Na otvaranju izložbe
Galerija Sunce, Avenija Marina Držića 1, (URIHO), Zagreb
Izložba fotografija
Miroslav Vajdić
Kalendarium
od 09. 06. (u 19.00 sati) do 01. 07. 2011.
Miroslav Vajdić
Kalendarium
od 09. 06. (u 19.00 sati) do 01. 07. 2011.
Umjetnik fotografije – Miroslav Vajdić
Sve su fotografije na ovoj izložbi, po glavnoj i jedinoj temi, posvećene biljnom i životinjskom svijetu. Drugim riječima, ljepoti prirode i njenih pojavnosti. Nekoliko slika, pod uvjetom da je per definitionem prirode sve što nas okružuje, pripada pejsažu i ljudskim tvorevinama: barke s jarbolima i katarkama u praskozorje, i crkveni portal, osvijetljen u noći – katedrala na Kaptolu.
Većina je fotografija snimljena iz bliza an detail. Tako svaka slika predstavlja jedan mali likovni haiku, jer su učinjene u vječnu slavu godišnjih doba, flore i faune, božjih kreatura – produkata divinozne kreativnosti i savršenosti.
Miroslav Vajdić (autor izložbe), Sanja Kozlica, književnica i slikarica (govor o životopisu autora), prim.dr.sc. Ljubomir Radovančević (govor o autorovom radu i otvaranje izložbe)
Ljepota boja u službi je estetskog događaja, ugođaja i doživljaja. Rascvjetale krošnje behara, tamni obrisi jutarnjih (ili večernjih, noćnih – svejedno) meandri nepoznate rijeke u bujnoj zatravljenoj vegetaciji, odsjaji mjesečine, divote oblaka, refleksa na vodama, blistaju…
Fotografije su inovativne, malo viđene na takav umjetnički način. Stvarane s istančanim smislom za lijepo, za rafirmane pruženog i predočenog. Priroda je zahvalna tema, ali treba znati izabrati trenutak (bitan haiku pojam!), otvoriti blendu, predvidjeti i izračunati iskustvom duljinu (trajanje) ekspozicije svjetlu, uhvatiti povoljne atmosferilijske prilike, etc., etc.
Slike, koje su bez sumnje fotografsko umjetničko djelo, snimljene su kao po pravilima lege artis zena, u referentnom okviru haiku te mogu poslužiti kao izvanredna ilustracija zbirke haiku poezije, a što se vidi, autor o tome već ima iskustva te slijedi te tragove.
Fotografije prožima iskonski mir netaknute prirode, nastanjene živim bićima, bez gotovo dodira – uprljenja čovjeka, koji je, kako reče jedan filozof – bolest prirode. Mir vlada ovim krajolicima i detaljiziranim sekvencama flash-ovima prirode. Vidi se dodir genuinog likovnog umjetnika, kojeg god sredstva i medija se prihvatio, jer to je u njemu larvirano i ispoljeno. Autor u principu ne slijedi nikakve fotografske trendove, ni metjerski ni idejno, ali na nekim se snimcima nazire suvremenosni utjecaj, koji nije ni mogao nesvjesno izbjeći u potrazi za enformelom, igrom svjetla i sjene.
Naše rijeke, ritovi, močvare, šipražja, polja, pustopoljine, vrištine, grmlja, gustiši, kao i široki prostori – tu je autor našao svoj milje da izrazi, ispolji i vlastiti umjetnički credo. Kompozicijski je raspored postignut možda naknadnim kompjutorskim kadriranjem, sekcijom, izostavljanjem, zatamnjenjima/osvjetljenjima pojedinih partija, izdvajanjem bitnog od nebitnog – pokrivanjem, u potrazi za važnijim i istaknutijim – a što je postupak zahtjevan i traži posebno umijeće modernim tehnikama.
Sezone godišnjih doba autor je mogao eksploatirati na znalački način iskusnog umjetničkog dorografa – pjesnika za kamerom. Ptice, posebno močvarice, kao i insekti, lajt-motiv su haikua pa tako i ove zbirke fotografija. Čari vilinskog svijeta, viđene okom estete, i nadasve oblaci kao pratitelji na nebu, osobito u sutone, zahvalne su teme i dileme, i kamera je uvijek zainteresirana i zaintrigirana za takve motive.
Romantičke i realizamske rezonance zvuče i zrače kroz ove slike, koje odišu svježinom i jasnoćom, primordijalnim mirom i čistoćom. Nema tu ni izdaleka modernog, hinjenog "osjećaja za gnjusobu", na kakav se nailazi nekad na suvremenim izložbama.
S druge strane, lapidarnost izraza i izbora, spasavanje od suvišne narativnosti i zasićenosti – sve to doprinosi umjetničkom utisku gledatelja – uživatelja ovih fotografija. Autor je bez sumnje inspiriran zen filozofijom Dalekog istoka, gdje se na oskudnom nivou manifestira sve bitno u smislu meden agan (ničega suvišnog!).
Fotograf je u iskonskom kontaktu i komunikaciji s prirodom. Ona hoće njega, ali i on hoće, želi i voli nju. Panonske rijeke, s lopočima uz napuštene meandre (npr. Kopačkog rita, Stare Drave) ili delte Dunava, asociraju na neki način na nizinsku Arkadiju, bez Satira i Pana, nimfi, pastira, ali sve je prožeto i nadahnuto jednostavnom spiritualnošću, koja je prirodi inherentna eo ipso.
Ciklusi rasta, razvoja i sazrijevanja, ali i umiranja, dekompozicije, raspada, a s druge strane, stalno se u circulus vitiosusu u prirodi obnavljaju i to je zahvatio fotoaparat, tj. iza njega umjetnik.
Panta rei kao da je heraklitovski motiv i poanta ovog Kalendariuma, jer bilježi promjene u spaciotemporalnom kontinuitetu. Kao u ikebani, a i u haiku trostihu, na mnogim se slikama vidi trosloj zemlje, vode i neba kao elemenata realnog svijeta, što zadivljuje duhovnog čovjeka – homo sapiensa, od pamtivjeka.
Sjena patke u kontralihtu, koja, divlja, odlazi, otplovljava, nestaje od nas u tamu večeri; zrele sočne voćke, padobrani maslačka, libela koja se spušta na lokvu da bi pila, bumbar na cvijetu ( kao the beast and the beauty) – sve nas to fascinira na ovim fotosima ljepote i nade.
Fotograf ima pred sobom realnu danost i realističnu takvost prirode, ali je na njemu tada, kao umjetniku, a ne podražavatelju (poesis, a ne mimesis), da percipira, izabire, kombinira, izdvaja, obrađuje, profilira i profiltrira kroz svoju umjetničku očaranu dušu, kao kroz ultrafilter, emocije i afekte, slijedeći svoj inherentni credo umjetnika. On traži i nalazi nepatvorene unutrašnje, nesvjesne (koja je briljantnija od svjesne), estetske linije i načela, ne samo od boga dane, nego i velikim dijelom učeći na vlastitom iskustvu (koje je individualno, kao što Hemingway reče: "kao četkica za zube"), ali i na poučcima drugih.
Na ovoj Kalendarium autorovoj likovnoj smotri jedinstvene poetike, vidi se vezanost za klasično poimanje umjetničkog djela. Dakako, u svoj ekspanziji tog pojma autor brani cijenjenje umjetničke fotografije, unutar tradicionalnog interpretiranja same likovnosti.
Čestitam(o) na postignutom, želeći svake daljnje uspjehe.
Dr. sc. Ljubomir Radovančević
Miroslav Vajdić rođen je Zagrebu. Rano mu se javio osjet za različite umjetničke forme te se i okušao u nekima od njih. Niz godina radio je kao muzički urednik na radio postajama Radio 101 i Radio Samobor te se bavio slikanjem i fotografijom ponekad pokušavajući spojiti sve forme u jedinstvenu cjelinu ali na kraju svega ostala je fotografija. Objektivom lovi promjene, mjesta i događaje koji lako promaknu oku ali one koje ostaju u duši. Ilustrirao je knjige Darka Plažanina „Svakidašnji put“, Marijana Čekolja „Haiku komunikacija“ i „Slike prirode“. Fotografije su mu objavljivane u raznim knjigama, naslovnicama knjiga, audio cd-ovima, filmovima, reklamnim plakatima te na više od stotinu web stranica. Izlagao je u Zagrebu, Beču, New Yorku, Budimpešti, Karlovcu, Samoboru, Koprivnici,… Radi u Zavodu za tipizaciju tkiva, KBC-a Zagreb na Rebru.
Kontakt:
mob: 091/5034-236
e-mail: miroslav.vajdic@gmail.com
mob: 091/5034-236
e-mail: miroslav.vajdic@gmail.com
Katalog
Izdavač: URIHO Zagreb
Za izdavača: Josip Držaić
Predgovor: Ljubomir Radovančević
Urednik: Stjepan Katić
Organizacija: Jasenka Petanjek
Urednik: Stjepan Katić
Organizacija: Jasenka Petanjek
Dizajn: Akademija-Art
Grafička priprema i tisak: URIHO Zagreb
Naklada: 300 primjeraka
Zagreb, lipanj 2011. godine
Galerija SUNCE, Zagreb, Av. Marina Držića 1
tel: 385 1 6184-200 / 113; e-mail: uriho-galerijasunce@uriho.hr
Radno vrijeme: pon-pet od 10,00 do 16,00 srijedom do 17,00 sati
Subotom, nedjeljom i blagdanom zatvoreno.Ulaz slobodan!
I S B N
Akademija-Art.hr
01.06.2011.
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/miroslav-vajdi-kalendarium/&description=Miroslav%20Vajdić:%20Kalendarium){kind=link}