ŽARKO (pok. Ivana) MARIĆ u srijedu 20.03.2019. godine nakon kraće bolesti u svojoj 70. godini života, primivši Sakrament kršćanske utjehe i okrijepe blago u Gospodinu preminuo
Recenzija iz knjige Žarka Marića Selo Vrdi kod Mostara (Tkanica, Zagreb, 2017.)
Publicist prof. Žarko Marić, iz hercegovačkoga sela Vrdi u mostarskoj općini, između sela Drežnice, Jasenjana, Raške Gore i Goranaca te vrhova Čabulje, Čvrsnice i Prenja i rijeke Neretve, je i vrlo uspješan etnograf svoga rodnoga mjesta, sela grabovine i tilovine, pastira i težaka, posta i molitve, gange i Gospina plača, ratne siročadi, križnih puteva i babe Marte i njezinih 70-ero praunučadi. Mjesto, dužine 10-15 kilometara, poznato je i po tamošnjoj bojišnici 1990-ih godina, gdje su pripadnici HVO-a, s velikim žrtvama, zaustavili napade Armije BiH prema dolini Neretve, zbog čega je i nazvano „ključ Mostara“.
Žarko Marić je na „Portalu Vrdi“ kroz zadnjih nekoliko godina u trideset nastavaka iscrpno opisao život i običaje svoga rodnoga mjesta, posebno poznatoga po bogatoj prirodnoj, nepokretnoj kulturnoj i duhovnoj baštini. Ti njegovi zapisi, uvršteni u ovoj knjizi, podsjećaju na tamošnje ostatke ilirske i rimske nepokretne kulturne baštine, na višestoljetne nadgrobnike stećke, stare vodospremnike čatrnje, stara i draga groblja i kapele te druge materijalne i nematerijalne dokaze ljudskoga življenja u Vrdima.
Autor Marić, uglavnom, pozabavio se starim običajima i prošlošću rodnoga sela. Opisao čuvanje ovaca, volova i konja u Čabulji, žetvu, mlaćenje i vršidbu ječma, kresanje grma za zimsku prehranu stoke, branje kukuruza, paljenje klačine (vapnare), seosko sijelo, Božić i božićne običaje, zapravo sve. Posebno je u nastavcima opisao pojedine seoske radove: gnojidbu njiva, sjetvu i žetvu, sve radove oko uzgoja i načina čuvanja krumpira. Opisao je plug i oranje s volovima, „težak, ali najčasniji posao“. Prikazao je brigu oko uzgoja ovaca, puštanje janjaca k ovcama radi dojenja, popraćeno „koncertom janjeće i ovčje bleke“. Mise po grobljima – Blagoslov polja – „u pravom proljetnom ambijentu i kad se družilo s Bogom, ljudima i sa našim molitvama“, posebno su opisane. Kosidba trave, „zvuk oštrenja kose… uz cvrčanje cvrčaka svjedoče i ljepotu i težinu težačkog posla“.
Nekoliko dana prije Ivanjdana (24. lipnja), u Vrdima je, opisuje Marić, „uz svakodnevne težačke i pastirske poslove, bujao… i cjelokupni vjerski život, kulturni i športski život“. To je vrijeme derneka na Vratinicama u Arapovoj stanini, popraćenim uoči blagdana paljenjem svitnjaka, najveći je bio onaj na Glavici, najvišem piramidnom vrhu iznad Vilinog polja, a u toj prigodi sa svih strana okupljala se rodbina, poznanici i prijatelji, stari i mladi, mladići i djevojke, pjevalo se, veselilo i u doslovnom smislu radovalo i slavilo. Dernek na Ilindan (20. srpnja) u Drežnici, na koji su dolazili hodočasnici pješačeći i do četiri sata, posebno je opisan. U tim su prigodama dolazili i oni koji su trbuhom za kruhom otišli daleko u svijet, ali i tamošnji muslimani, svi su se zajedno veselili.
„Prtljanje“, odlazak u potražnji za boljom ispašom na visove istočne Čabulje, autor je opisao s velikim zanimanjem. „Prtljala“ je na samo sitna i krupna stoka (blago), nego i članovi obitelji zaduženi za to, ali i sve suđe potrebno za takav život: škipi, burila, drvene bukare, tronošci, bronzin i kotlača, saksija sa sadžakom, palom i komaštrama, lopar i „crna tava“. Iznad svega lebdila je molitva i blagoslov krštenom vodom stopanjice, glavne gospodarice u obitelji.
Navodi imena lokaliteta s prostora Vrda, „gdje je srce bilo veselo“ i djevojke lijepe kao nigdje drugdje. To mišljenje ilustrirao je lokalnom gangom: Mjesečina kazivala Suncu, nema cura ko što su na Umcu. Podsjetio je na Perin grob, grobove majke i sina, koji su umrli bježeći pred kugom, još uvijek cilj mnogih bosonogih hodočasnika, lječilište za sve vrste duševnih i tjelesnih tegoba, kako je naglasio autor.
Bunar Umac, Dobrilj, bunari na Vlaci i mnogi drugi su naše veliko kulturno bogatstvo, materijalni dokazi našega postojanja, zaključio je autor. Poziva na čuvanje i zaštitu bunara i svih drugih kulturnih dobara. Pri opisivanju oblika življenja i običaja Marić je podsjećao na gangu, taj dosta stari oblik pijevno-glazbenoga izražavanja hercegovačkoga seljaka i na njezino značenje, posebno njegovanu u Vrdima. Zaželio je da i on počiva u rodnom mjestu, tamo gdje se na grobnim spomenicima mogu pročitati, imena djedova, baka, roditelja, poznanika i sve redom dobrih prijatelja. Svoje tekstove autor je napisao narječjem, izrazima i izričajima svoga rodnoga mjesta, a njegov lagani stil tekst čini zanimljivim svakom čitatelju. Svakako, dobar su uvod u poznavanje nekadašnjega života hercegovačkoga sela općenito.
Dr. sc. Anđelko Mijatović
ŽARKO (pok. Ivana) MARIĆ u srijedu 20.03.2019. godine nakon kraće bolesti u svojoj 70. godini života, primivši Sakrament kršćanske utjehe i okrijepe blago u Gospodinu preminuo. Ispraćaj će biti u subotu 23.03.2019. godine u 14.00 sati ispred Gradske mrtvačnice „Bijeli Brijeg“. Pokop dragog nam pokojnika bit će obavljen na Rimokatoličkom groblju „VRDI“ u 15:00 sati. Sveta misa zadušnica služit će se uz pokop. Obitelj prima sućut od 13.15 sati u mrtvačnici na Bijelom Brijegu.
POČIVAO U MIRU BOŽJEM!
OŽALOŠĆENI: supruga PAVA; sin GORAN s MAJOM; kćeri: MARINA i MARTINA; braća: CVITAN, ZORAN
i ANDRIJA s obiteljima; sestre: LJUBICA i ILKA s obiteljima; punac JOSIP; nevjeste: IVANKA, OLGA i BERNARDA; zetovi: MILE i ANDRIJA; svastike: MARIJA, JANJA, STANA i ZDRAVKA; badžanaci: NIKOLA, ANTE i IVAN; stric NIKICA s obitelji; obitelji: pok. stričeva: VINKA, ANTE i JOZE;
tetke: IVICA, ANICA, JANJA, ILKA, ANĐA i MATIJA, te obitelji pok. tetaka DRAGICE i MIRE;
Obitelji: MARIĆ, ANIČIĆ, ČARAPINA, RAVLIĆ, RAIČ, ZADRO, KNEZOVIĆ, GOLEMAC, DREŽNJAK, ROTIM
te ostala mnogobrojna rodbina i prijatelji.
Slavko Katić
