Bilosnić otvara izložbu
Riječ Tomislava Marijana Bilosnića na otvaranju izložbe Elektrografije mađarskih slikara u Zadru, Izložbeni prostor Državnog arhiva, Ruđera Boškovića 1, od 19. kolovoza do 15. rujna 20011. godine
MAĐARSKI SU UMJETNICI KRENULI KA KONTINUITETU POSTOJANJA
Dame i gospodo, dragi gosti i uzvanici, drage kolege, dopala me časna dužnost da ispred HDLU Zadar, domaćina ove izložbe, uputim vam nekoliko riječi glede izložbe Elektrografije naših prijatelja mađarskih slikara, od večeras dostupnih i zadarskoj likovnoj publici i javnosti.
Kao što vam je poznato iz pozivnica i kataloga, ova se izložba organizira u sklopu međugranične suradnje Mađarske i Hrvatske, prije svega grada Szigetvara i Čakovca, pa izražavam i zahvalu pokretačima ideje što je i Zadru pripala čast da sudjeluje u ovoj prije svega vrhunski umjetničkoj, a potom i dobrosusjedskoj, prijateljskoj kulturnoj manifestaciji, koja u duhu i aktualnih političkih zbivanja uključuje nas u suradnju europskog kruga. Tim više, što ova izložba izbora radova suvremenih mađarskih umjetnika otvara vrata i zadarskim slikarima za već dogovoreno uzvratno gostovanje u nama bliskoj i prijateljskoj Mađarskoj, u gradu Szigetvaru.
Elektrografija
Iako je ovo moje obraćanje vama zamišljeno više kao domaćinski kurtoazno, van kritičarskih opservacija na izložena djela, ja kao umjetnik po zvanju i životu, s nekoliko riječi osvrnut ću se i na samu izložbu o kojoj ste, istina, čuli sve relevantno od gospode Mihaela Štebiha, akademskig kipara i predsjednika skupštine Zrinske garde Čakovca, kao i uvaženog mađarskog umjetnika, grafičara, gospodina Sandora Bataia. Uostalom, sve što danas jest elektrografija, a posebice u mađarskoj likovnoj umjetnosti, u katalogu je kazao dr. Winkler Ferenc.
Detalj s izložbe Elektrografija
Dakle, neslućene su danas granice suvremenoga slikarskog istraživanja što vidimo i na izlošcima mađarskih umjetnika, onih koji istražuju i eksperimentiraju ne samo s tehnologijom, već i s estetskim likovnim mogućnostima umjetnosti 21. stoljeća. U času kada je slikarstvo, baš kao i pisanje, pa i druge umjetnosti, dovedeno do čistog bijelog prostora, do tišine, do neke vrste nepokretnosti i bezglasnosti, povratak u prave likovne izazove s dalekim asocijacijama na prve fotografije i radove s početka minuloga stoljeća, evo na ponajbolji nam način nudi elektrografija koju primjenjuju mađarski umjetnici, a koja nije ništa drugo do prihvaćanje svih onih mogućnosti koje nam nudi suvremeno doba. Rekao bih, da se zapravo dogodio paradoks, dok su moderni umjetnici s kraja i početka ovoga stoljeća bavili se s kontinuitetom nepostojanja, mađarski su umjetnici krenuli ka kontinuitetu postojanja, tako što su tehnologiju, prije svega računalnu grafiju i sve ono što nudi moderna grafička tehnika, koristili isključivo za iskazivanje svojih duhovnih raspoloženja. Iako je ovdje naizgled riječ o trenutačnim skicama, bilješkama i zapisima, ovi radovi u sebi nose sabranost modernog vremena, sliku budućnosti koja svoju snagu nerijetko crpi iz prošlosti, onu ljepotu koju kao marginalije ostavljamo po rubovima našeg svakodnevnoga života. Apsurdno ponekad tako postaje logično, obično postaje poetično, amorfno postaje slikovno, sve se zapravo događa na križištu u kojemu reprodukcija postaje izvornim umjetničkim djelom, a to e moguće samo onda kada se tehnologija podredi invenciji, jer bi u suprotnome beskompromisna tehnologija izblijedjela i ono malo baštinjene umjetničke legitimnosti.
Elektrografija
Mađarski umjetnici, da ovdje zbog vremena i prostora poimenično ne spominjem ni jednoga, u cijelosti su izbjegli zamkama klišea jer su krećući od «umjetnosti svjetla» vodili računa kako njihove slike rađene modernim tehnološkim postupcima ne bi pretrpjele nikakve štete prislonjene uz klasične likovne radove, kao i o tome da same za sebe bez ikakve opasnosti mogu govoriti i o prošlosti. Konačno, krećući budućnosti, ove nas slike vraćaju najljepšim stranicama povijesti tiskarstva i grafike, diazotipiji, davnom heliografskom postupku reproduciranja na specijalno obrađenim papirima, vraćaju nas faksimilnim reprodukcijama, fleksografiji, folijama, filmu, autotipiji, fotopretisku, fotolitografiji, fototipiji, kao i mnogim drugim svjetlosnim grafičkim tehnikama u kojima se često već postojeći kliširani otisak likovno razgrađuje na najsitnije čestice kako bi se od njihove svjetlosti konačno stvorilo novo djelo. Tako nam mađarski umjetnici na ponajbolji način poručuju kako vječno početništvo nije rutinerstvo već jedini put u novo, u osobno, u moderno, u ono što je svojstveno dobu u kojemu živimo.
Akademija-Art.hr
05.09.2011.
