Nena Brkić: Grad kao odraz i privid

Postoji osjećanje uzajamnosti koje se javlja svaki puta kada nas zatekne čak i nenamjerni pogled u ogledalu jer se tada sami pribiremo u tom otklonu vremena i zaborava promatrajući vlastiti odraz, sliku u kojoj je istiniti trenutak ustegnut u jamstvu kako smo neodvojivi od onog što nas pri tome dotiče kao vlastit privid. Fotografije Nene Brkić smjeraju tom istom principu uzajamnosti koji se ogleda u odnosima umjetnika i perspektive, grada i čovjeka, sjene i svjetla, neba i pogleda, odraza i privida.

Zatočenje pogleda u njenim radovima ne pravi neku razliku između odraza i zbilje jer se sve skupa ogleda u konačnom posvjedočenju čak i onih tako rijetkih i nestalnih trenutaka za koje bi smo prije pomislili da su tek iluzija ili prikazi nestvarnog. Zato opus fotografiranja grada postaje mjerom uvida u suprotnosti netrajnog i postojećeg, odnosno jednim djelom on ukazuje i na iluziju onog gotovo simbolički vječnog ili svetog. Tako se toranj crkve sv. Marka u svojem stremljenju prema nebu uzdiže sada odrazu na dotrajalom prozoru neke kuće, a grb narodnog identiteta s krova crkve priviđa se na ulaštenoj karoseriji luksuzne limuzine.

Ironično se tornjevi katedrale ogledaju zajedno s reklamom za ”Konzum” u ulaštenoj ploči Croatia osiguranja ispod koje tamnim slovima stoji ”utemeljeno 1884.”. Na fotografijama oblaci ne putuju samo nebom već njihove slike putuju i visokim prozorom stare kuće na Gornjem gradu, pa se stiče dojam kako se cijeli život grada na neki način ogleda u odrazu samog sebe, bilo tek sjene lanterne utisnute u fasadu, odrazu rešetki i znaka bačenog na pločnik, ili pak u gotovo nadstvarnim vizurama kuća odraženim na automobilskim staklima.

Jasan i čist prikaz kao do provocira jednu do sada još neviđenu askezu odraza i privida, onu čije postupanje smjera tome da se izbriše sve što je nepotrebno i suvišno kako bi se i najmanjoj sitnici ogledala slika i njena ideja. Pri tome i neupitna postojanost što obuhvaća suštinu netrajnosti u vizuri snimljenog materijala postaje uznemirujući predmet očišćenja prikazane stvarnosti i prijašnjih sjećanja, čineći time i nas same dijelom onog nezaboravnog pogleda u odraz ogledala gdje se sada sve vidi novim ili drugačijim po prvi put. No zbog ovih privida i sjenika sigurno nas neće gristi savjest. Nasuprot tome dotiče nas osjećanje svježe i neodmaknute posebnosti, dapače povlaštenosti uvida u izloženu estetiku netrajnog kao mogućeg trajnog pribježišta lijepog.

Marijan Grakalić

Akademija-Art.hr
06.06.2011.