Petrice Kerempuha, najvrjedniju Krležinu liriku nalazimo u pjesmama raspoloženja, melankolije i empatije. Bez nekih Krležinih pjesama zaista bi bilo teško zamisliti hrvatski pjesnički standard.“ – tako je govorio Božidar Petrač o poeziji Miroslava Krleže u DHK.
Profesor doktor Ivan Golub. "Kad sam se vratio iz SAD-a na Kaptolu su mi rekli da je Krleža bolestan te da pita za mene", rekao je Golub dodavši kako je odmah krenuo u posjet bolesnom Krleži u Vinogrdaskoj bolnici. Sjetio se kako ga tamo sestra nije htjela pustiti u sobu jer je prije njegova posjeta tu bio i državni funkcionar Jakov Blažević koji nije mogao do Krleže. "Recite mu samo moje ime i prezime i ja ću sutra u podne doći", rekao je sestri dodavši kako je sutra u bolnici bio s teško bolesnim Krležom. Podsjetio je kako mu je tijelo bilo bolesno a duša zdrava i bistra. "Obećao sam mu iz Rusije donijeti pozdrav Jurja Križanića", rekao je dodavši kako se iz Moskve vratio s darom Nikite Tolstoja Krleži onaj dan kad je veliki književnik umro.
Napomenuo je kako je maketu brvnare u kakvoj je u Sibiru boravio Križanić predao Krležinoj domaćici te podsjetio kako se na njegovu grobu kad se razišla pogrebna pratnja pomolio za njegovu dušu. "Danas sam služio svetu misu za pokoj velike duše Miroslava Krleže", rekao je Golub.
Nives Gajdobranski
nives.gajdobranski@gmail.com
Akademija-Art.hr
