Karta K01e Igora Šipića – Aksonometrijska projekcija temeljene na eponimiji povijesnih gradova
PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju
APSOLUTNA MEĐUOVISNOST KLJUČNIH GEOGRAFSKIH OBJEKATA SREDOZEMNOG BAZENA
TROJA, MIT I ZBILJA 18
Zanimljivo je, ako se iz pretpostavljene pozicije Gaphare podigne pravac, a da prolazi kroz navedeno multisjecište, on ponovo završava u hrvatskoj točci „T“, dakle, mogućoj poziciji Ljubljane
PN2: Valja istaći da pravac od libijske obale do Monfalconea prati crtu najzapadnije istarske obale te prolazi središtem Ancone, milenijski bitne morske luke, a potom najvišim vrhom Apeninskog poluotoka, Gran Sasso d’Italia (2914 m).
Zanimljivo je, ako se iz pretpostavljene pozicije Gaphare podigne pravac, a da prolazi kroz navedeno multisjecište, on ponovo završava u hrvatskoj točci „T“, dakle, mogućoj poziciji Ljubljane (vidi: K01e). Stoga valja pripomenuti da na karti – Europa secundum cl.Ptolomaeum, Ptolemej Troju bilježi kao Ilium, ali navodi i Alexandria Troas, na koordinatama 55*25 (geografska dužina) i 40º40 (geografska širina).
Pozicija Sabrathe
Luku Gaphara Portus pak bilježi na 41*45 i 31º30, iako u Lacus Curtius – Ptolemy’s Geography – Book IV, Chapter 3, stoji Garapha harbor. Prema tom izvoru luka se nalazila točno na pola puta između grada Oea (Tripoli), 41*30, i Neapolisa (Leptis Magna), 42*. U realnom prostoru predmnijevana pozicija Gaphare, što je i vršna točka aleksandrijskog istokračnog trokuta, nalazi se mnogo bliže Tripoliju, na oko 13º32’E. To je zapravo geografska dužina Monfalconea, najsjevernije točke i luke Jadrana i Sredozemnog mora, mjesta s bogatom prethistorijskom prošlošću. Valja istaći da pravac od libijske obale do Monfalconea prati crtu najzapadnije istarske obale te prolazi središtem Ancone, milenijski bitne morske luke, a potom najvišim vrhom Apeninskog poluotoka, Gran Sasso d’Italia (2914 m). Time je još jednom kao temeljno načelo projicirane geometrije iskazana apsolutna međuovisnost ključnih geografskih objekata sredozemnog bazena te potvrđen metodološki pristup izračunu geografskih dužina kardinalnih pozicija Sredozemlja koje barem u posljednjih 8000 godina prije Krista nisu mijenjale svoju morfološku i, u vezi s time, prometno-orijentacijsku vrijednost.
No vraćamo se na poziciju Sabrathe koja postaje vrhom istokračnog trokuta sa po dva kraka od 19,4 cm, odnosno dva zrcalno okrenuta raznostranična pravokutna trokuta čiji kvadrati nad hipotenuzama su jednaki zbroju kvadrata nad dvjema katetama. Posebnost je da istočni krak trokuta od ušća Orontesa do Sabrathe prolazi križištem više pravaca točno na meridijanu koji prolazi geografskom dužinom El Gize (vidi K02e). Drugi pak, zapadni krak trokuta, iz pozicije Sabrathe, na trasi do Pariza, vodi preko samog vrha tuniskog rta Kaboudia, zatim linijom mahom feničkih gradova Moknine, Tunis (Kartaga), Utica i Bizerta. Sardinijsku obalu presijeca na vrhovima rtova Spartivento i Frasca, nadilazeći oronimsku oznaku južnog vrha M.is Caravius (1116 m).
Ljubljana, svemirski snimak
Simbolična povezanost naziva gradova s Trojom
Činjenica da se zapadni krakovi istokračnih trokuta Troja – Troyes – Utica i Orontes – Pariz – Sabratha križaju u baš poziciji Utice može upućivati na simboličnu povezanost naziva obaju gradova s drevnom Trojom. Iako Paris navodno vuče ime od galskog naroda Parisii (Parisius), riječ je derivirana iz latinskog Civitas Parisiorum (La Cité des Parisii) kad je grad nosio ime Lutetia (poslije galicijanizirano Lutèce), original imena nepouzdan je. Naime, Parisii su stanovnici i gospodari mjesta kad trupe Cezara dolaze 52. pr. Kr. i preimenuju naziv Lutetia. Permanentna naseobina na području Pariza potvrđena je za doba lovaca (između 4000.-3800. pr. Kr.) na lijevoj obali Seine, a ljudska je nazočnost izgleda bila trajna za vrijeme čitavog neolita. Prema tomu je evidentno da korijen imena može imati i pretpovijesni smisao (Utica / Lutèce). Hipotetički, naziv grada Pariza, nastao krajem rimske ere (kao i Troyesa), sukladan je obilježjima trojanske toponimije. Kako u starom vijeku i nije baš uobičajena praksa imenovanja gradova po nazivlju lokalnih plemena, nepouzdano je tvrditi da u korijenu naziva Pariza stoji galsko pleme Parissii, a kod Troyesa pleme Tricasses. Možda zato R. Graves, u svojim analizama i komparacijama starih izvora i tekstova, ime trojanskog mitskog junaka Parisa vidi u pojmu „napuštenog djeteta kojeg je Agelaj nakon nekoliko dana vratio i u rancu odnio kući“.
Ako ovaj model projekcije, pored primarne topografske uloge, odražava i toponimsku podlogu Sredozemlja koja je povijesno obilježila njegov prostor, u tom su smislu indikativne još neke uočene pravilnosti povezane izravno s pozicijom Troje. Na tragu mita o odlasku trojanskih junaka na Zapad kao memorija raspršeni su brojni antroponimi gradova-likova, u osnovi ortogonalne pravokutne mreže. Zbog njihove stratifikacije valja reći da su tek Rimljani prvi proizveli ortogonalni koordinatni sustav pa tu očito postoji poprilična vremenska praznina.
Zamjetna je također sustavna gradacija geografske širine na longitudinalnom pravcu od ušća Orontes (36ºN), preko Troje ili Dardanela (40ºN), do Zadra (44ºN) i, na kraju, Troyesa (48ºN). Promjena je, dakle, svakih otprilike 4 stupnja sjeverno.
Piri Reis Kitab-i Bahrye, 1526, otok Rodos
Utjecaj blizine Toleda
Što je, međutim, s geografskom dužinom? Zatvaranje zapadnog pravokutnika u kojem tri poznate točke: Sabratha, t. „P“ i Pariz, čine ortogonalni osnov, završava na Pirinejskom poluotoku. Već je naoko vidljivo na suvremenoj karti Sredozemlja K01e kako se radi o točci Poluotoka, na području zapadno od Toleda, koja unaprijed implicira njegovo središte. Točka se ubicira na oko 39º54’N i 4º18’W, između gradića Guadamur, na južnoj, i La Pueblo de Montalban, na sjevernoj obali rijeke Tejo. Lokalitet je kao gaz (plićina) poznat pod lokalnim nazivom Portus, što upućuje na tradiciju prijelaza rijeke i područja kao mjesta tranzita. Okolno stanovništvo, u predrimskom dobu, Strabon je ubilježio pod nazivom Carpetanos, a poznat je i obližnji keltski lokalitet Alpuebrega, La Brega ili Castrejon (39º50’N, 4º17’W). Ipak sigurnim se drži postojanje rimske ceste drugog reda, a vjerojatno i rimskih vila u području stare ceste za Toledo (rim. Toletum). Stoga se, uz sve nabrojeno, ne smije ispustiti ni utjecaj blizine Toleda, čija je geografska širina svega 1′ sjevernije od Alpuebrege, a jednaka prijelazu Portusa (39º51’N). Središte kružnice i Toledo doista jesu na istoj širini. Prema izgledu kružnice očito je do pomaka središta zapadnije od Toleda i došlo da bi se postigla geometrijska središnjica Poluotoka. Stoga je bitno naglasiti, u doba arapske supremacije Toledo (ar. Tulaytulah) je, kao prirodni centar Iberijskog poluotoka, glavno kulturno i administrativno središte, mjesto izučavanja prirodnih i društvenih znanosti.
Istodobno, tipovi osmodjelnih kružnica poznati su u kartografiji; izdvajamo tu Bartolomea dalli Sonettija („Isolario“, 1485.) i poglavito Piri Reisa, admirala u mornarici otomanskih Turaka, u njegovim izolarima („Kitab-i Bahrye“, 1526.). Baš u njima se jasno luči nakana autora da se pravci podrede geomorfološkim oblicima obale i položaju geografskih objekata poput rtova i zaljeva, pa time i luka. Na primjeru izolara otoka Rodosa (vidi sliku), Reis je njegov položaj prikazao inverzno (zato i brod, oslikan u plovidbi, stoji u zrcalnom položaju), u maniri kartografije 14. i 15. stoljeća, uzimajući za polaznu smjernicu kružnice (sjever-jug) dva rta: prvi na ulazu u Rodosku luku, drugi na krajnjem istoku poluotoka Daracya Yarimadasi.
Ostatci feničkog grada Sabratha
Akademija-Art.hr
03.10.2011.
){kind=link}