Dr.sc. Igor Šipić
Moj prikaz
NEVINO SUĐENA VATRA NA LOMAČI SVIJETA
Tomislav Marijan Bilosnić: Crno je crno, Udruga 3000Za dar, Zadar, 2011.
Bilosnićeva je poezija u neprekidnom kontaktu s prostorom odakle crpi svoje vjerodajnice („Crno je crno / naše je crno / Lijepa naša / Afrika“). Nije prostor uzaludno tamo gdje jest – baš on određuje i uvjetuje apatrida koji, kako reče I. Aralica, «svakim potezom pera razara duhovnost zajednice u kojoj se stjecajem okolnosti našao».
Piše: Dr.sc.Igor Šipić
Nemoguće je napisati vrhunsko književno djelo a da autor nije duboko potresen, pa čak i povrijeđen, u nukleusu svog mobilizacijskoga habitusa. To pjesnika čini velikim i slobodnim. Usuprot kreće se u okvirima koji mu vežu ruke nekim od simbola pripadnosti, indiferentnosti na događaje vremena i svjedočenje istine. Zato pero i nema alternative kad su u pitanju iskazi poetske solidarnosti s prirodom čovjeka i čovjekom prirode. Na takvim načelima počiva pjevanje T. M. Bilosnića u poemi „Crno je crno“. Istodobno literarno svježa i iritantna, snažna crnogena zamaha, odgovor je daltonizmu koji se priječi svenazočnoj težnji izricanja ljubavi i žudnje za nedosegnutim u vječnom gibanju. Uporivši se u crninu pjesnik je naprosto detonirao u žestini proosjećanja civilizacijskog postanka, rasta i dokrajka. Da bi se pojasnilo nužan je kraći uvodnik, pa ponajprije, i ponešto, o Europi.
Atlantoidna zapetost u kojoj pjeva Bilosnić
Šire-ujedinjena Europa samo je obnova ideje Svetog rimskog carstva, golemog područja kojeg Karlo V. dobi u nasljeđe dinastičko-rodbinskim vezama. Je li ona zato univerzalna monarhija u kojoj bi se vlasnost jednog čovjeka transformirala samo u kongres moćnika? Je li zato u toj zajednici tako naočit francuski testament, je li zato naglašen engleski kolonijalizam i njemački politički voluntarizam? I što to onda Hrvatsku, danas slobodnu neovisnu državu, gura u novu neizvjesnost u kojoj pod pritiskom popuštaju uvijek oni najslabiji? Uistinu, izim krupnog kapitala, tog tihog ubojice slabašnih, nitko, ama baš nitko, nam ne može i neće oduzeti sveto hrvatsko tlo. E pa zašto smo onda tako podijeljeni oko „ničega“, kad nam to „nešto“, a svakodnevno, podriva poredak, ugnjetava ljude, odnosi strast za svojom domovinom. Svi smo umorni, gradovi od svojih civilizacija, od svojih povelja, od stupnjeva društvenog razvoja, od podjela rada, proizvodnji i razmjena, na umoru su od procvatâ. Umorni smo od rotacija strojeva, umorni od kamera, od „njihovih“ mikrofona, snimaju nas na cestama, snimaju nas u bankama, na nudističkim plažama, snimljeni smo u kičmi, snimljeni smo u zubnom mesu, želudcima… začudo, još nitko postavio nije kamere u rađaonama. Zato nije točno da bi «poticanje nestabilnosti u Hrvatskoj kao i stvaranje „kaosa“ moglo ići samo na ruku onim snagama koje još uvijek nisu prežalile raspad bivše države». Kaos nije od suza gladnih, nezaposlenih, neplaćenih, poniženih zubarskim bušilicama, nisu u stanju odgovoriti niti na kvarnost zuba. Kaos je od nerazlikovanja političke samovolje, zlouporabe položaja i manipulacije od stvarnog u našim životima. «Opasno je samo koliko je čovjek opasan u svojim odlukama». «Nije samo rat, nego i slijepi oportunizam, ono držićevsko povijesno prokletstvo, poguba ljudske naravi.»
Čovječanstvo se s jedne strane sve teže nosi s posljedicama svog tehnološkog razvitka, a s druge na vrhuncu je ekološko-socioloških promjena koje, čini se, nadilaze mogućnosti upravljanja globalizacijskim procesima. Istodobno tiranske i podaničke, demokratske i politokratske, patološki uronjene u strahote pohote, korupcije i nepravde, obespravljenosti i nejednakosti, humane jezgre se dijele, polako, otječu, kao da povijest nadrasta svoje kanjone. Stoga i atlantoidna zapetost, u kojoj pjeva Bilosnić, raste, iz stiha u stih poetska kreacija uzdiže se do najdublje akuti sederovske faze crnog platna ostavljajući podsvijesti jedan jedini svijetli žižak kao nikada dokazanu vangoghovsku crnougljeničnu sumnju u Tvorca kolorita. Jesu li jedno, „crne vrane nad žitnim poljem“ (Champ de blé aux corbeaux), i psihološka granica (crnog) ispod koje goli pjesnik traži bit u onome što je ispod površine stiliziranog izričaja? Očito, njegova raspojasanost u rezignaciji i zagledanost u skepticizam kvarnosti, nisu drugo doli diskreditacija boja koju pojašnjava rasjedom bespomoćja i stvarnosti. Zabrinut, jasnom idejom odnarođenih egoizama, pretilosti i neumjerenosti otaca suvremene „kuglomanije“ (čitaj – euromanije), koja prijeti da doništi vjekovima porađane majke hrvatske slobodoljubivosti, sumnju u otisak protocivilizacije polako uvezuje u novo Petoknjižje („ne daju mi pisnuti / bez odvjetnika / bez zakona / bez izbora / u kojima ih nepovratno potvrđujemo / kao što se čudovišta potvrđuju“). Ustaje u pobuni i ne žureći se u njen dovršetak.
Naslovnica Bilosnićeve poeme Crno je Crno
Ocrnili su me kao Antu Gotovinu
Ne toliko apokaliptičan, koliko obeshrabrujuće mučan, je zdravorazumski govor – prosvjed koji ne dovodi u pitanje vrijednosti i cjelovitost žrtve, ali je zacijelo stavlja u neravnopravan položaj („ovo je živi kreč / ocrnili su me / kao Antu Gotovinu“). Pjesnik pritom iskazuje neobičnost liričke osjetljivosti koja se reflektira u povijesnom aspektu crnine dajući joj biološku, geografsku i religijsku dimenziju. Pronašao je originalan način da se približi temama suvremene globalne i hrvatske moralne, etičke i ekonomske zbilje kojoj netremice gleda u lice umjetničkim zovom artikulirajući izvrsnost duševne donacije. Zbog toga je Bilosnićeva poezija u neprekidnom kontaktu s prostorom odakle crpi svoje vjerodajnice („Crno je crno / naše je crno / Lijepa naša / Afrika“). Nije prostor uzaludno tamo gdje jest – baš on određuje i uvjetuje apatrida koji, kako reče I. Aralica, «svakim potezom pera razara duhovnost zajednice u kojoj se stjecajem okolnosti našao». Svjestan te činjenice, da bi ojačao u ispravnosti svoje odluke, od svih boja u kojima priroda biva i transcendira, Bilosnić bira „crno“ – klik satnog mehanizma, u kojem je najbogatiji čovjek svijeta upravo pridodao svom bogatstvu novih 2.000 US dolara. Još do jučer 74 milijarde bio je državni proračun srednje razvijene zemlje svijeta. Bezdušni kapitalizam i služeće mu demokracije, poglavito u Hrvatskoj, kao crno-crvena šahovska ploča, «razotkrili su podjelu ljudi na sramotno nemoralne s jedne strane i poštene, ali na žalost obespravljene i ponižene s one druge strane.» Aktualni čas traži više od čovjeka nesklonog povratku idealima slobode.
Mrzim progres
mrzim čizme od sedam milja
čizme uopće
mrzim marš
i rad
Mrzim svijetlu budućnost
nije ona od ovoga svijeta
nije iz sunčeva svjetla
nije iz srca čovjeka
ni iz jedne zore
ni jednoj zvijezdi nije slična
Mrzim slavu
i bogate
mrzim pobjedu
i njezinu ljepotu
svaki otisak uspjeha
sve što se nađe u dvorištu čovjeka
osim trave
bilja
i stabala
i ponekog toploga glasa
dragih ljudi…
Jesmo li se zato borili? – pitanje, a potom slijedi arkadijski krajolik, predivni kutak Domovine; nikada humanizam nije bio čovječanstvo, nego čovještvo. Mržnja i vapaj nisu isto, ali koliko trebamo pomoć još je veća „mržnja“ pa je kod pjesnika ona čak i „Crna žena“ okrenuta svojim crnim moćima (Crna sam ali lijepa, Crna Diana efeška, Izida). Tako se lirski „egzorcizam“ sam po sebi nametnuo kao postupak ozdravljenja („Kroz Saharu / pronijeti kap rose s Gacke / na dlanu“). Hoće li ga mnogi razumjeti ako je bunt legaliziran kao suvremeno pravo čovjeka na osobno mišljenje, reakcija na nepravde, ne stoga da bi promijenio postojeće stanje, nego da bi „neprijatelj“ postao vidljiviji („Sam / za usamljenim stolom / pjevam / o svojoj generaciji / okruženoj hijenama“). Ovaj je pjesnik uistinu hrabar i savjestan čovjek – „vrijeme je, dakle da se sve jasno kaže da se ponovi po tisućiti put bez laži i metafora“ – kao što je nedvojbeno jasna i crna heraldika dvoglavog zmaja Karlove ostavštine.
Tomislav Marijan Bilosnić
Svjestan nacionalnog i kršćanskog u žiću svoga prostora
Pisac ovih redaka uzima na sebe svaku imalo lošiju izgovorenu riječ o TMB-u (Tako Mora Biti). Poglavito jer je riječ i o novinaru, poput naslovna listanja dnevnog tiska, poema je žurnalna smrt jedne po svemu morbidne civilizacije („sad me recikliraju / svakodnevno me kao novine / iznova tiskaju“). Njena krhkost ovisna je o smjeru običnog vjetra kao i toliki mileniji rizične plovidbene povijesti, ali nikada i frustrirajuće nemilosti hoće li zapuhati k Pacifiku ili Tokiju i tako u hipu zaprijetiti i tko zna koliko odnijeti od 13 milijuna života. To nisu moje riječi, već profesorice engleskog jezika iz Japana, to je istina o kojoj upravo čitam i pišem sjedeći u bitku kafe-kulture – ispijanja kave i gledanja u prazno. Tek zaokupljen prazninom shvatiš kako brzo prolazi vrijeme. Tek kad odstraniš ono nebitno u tvom životu shvatiš, i „crna“ je stranica ispunjena neočekivanom ljepotom. U toj se zadaći Bilosnić ostvario do kraja.
Povijest će ga smjestiti u svoj enciklopedijski prostor baš onako kako će i enciklopediju potvrditi njeno vrijeme. Sve drugo kalcificirat će u svojoj ustajalosti. Svjestan nacionalnog i kršćanskog u žiću svoga prostora, vizirajući svijet kao potrebu imalo ozbiljnijeg djela, i s ovom poemom širom je otvorio vrata vrjednovanju cjeline. Pisana s ruba crnovinska snoviđenja (F. Galović, „Crn – bel“, 1914.) u jednom posve autentičnom intimnom kutku Sredozemlja, doimlje se poput nevino suđene vatre na lomači svijeta. A on, svijet, nije toliko crn pod tamnim sunčanim naočalama, koliko spoznaja da ih nosimo na svom licu.
Bilosnić i Šipić
Akademija-Art-hr
27.11.2011.
