Plagijat dizajna Borisa Ljubičića

I stoga se sada postavljaju mnoga pitanja. Ima li smisla da mlada nevina djevojka ulazi u brak s ukradenim prstenom, ukradenom ogrlicom ili ukradenom šminkom, a o košulji da ne govorimo. Tj. ima li smisla da se za promidžbu hrvatskog pristupanja Europskoj uniji koristi plagijat i ustvari promovira, pa čak i nagrađuje, svojevrsna krađa kao prihvatljiv način ponašanja, pa skoro kao svojevrsni brand. Ako želimo Hrvatsku prezentirati kao buduću članicu, kao mladu koja je pametna, lijepa i fino vonja tada ni u kom slučaju nema smisla koristiti plagijat ili nešto je vrlo blizu toga. To jednostavno nekako smrdi. Tu nema ni stila ni otmjenosti. Što je još gore to je ona vrsta smrada kojeg nikakvi dezodoransi dugotrajno ne mogu neutralizirati.

U ovom slučaju nepravda koja je nanjeta Borisu Ljubičiću, čiji je znak plagiran, je drugorazredan problem. Vjerovatno će nastati i sudski spor, koji uz ovakvo sudstvo kakvo imamo, i koje je i dalje pod europskom prismotrom (famozno poglavlje 23.), može još uvijek svakako završiti. Uostalom u zemlji u kojoj je normalno da zločinci idu na godišnje odmore i posjećuju šoping centre i svojevrsni su celebrity, ili se za silovanja dobivaju uvjetne kazne, a neki sporovi traju dovoljno dugo kako bi mogli ići u zastaru, svaki sudski pravorijek je moguć. Činjenica da se odgovorne i važe institucije države zaklanjaju iza pravnih formulacija i da ne zapošljavaju osobe koje imaju takvo obrazovanje, erudiciju i odgoj da im, i bez pravne pomoći, bude jasno što je plagijat, je svakako priča za sebe, te da tvrtka koja je pobjednik natječaja umiruje svoju savjest izjavom kako se radi o izvornom rješenju i kako su uostalom prošli rokovi za prigovore, samo formalno legaliziraju ovu krađu. Pa rokovi za prigovore ne isključuju poimanje plagijata. Kako ne shvaćaju da je lopov osoba koja ukrade bez obzira dali je osuđena ili joj je krimen otišao u zastaru. No svakoj iole kulturnoj, obrazovanoj i civiliziranoj osobi je trajno, neovisno o navijačkim tekstovima i pravničkim prosudbama, jasno da se radi o školskom primjeru plagijata. Naime ovaj uradak ispunjava temeljni dokaz plagiranja, a taj je da su svi bili uvjereni kako je odabrano djelo redizajn davno dizaniranog djela Borisa Ljubičića. No i činjenica da tvrtka koja je „pobijedila“ na natječaju krije ime ili imena autora prihvaćenog uratka govori u prilog tvrdnji da su ipak napravili nešto što je možda nečasno i sigurno niti malo europejski, a pogotovu ne i otmjeno. . A to znači kako su se autori predmetnog dizajna trajno našli na stupu sramote. Možda autori ove ujdurme prođu sudske postupke i neokrnjeni, jer nam u sudstvu radi čitava plejada osoba bez elementarne opće naobrazbe, od kojih mnogi nemaju pojma što su pojmovi kao pseudinim, tantijema, autorstvo, ovlašteni potpisi i td. No dio javnosti, možda ne velik, ali ipak značajan, je u ovakvim stvarima skoro uvijek konačan arbitar.

Uostalom bit će zaista zanimljivo vidjeti i analizirati reakcije umjetnika, dizajnera, poznatih pisaca feljtona, kulturnih redakcija javnih pisanih i elektronskih medija, te časopisa za kulturu (Hrvatsko slovo, Vijenac i Zarez), koje uglavnom finaciraju država i Grad Zagreb i jasno udruga kao što su Hrvatsko društvo likovnih umjetnika HDLU, Hrvatsko dizajnersko društvo HDD, Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti ULUPUH, Udruženje hrvatskih arhitekata UHA, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti HAZU (Razred likovnih umjetnosti) i Studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te Akademija likovnih umjetnosti ALU. Uskoro će također parlamentarni izbori pa bi bilo logično da se izjasne i pretendenti za fotelje u Saboru ako su im već puna usta priča o europskim integracijama, progresu, pravednosti, dobronamjernosti, domoljublju itd.

Ovo je šansa da se vidi tko je aktivni i kreativan sudionik naše kulturno umjetničke, društvene, znanstvene  pa i političke scene a tko se boji argumentirane rasprave i ustvari se ponaša nojevski, jer je kukavica ili ziheraška neznalica.

No imamo i prve reakcije „struke“ tj. izjavu predsjednice Hrvatskog dizajnerskog društva, koja je bila u žiriju za odabir logotipa, kako se uopće ne radi o plagijatu. Jasno je, ni ovo prepričano stajalište nije argumentirano, no kako je objavljeno u uratku novinarke koja ima reputaciju površnosti, to je isključena mogućnost ozbiljne polemike.

Uostalom, daljnje reakcije na ovaj slučaj će biti najbolji indikator stanja duha i kulturne razine našeg društva u ovom trenutku. Stoga bi pripreme za ulazak u Europsku Uniju mogle  otvoriti mnoga pitanja koja smo gurnuli ili guramo pod tepih.

Hanibal Salvaro, akademik IAC

Akademija-Art.hr
25.10.2011.