Dr.sc. Igor Šipić o najnovijoj zbirci pjesama T.M. Bilosnića „Afrika“

Suze radosnice dolaze pri velikim uzbuđenjima, dolaze od onog što čovjek primi po velikom djelu, po veličini čina, vjerodostojnosti iskusa slike nutarnjosti svijeta. Međutim, povijest plača ima i svoju drugu stranu, mnogo crniju od kondenzata miline. Svojevrsna je to vremenska „vjetrulja“ u kojoj se, između ostalog, 17. siječnja 2011. navršilo točno 50 godina od ubojstva Patrika Lumumbe, nakon belgijskog kolonijalnog ustroja, prvog legalno izabranog premijera Demokratske Republike Kongo. Bilo je to prvo osobno suočavanje s „tragedijom promjene“, nakon čega je moje „treće“ oko, od svake primisli na zemljovidnu konfiguraciju Afrike, kreiralo simboliku glave mučki ubijenog kongoanskog domoljuba. Imao sam tada 11 godina. Danas, u 61-oj godini života, u moje je ruke prispjela knjiga Tomislava Marijana Bilosnića, kratko naslovljena Afrika. Na naslovnici teška, optužujuća groteska – maska koja to zapravo i nije, „portret iz duboke šume“, lice koje „drži ključeve čovječnosti“. Jedna od njegovih slikarskih polucija iz palete malih portreta i autoportreta Maske i lica (Zadar, 2006.). Možda je to duh autora petroglifa, našeg davnog pretka koji je slikao svijet kakvog tada još nitko, pa ni on sam, nije vidio. Stoga u ovom ogledu i ne kanim govoriti o kroničnoj i, ovime, dovršenoj poetskoj nuncijaturi. Želim biti nazočan i pokloniti se svečanosti.    

Tomislav Marijan Bilosnić

Ne znam zašto, ali nevjerojatno je sućut zaslužna što je, takva kakva jest, ta prikaza iskoristila svoje mjesto u razvrstavanju i prepoznavanju nutarnjosti emocija, pogodujući mudrosti nadartizma kojom je stvorena. Topografska, pa potom i humana slika svijeta, „zemlja izvan zemljopisa“, Afrika je sve što je čovjek do danas izmislio, konstruirao i naumio, nametnula je svoj ritam gledanosti, čitanosti, povratka korjenima otetog. Afrika se danas poigrava s čovječanstvom, u njenim su rukama naši prapočetci, karavanski putovi, otrovne igle Masaija i nedoraslost Pigmejaca, Thomsonove, Livingstonove, Belzonijeve, Carterove ispričnice, ali, uz sve blago muzejsko velikih gospodara Londona, Pariza, New Yorka, i naš završetak. Ništa u Europi nije tako crno crnom čovjeku kao što je odium povratka naslada bijelom svijetu. Pontijska sudbina jedne resursne mase na uspostavi dugovječnosti reda i poretka urezala se u bolno iskustvo jedne prirodne rase. „Crna boja crnca / početna je boja / završna boja…“.

Premda se čini apsurdnim, ali upravo je slika svijeta od tijela čovjeka osuđenog da bude zemlja ta koja upućuje na propast zapadne civilizacije. Ona je „maska s krunom tišine / koja provjerava svoj dah“. Stoga su stihovi, koji nas protresaju – „u rodu ebanovine … stablo je naše puti“ – istodobno i osjećaj krivnje i strašnog urbanog neuspjeha, nešto zbunjujuće, svevremenskih tendencija i pikantne stvarnosti. Kao da je sve čiravo od naslovne maskote perforiralo u nastojanje da se koloritom probije kroz slojeve prošlosti. Kao da nam kaže: ova civilizacija treba nešto u što će vjerovati!

Kad se nešto žrtvuje to treba biti ono najbolje, jer patnja je privilegij ako je dio Božje nakane. To sugeriraju antologijski stihovi: „bijela cesta vodi / u afričku noć…“, ili, „…konja / upregnutoga u crne dijamante“, ili, pak, „kada su gladna / crna djeca / pobijele“ – do antropomorfnosti razvijeni drawn-revers ljudske patnje. Još u prošlom stoljeću, u Kongu je dokumentirano na tisuće odsječenih šaka dječjeg neposluha. Samo u jednom danu njih 3 500. „Crno je vječnost krvi / vječnost noža“, no može li se samo težinom sječivosti iskupiti konstatacija mačete? Kad pjesnik kaže kako „tajanstvena zmija / ideja života … / steže / osnovicu svijeta“, onda, valjda, misli da monarhije, kraljevstva, monarsi i kraljevne, i dalje mirno snivaju u svojim prpošnostima. Jesmo li u stanju razviti svoju svijest do razine kad shvaćamo da moramo ispravno postupati, kao što kaže i stara afrička mudrost: kad jednom spoznaš sebe ponašaj se mudro poput zmije i mirno poput golubice. Voda, koju pijemo, zrak, koji udišemo, to postajemo i sami.

Nakon dviju patosnih poema (Crno je crno i Vukovar) slutilo se kako mora uslijediti nešto što će do krajnjih, gotovo mercatorovskih mogućnosti, razviti plošnost „crnine“. Da bi se nastavio na traumatičnu aksioznost vlastitog entiteta, te je ujedno prevladao, jedini logičan put, star 70 000 godina, je bila Afrika, zemlja instinktivnih umnažanja, dijamantnog identiteta što ga Bog umetnu među nas slabe, padajuće. Opominje Bilosnić, ukazuje na potencijalno urušavanje pred nama, s mnogo dramatičnijim posljedicama od onih što su ih proizvela Ledena i Zlatna doba, Mala i Velika otkrića, arene i konkubine. A zapravo, može li se uopće i „otkriti“ nešto što već postoji davno ranije nego smo doplovili, dolutali, intuicijom ili slučajem, ušetali u strahote, anateme raskoši i pomora boja, sustave uvijek relativizirane pravde i apsoluta nepravde. Ta Doba, navodna Otkrića, nisu ništa drugo nego demisije našeg postojanja. Samo 5 od 25 000 gena utječe na boju kože; svi ostali su negdje u međusobnoj tražnji. I sve bi bilo lako da su se svi događaji zbili prije Krista, ali ne, poslije Križa belgijsko je kraljevstvo još nedavno odsijecalo ruke, holandska je Istočnoindijska kompanija kolcem kažnjavala pobunjene robove-mornare, pod linčovanima američka je demokracija potpaljivala još i vatre. Poslije Križa toliki ratovi, bratoubilačke sječe, pljačke, otimačine, opakosti proizašle iz nasljednosti krune. Jer, što li su spaljeni, obješeni, masakrirani i giljotinirani spram tuđih zemalja, mirisa mirodija, ovisnosti duhana, sladora šećera, topline pamuka – geografskih širina i dužina profita? A sve bi bilo drugačije da se nije dogodilo poslije Krista! Ovako, moguće je prihvatiti križ, ali ne i razumjeti ga u uvjetima svekolikog stradalaštva slabašnih. Korporacijski cinizam, licemjerje bjeline, očito, poput nedužna generala u uzima, sve leži na srcu Afrike.

Možda je zato u naslovnici knjige prerušen i sami Krist. Raspeća trebaju svjedoke da bismo karaktere odvojili od boje kože. Najviše što u opsesivnoj traumatiziranosti može učiniti pjesnik je da nas vrati našoj biti, definirajući bol kao nešto što „otkupljuje“ svijet. Mračne rupe – to su mjesta gdje je Bog uvijek prisutan. „Kad previjete rane siromaha, ne zaboravite da su to Isusove rane“, sišlo je s usana Majke Tereze. Bog joj se obraća u njezinoj tami (jer istinska ljubav mora biti bolna), premda još nije odgovorio na pitanje – kako dopušta patnje i do sloma dovodi pravedne? Terezijanska tama – nije li to onaj čas kad te ostavi sama usred tunela kojemu nema kraja? Stoga se stih, „je li kraj svijeta / iza oštre žute trave“, nameće kao posebna metrika nutrine kojom se postiže nevjerojatna količina kontinentalne afričke osobnosti, neka integrirajuća inventivnost, od realnosti uvida u razumijevanje pitanja do magijske transcedentalnosti ne-imanja odgovora.

Afrika je, ne samo geografski, prešla svoje granice – svijet kojeg autor nosi u sebi kao „svjetlo što pada na srce tame“. Ona je knjiga iz koje se isčitava savez „pognutih glava“, kraljevstava niklih na patnjama siromašnih, gladnih, priljepčivih, no ne i nemoćnih. Ako je kolonijalna prošlost izraslina na tijelu sve interventnijeg interesnog fanatizma, onda je Afrika benigna koliko su i bolna prihvaćanja nečega što ju umjetnički čini vrijednom, unajmanje koliko je romantična i avanturistična, romansirana „Moja Afrika“ – svijest i savjest svjetske politike zajedno, strast za velikim djelima, opće dobro, kobra metaforična besmisla.

Moć visokog stvaralaštva dolazi logičkim putem pa svatko onaj tko prati rad T. M. Bilosnića ne može ne vidjeti kako je knjiga logičan put razvoja pisca koji, po prvi put, odričući se partikularizma, prelazi crtu metodološke samoispovijedi u korist nobeliranih načela djela visokih povijesno-etičkih i sazrelih književno-estetskih vrijednosti. Premda je storija o kolonijalizmu strašna i ružna, ovo je knjiga o nadi, poklon čovještvu i čovječanstvu, najizvrsnije djelo idealističkih stremljenja, mjera uspješnog rada i trajnosti. Bilosnić iskazuje jednu novu dimenziju istraživačkog duha koja budi u njemu avanturistu, filantropa, mirotvorca, nadasve, umjetnika širih razmjera. Kako reče Wole Soyinka, pokatkad valja doslovno probijati i „slijepu ulicu“, kako je to Bilosnić napravio u (meni) preferencijalnim, uistinu antologijskim poglavljima „Crna žena“ i „Rika jelena“. U književnoj struci, kompozicijski usklađena i ustrajna kontinuiteta, instrumentalno gotovo fetišizirane metafore, prozodijski melodiozna, proporcijski didaktična, Afrika je poput umješnosti gotičke statike. Može kandidirati za, svijetom prizvana, najviša književna ostvarenja. To je ujedno i odgovor postavljenoj premisi uvaženog teoretičara povijesti književnosti: „Čemu intelektualci u postmoderno doba“.

Poslije lova

tko još išta zna

o afričkom kraljevstvu

Afrika je bila

i ostala

prostorna bjelina

na karti svijeta

Hoće li se dakle ikada

slijepi prostori

pustinje

ispuniti

Ovako nešto može napisati samo umjetnik kista i pera, usto plemenit i duhovan čovjek, svjetionik za potištene i zabludjele. Mada naizgled „tvrd“, „topi“ se, polako, spontano i s veseljem, svjestan tko stoji iza njega. S ovim počinje škola za tvrde i tvrdokorne.

Akademija-Art.hr