Četverokut Ljuba – Troja – Utica – Cirenka (15)

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

TROJA, MIT I ZBILJA 15

Topografska istraživanja ovakvog tipa, koja se podudaraju s arheologijom najranijih prapovijesnih naseobina, o kojoj u Bilosnićevom četveroknjižju nalazimo mnoštvo argumenata i komparativnih datosti, učinkovit su metodološki put u razotkrivanju prošlosti veza i komunikacija među narodima i regijama.

Nakon iskapanja 1955. i 1960.godine kod ukrajinskog mjesta Mahala, studije su potvrdile mnoge pronađene artefakte, kao i groblja s oko 200 grobova, u kojima su pokojnici bili smješteni u svinutom položaju. Tako su ukapani i pokojnici na području Nina gdje su pronađeni mnogi slični grobovi.

Drugi krak trokuta od Utice do Troyesa na jugu Sardinije prolazi pozicijom današnjeg grada Pola, nekadašnje feničke Nore, te samim vrhom istaknutog sardinijskog rta Falcone, kao najzapadnije točke otoka. Nova je zanimljivost da ovaj krak, produžen južno od Utice, prolazi Kartagom i središtem glavnog grada Tunisa te završava u centru libijskog grada-luke Zuwarah, na kojeg je, spram strateške pozicije Zadra, i njihove međusobne povezanosti, geometrijski i etimološki (Zuara/Zarra), upozoreno već u studiji Prijenosa Svete kuće.

Kotor, prva sigurna luka poslije ulaza u Jadran

Međutim, jedan istokračni, ili dva raznostranična trokuta u vrlo frekventnom sredozemnom prostoru zrcalno temelj su i dviju pravokutnih četvorina ukoliko se krakovi javljaju kao dijagonale. Prvu, jugoistočnu četvorinu, zatvara ugao na zapadnom dijelu libijskog poluotoka Cirenaika. Prethodno hipotenuza trokuta Troja – Utica, sada dijagonala pravokutnika, s pravcem Aleksandrija – Alessandria tvori sjecište koje postaje i središte kružnice. Ona opisuje vrlo precizno Krfski prolaz, zatim prve kontaktne grčke otoke u zapadnoj plovidbi, Kefaleniju i Levkas, dok na talijanskoj strani konkavno savršeno obilježava vrata Tarantskog zaljeva te prolazi pozicijom grada Otranta. Stoga se sjecište može držati i centralnom točkom Jonskog mora, a kao kuriozitet navodimo podatak da je njena geografska dužina ujedno i dužina luke grada Kotora (18º46’E), prve sigurne luke poslije ulaza u Jadran. Usuprotna dijagonala, a povezuje ljubljansku poziciju i cirenaičku točku, prolazi i kroz središta luka Bari i Taranto. Karakteristično je za ovaj pravokutnik da on, kao spona, „sjeda“ na tri kontinentalne, a četiri kontaktne kopnene točke bitne u održavanju i prijenosu kultura maloazijskih, egejskih i jadranskih naroda i entiteta kontra sjevernoafričkih (libijsko-tuniskih) središnjeg mediteranskog bazena. Unutar njegovog okvira nalaze se najvitalniji dijelovi kopna starih država čiji su narodi migracijama, trgovanjem, pa i ratovima, prinosili svekolikoj slici sredozemne kulturno-povijesne mezalijanse (Grčka, s Peloponezom, istočna obala Jadrana, južna polovica Apeninskog poluotoka i Sicilija). Pronađena geometrija prostora je regresivna jer usmjerava istraživanje na same početke formiranja Sredozemlja nakon posljednje oledbe otprilike deset tisuća godina prije Krista. Sjetimo se Brusićevih riječi da na području Ravnih kotara i na području Italije, u prostoru Marce te južno od Gargana, u vrijeme kad Indoeuropljani još ne postoje, tu egzistira jaka civilizacija. Upravo taj golemi prostor zatvara pravilni četverokut Ljubljana – Troja – Utica – Cirenaika.

Ljubljana, Utica i Troyes

Topografska istraživanja ovakvog tipa, koja se podudaraju s arheologijom najranijih prapovijesnih naseobina, o kojoj u Bilosnićevom četveroknjižju nalazimo mnoštvo argumenata i komparativnih datosti, učinkovit su metodološki put u razotkrivanju prošlosti veza i komunikacija među narodima i regijama. Stoga je zanimljiv i zrcalni, sjeverozapadni pravokutnik kojeg, uz tri poznate pozicije: Ljubljanu, Uticu i Troyes, zatvara četvrti ugao jugozapadno od Zaragoze na geografskoj poziciji 41º32N i 1º2’W. Premda ova pozicija odgovara položaju gradića na rijeci Huerva Maria da Huerva (41º33N i 1ºW). Nalazi se na prolazu Paso de los carros što može značenjski odrediti interes prema tumačenju toponimije lokalnih gradova Cadrete (arab. Qadrit), te poglavito obližnjeg Cuarte da Huerva. Ime grada, izgleda, dolazi od latinske riječi quatrus što znači „četvrti“. Naime, drži se da je na rimskoj cesti via Laminium, što je vodila do Meride, to četvrta milja iz Caesarauguste, današnje Zaragoze. „Selo Cuarte je bilo postaja na cesti koja je povezivala Zaragozu s centrom i Levantom, u mreži cestovnih komunikacija svatko je bio dužan imati ga u vidu“, tako stoji u povijesti mjesta. Je li puka slučajnost ili ne, ali lokalitet na četvrtoj milji udaljenosti od Zaragoze odgovara četvrtom uglu pravokutnika dobivenog projekcijom bez ikakve prethodne nakane, pa bi se pojam „kvadrata“ mogao nalaziti u etimološkoj osnovi grada. Svakako signifikantno je pritom da završna zapadna stranica pravokutnika iz Troyesa prolazi kroz samo središte Zaragoze, naseljene već u prethistoriji kad je poznata pod nazivom Salduie, u rimskim izvorima Salduba. Poslije je August tu utemeljio grad nazvan Caesaraugusta i naselio ga vojnim veteranima iz Kantabrijskih ratova (između 25. i 12. pr. Kr.). Pandan prethodno opisanoj usuprotnoj dijagonali trokuta Utica – Troyes, s pravim kutom u približno ljubljanskoj poziciji, u pravokutnoj formi sada postaje dijagonala koja povezuje Ljubljanu i točku kod Zaragoze prolazeći kroz središte luke Pesaro (rim. Pisaurum, 184. pr. Kr.). Španjolsku obalu presijeca u najistočnijoj točci Pirinejskog poluotoka – rtu Creus, čime je još jednom potvrđena ciljnost iskaza i obilježavanja najkardinalnijih pozicija Sredozemlja i njegovih obala.

Drugu trigonometrijsku pravilnost u prostoru čini novi istokračni trokut vrlo signifikantne osnove. Njega dobivamo zrcalnim odslikom na pravac Troja – Troyes u točci Troje, dakle, vrh trokuta okrenut je u smjeru čistog istoka. Takav komplementarni krak, dužine 25,6 cm, vodi od Troje do pozicije u alžirskoj pustinji otprilike na pola udaljenosti između Istočnog i Zapadnog Velikog Erga, oko jedan stupanj istočnije od oaze El Golea. Meridijanska okomica tada je ujedno i bazna stranica trokuta, položena svega oko 4-5′ istočno od meridijana 4º istočne geografske dužine. Ona povezuje Troyes (4º4’E) i pustinjsku točku T’, čija pak geografska širina odgovara poziciji atlantske marokanske luke Agadir (30º24’N), prve u svijetu u trgovini srdelama. Valja vidjeti kako je baš rt Rhir, koji štiti agadirsku luku, posljednji u nizu istaknutih zapadnih rtova euro-afričkog kopna (vidi K01e) koje nevjerojatnom minucioznošću povezuje pravac od rta Finisterre. On, naime, dotiče i rtove Roca (najzapadnija točka Portugala i europskog kontinenta) i Sim. Sustavnost geometrijskog rješenja agadirske pozicije dobiva na značaju spoznajom da se od geografske dužine (po meridijanskoj osi) Troje do dužine Agadira, na njegovoj geografskoj širini, odnos veličina proporcije zlatnog reza 1,618 (36,5 : 22,5587 cm) dijeli upravo u točci T’. Ali još jedna pravilnost je uočena na vrijeme: udaljenost od meridijana koji prolazi kroz Troju, do meridijana rta Rhir, koji se nalazi neposredno sjevernije od Agadira, jednaka je dužini pravca od Troyesa do bliskoistočne obale i iznosi 36,8 cm. Ako to nije slučajnost, onda uredovnost mjerenja potvrđuje da se radi o međuobalnom vrijednosnom sustavu, i u tom smislu, mogućem podizanju gradova na točno određenim mjestima, čak ponegdje i mimo uvjeta prirodno zaštićene luke. Jedino tako moguće je opravdati njihovo uklapanje u matricu geometrijske stege.

Kuriozitetom postaje i činjenica da osnovica trokuta Troyes – točka T’, savršeno precizno prolazi najsjevernijom točkom Lionskog zaljeva (La Grande-Motte, 4º5’E), što znači da ju, u kontekstu sustavne izmjere, svjesno obilježava kao jednu od kardinalnih pozicija Sredozemlja. Još je eklatantnije stanje u nastavku pravca: presijeca na dvije simetrične polovice otok Menorcu, gdje Feničani utemeljuju svoju luku, današnji Port Mahon (izvorno Magon), a potom na afričkom tlu prolazi kroz središte alžirskog grada Tizi Ouzou (4º3’E), oko 10′ istočnije od grada Dellysa (3º53’E). Novoformirani krak od Troje do točke T’ vodi trasom na kojoj se nalaze grčka luka Patras (prethodila joj je naseobina zabilježena već u 3. Tisućljeću, a grad posebno cvjeta u mikenskom periodu 1580.-1100. pr. Kr.), te sami vrh Parnasa (2469 m) – svete grčke planine posvećene bogu Apolonu i korintskim nimfama, ujedno i doma mitoloških muza. Konačno, tunisku obalu presijeca u području grada Zarzisa (Gerges, Gergesiles), lukegolemog i strateškog značaja, u čijoj povijesti su krucijalnu ulogu igrali Feničani, Rimljani i Arapi.

Cirena starogrčka kolonija na afričkoj obali Sredozemlja

Preklapanje toponimija i hidronimija Prikarpatja i Hrvatske

Formirani istokračni trokut, dužine bazne stranice 23,8 cm, okrenut vrhom k istoku tvoreći još jednu gotovo fascinantnu pravilnost. Njegova visina (doduše, položena vodoravno) je centralna os koja ga dijeli ga na dva jednaka raznostranična pravokutna trokuta tako da od vrha u Troji prati vrhove Olimpa (2318 m) i sardinijskog Gennargentua (1834 m). Bazna točka visine trokuta tada je samo središte otoka Menorce, gdje se smjestio gradić Es Mercadal i nad njim najviši otočni vrh Monte Toro ili El Torro (358 m), s ostatcima rane crkve. Nalazi se na 39º59’N, što je približna pozicija Troje, i 4º5’E, što je također približna geografska dužina Troyesa. Kružnica, sa središtem u Es Mercadalu, opisuje najisturenije zapadne i istočne rtove Menorce, što potvrđuje kako se radi o projekciji koja može biti samo rezultat sustavnog mjerenja geografskog prostora, gdje zapravo najviše fascinira savršeni sklad geometrije i geomorfologije obale. Ovakva rješenja poklapaju se s nalazima iz studije o Prijenosu Svete kuće, poglavito na primjeru otoka Menorce i Mallorce.

Formirani pravilni pravokutnik, kojeg omeđuju Es Mercadal, Troja, t. T’ i sada nova točka u Libijskoj visoravni, svoj zrcalno-sjeverni pandan nalazi na geografskoj širini Troyesa i ukrajinskog mjesta Mahala istočno od grada Cernovtsija (rom. Cernauti), čija prapovijest seže u mlađe kameno doba. Smještena na jednakoj geografskoj širini kao i Troyes (48º18’N), geografska dužina Mahale za svega 1′ odstupa od dužine Troje (26º15’E / 26º14’E). No naseobina kasnog brončanog doba i mlađeg željeznog doba (13.-11. st. pr. Kr.), kao i obližnje arheološko nalazište Ostrivets, nalaze se ponešto zapadnije od današnjeg naselja Mahala pa se vjerojatno anulira i ta razlika u geografskoj dužini. Oba lokaliteta najilustrativniji su primjeri Nove kulture u ukrajinskim zemljama. Nakon iskapanja 1955. i 1960. studije su potvrdile mnoge pronađene artefakte, kao i groblja s do 200 grobova, u kojima su pokojnici bili smješteni u svinutom položaju. Tako su ukapani i pokojnici na području Nina gdje su pronađeni mnogi slični grobovi. No valja pripomenuti još nešto: Đ. Vidmarović piše kako je prijestolnica kneževstva Bijelih Hrvata, koje je postojalo u Prikarpatju od 7. do 12. st. (oformljeno nakon što je dio hrvatskog etnosa napustio te krajeve i odselio se u ex rimske provincije Dalmaciju i Panoniju), bio grad Stiljsko. On čuva kompleks podzemnih, odnosno tunelskih hramova, nastamba i hodnika koje su kopali Bijeli Hrvati. Površina cijelog arheološkog nalazišta Stiljsko iznosi oko 200 km². U neposrednoj blizini, međutim, i tu se nalazi selo po imenu Ilij (gen. Ilova), pored rijeke Ilovec, pa se to najčešće etimološki povezuje s nazivom rijeke. Toponimija i hidronimija Prikarpatja i Hrvatske preklapaju se u vrlo velikom broju primjera, što, po Vidmaroviću upućuje na hrvatske pretke.

Akademija-Art.hr
26.09.2011.