(Dušan Musa, Ljudi i prikaze, MH Čitluk, 2013.)
Valjalo bi odmah istaći kako se Dušan Musa već dokazao napisanim djelima, osobito opsežnim romanom Snovi i tama, književnoj formi koja zahtijeva veće i literarno i životno iskustvo. Sve da i ne znam da Dušan Musa radi kao novinar, nakon iščitavanja Ljudi i prikaza, s velikom sigurnošću to bih ustvrdio. Naime, čitajući knjigu upravo mi je taj reporterski, dokumentaristički, neposredni novinarski stil privukao pozornost. No, vrlo brzo novinar postaje onaj koji osjeća malog čovjeka, suosjeća s njim čak i onda kada postaje prikaza. Slijedeći svoja životna iskustva, a ona nipošto nisu mala u životu jednog novinara koji cijeli svoj radni vijek ispisuje vijesti i zanimljivosti s međa, Dušan osjeća i nastoji kroz svoja djela ovaplotiti neodoljivu potrebu upoznavanja, od samog sebe pa sve do prevazilaženja i izdizanja ponad tema koje se rađaju u njegovoj mašti.
Proveo nas je autor kroz Dubrave, Zenicu, Bobovac, Vitinu, Dobrodol, upoznao s Marom, Bojom, Ramom, Ivotom i Marijetom…, bili smo na pijaci, u groblju, na sudu, u rudniku, kladionici… zapravo susreli smo se na neobičnim mjestima s običnim ljudima. Neki su ustrajni poput Sebastijana dok traži vodu, neki unakaženi kao Ramo u rudniku, neki psuju kao Boja koja Musi proda čarape, neki odvažni kao Cvjetko koji u groblju traži prikaze, neki usamljeni kao Mara žena koja je jedina stanovnica svoga sela, neki zaljubljeni i uporni kao Ivota i Marijeta… Ako zaokružimo i smjestimo u jednu cjelinu ljude koji čine ovu knjigu, onda ćemo shvatiti kako su to ljudi koji govore o sebi i drugima iznoseći neskriveno svoje i tuđe jade i nezgode. Iskustvo pomenutih ljudi jest dugi put koji se pretače u nadu, stvarajući na kraju puta-priče najčešće životnu ironiju. Upravo ta slika otkriva nam dušu Musinih likova koji su ponikli, zorili i dozorili u tvrdom hercegovačkom kamenu, „uvijek oskudnom kruhom ali nikad blagoslovom“, kako zapisa fra Jakov Bubalo.
Čitajući redom pripovjetke od kojih je satkana ova knjiga, a njih je dvanaest, čitatelj se jednostavno nađe u nedoumici između smisla i besmisla, između podatnosti i nepokornosti ljudi čija je muka opisana. Njegovi su likovi srasli s ozemljem u kojem obitavaju, prožimaju se jedno kroz drugo, te na taj način brane jedno drugo i stvaraju temeljnu vrjednotu opstanka čovjeka na ovim prostorima. Svaki od junaka iz ovih priča nošen je nekom strašću koja ga vodi, ili je to strast s ciljem koji donosi sreću, ili je opet strast s ciljem koji ga vuče da sam sagori u svojoj vatri. U većini pripovjetki zamjetan je izravni dijalog kao i realističan način pričanja. Često se dijalog proteže na bit unutrašnje strukture priče, te ostavlja ožiljke i odjeke između junaka i okoline u kojoj živi. Na tom spoju, susretištu intimne boli i društva prepunog starih običaja i nesloboda, čovjek je jednostavno nemoćan. Okovan je, savladan, jer iz tradicionalnog nema lakog bijega.
Vidljivo je i to kako pisac posjeduje punu svijest o jadu svojih likova što se ogleda u većini priča koje su natopljene gustom tugom. Svaka od ovih pripovjetki ili crtica ponaosob ima za osnovicu istinit lokalni događaj, što im daje neodoljiv miris reporterskog zapisa. A kako se temelje na stvarnim događajima i osobama, po tim karakteristikama bismo ih mogli nazvati i novinskim pričama. Autor ih je uredno pribilježio i neznatno, ali stručno doradio u svojoj književnoj radionici. Stoga u većini priča tražimo autora, nema ga, skriven je, nevidljiv! Ta i takva njegova skrivenost nam jasno govori o njemu samom. Nije li i svaki dobar redatelj skriven iza pozornice, a mi ga zamjećujemo u svakom glumačkom pokretu?! Stoljećima se ponavlja priča o čovjeku, o njegovim patnjama i tegobama, o sreći i ljubavi. Autor je tu samo posrednik kojemu je zadatak da što je moguće neposrednije i reljefnije, zabilježi već registrirano u duši i svijesti, te tako prenese čitatelju.
Posebno bih se dotakao pripovjetke-crtice Snijeg, gdje nam autor u svoj svojoj jasnoći nudi dovoljno ironije i dvoznačnosti da zadovolji i najozbiljnije kritičare. Luca i Jure sa sinom Velimirom čiste plastenike od snijega, spašavaju ih, spašavaju svoj kruh. I baš kad su uspjeli i krenuli mirno na počinak ruknu krovna konstrukcija s njihove kuće! „Dobiješ na mostu, a izgubiš na ćupriji“, stara je narodna poslovica. Nije li tako tijekom cijelog našeg zemaljskog poslanja?! Trčimo za nečim, borimo se, a kad na kraju svodimo račune, većinom je li-la.
Kada ti ljudi postaju prikaze, koje ih situacije navode na to, čitljivo je iz svake priče. Kao što reče autor: „A kad ne bude ljudi, ne će biti ni prikaza“, stoga se svakodnevno osvrnimo oko sebe, upoznajmo ljude koji nas okružuju, oni su i sami kao mi – nekad samo ljudi, a nekad i prikaze. Na jednom mjestu, autor i ovako kaže: „I u brice se danas moraš zakazati!“ I smiješno i tužno, ali i istinito! Unaprijed se stoga s radošću zakazujem za predstavljanje sljedećeg uratka svog dragog prijatelja, dobrog čovjeka, novinara i književnika Dušana Muse.
