Predstavljeni fotografski zapisi nude ideju tajnovitosti, monumentalnosti, uz naglašeno individualni doživljaj objekta. Tea Štokovac se oslanja na arhitekturne odnose.
BILJEŽENJE POVIJESNOSTI
Povijest izaziva ono od čega se sastoji: svejedno je jesu li ličnosti i događaji pravi ili izmišljeni; oni se pokazuju djelotvornima. Ponekad o tijeku vremena ostaju zapisi, ponekad legende, a često materijalni ostaci koje je potrebno dešifrirati i pridodati im događaje. Povijesne rekonstrukcije uvijek pokušavaju biti logički usklađene.
Za razliku od povijesnog, umjetničko dokumentiranje kao akcija uvijek iskazuje neponovljivost prošlog kroz evokaciju „naknadno“ doživljenog vremena. Ovaj projekt nudi dva povijesna trenutka određenog lokaliteta. Umjetnica, oslanjajući se na memoriju, rekonstruira povezanost lokacije s materijalnim i nematerijalnim, mogućim osobnim i snatreno općim.
Ovaj projekt imao je zanimljivu prezentaciju. Umjetnica je u otvoreni prostor postavila velike formate fotografskih izrezaka samog motiva: istarskog kaštela Momjan. Unutar trodimenzionalnog, osnovnog tematskog prostora, bili su ponuđeni njegovi artistički obrađeni segmenti. Sama povijesna scena, bila je zauzeta vizualiziranim impresijama umjetnice.
Ovaj puta Teini radovi postavljeni su kao izložba u galerijskom prostoru. Motiv više nije uz, pored, blizu interpretacije. Impresije su također snažne. Ovdje, unutar „bijele kocke“, fotografije kao da postaju još dramatičnije. Potvrđuje se dignitet znalački izvedenog umjetničkog rada: isječcima motiva i formatima, autorica ostavlja mnogo prostora za dojmove u ime kojih progovara.
Predstavljeni fotografski zapisi nude ideju tajnovitosti, monumentalnosti, uz naglašeno individualni doživljaj objekta. Autorica se oslanja na arhitekturne odnose. Već od prvog pogleda, privučeni smo elementima kojima gradi scene. Tea se igra proporcionalnim odnosima arhitektonskog sklopa dvorca Momjan. To čini vješto, odrješito i strogo. Time nas, uz izuzimanje kolora, vuče od scene ka detalju pa natrag ka slaganju slojeva, proporcija, odnosa oblika koje pripušta u kadrove. Zabilježene odnose tonova, rastera, detalja ona ne koristi kao osnovu ponude. Oni joj služe samo kao popratni elementi jer je pažnja usmjerena na odnose većih arhitektoničkih elemenata. Radovi ovime dobivaju na uvjerljivosti, dramatičnosti a nadasve svjedoče izvanserijski, autorski pristup bilježenju svjetlom.
Već same fotografije autorski su zrele, a promatraču izazivaju zanimanje. No, Tea Štokovac nudi i sekvencu prošlog vremena opisanu tekstualnim znakovima. Tako u njenoj autorskoj knjizi nalazimo tekst koji, uz rubove podataka i fikcije, opisuje događaje o istom zdanju kojeg Tea vizualno predstavlja. Fotografkinja se postavlja u središnju poziciju. Ona, poznajući pisani trag, istražuje materijalni. Ili možda obrnuto, zanimajući se za vizualno intrigantni motiv, saznaje i povijesne podatke.
Osim impresije objektom, strategija projekta autorske knjige signira situacije nasilne/prisilne promjene životnog prostora/stila opisanog aktera, svojevremenog glavnog stanovnika grada. Prisiljeni smo ga sami zamisliti. Neko moguće sažimanje izložbenih radova i knjige pomalo nas obavezuje nakon iščitavanja teksta. Naslov „Honor et virtus“ (Čast i vlast) usmjeruje pažnju i na suvremeno vrijeme u kojem smo svjedoci mučnih, nasilnih selidbi. Bez obzira što tekst opisuje davnu prošlost, shvaćamo da se arhitektura promijenila, ali ne i ljudska ćud. Jer, ljudska nesigurnost i kratkotrajnost postojanja često se kompenzira agresivnom fiksacijom na prostor koji doživljavamo kao osobni. Pojmovi identiteta i lokacije često se miješaju. Ukoliko smo osviješteni, preziremo fanatizam nacionalnih ideja okruživanja država bodljikavom žicom. Nažalost, takvi potezi često preuzimaju smisao identiteta.
Fotografije govore izvrsno odmjerenom kompozicijom. Tea se obraća detalju kojem dodjeljuje odzive znatne prostornosti cijelog motiva. To nije lak zadatak, ali ga autorica odlično odrađuje. Jer, radi se o djelomično uređenoj ruševini povijesnog zdanja gdje detalji nisu razumljivi sami po sebi. Upravo u ovim koordinatama prikaza, umjetnica izuzetno promišljeno izrezuje svjetlosne bilješke.
Ovim projektom umjetnica propituje pogled, vizuru na način na koji ju je mogao odživjeti opisani svjedok vremena. Pritom se do neke mjere suživljava s njegovim emocionalnim stanjem koje iščitavamo u tekstu knjige. Iako motiv i tekst knjige imaju djelomičnu romantiziranu pozadinu, autorica ga, skoro distancirano, definira u parcelirane cjeline koje odišu i autorstvom i doživljajem na rubu sklonosti opisanom događanju i poštovanju prema starini, materijalnom svjedoku vremena.
Eugen Borkovsky, 2018.
Tea Štokovac rođena je 27. rujna 1995. godine. Nakon završene Srednje talijanske škole “Leonardo da Vinci” u Bujama upisala je VSŠ (Višja strokovna šola) u Sežani. Na drugoj godini studija izabrala je smjer “kreativna fotografija”. Tijekom studiranja posvetila se i radu, svojoj fotografskoj karijeri. Ljubav prema fotografiji prati je od djetinjstva. Njezin dosadašnji opus najviše je posvećen kreativnoj i ateljerskoj fotografiji. Osim fotografije, voli i grafički dizajn. Svoje radove već je izlagala na više samostalnih i grupnih izložbi. Osvojila je prvo mjesto na festivalu fotografije Rovinj Photodays 2018. u kategoriji Akt/Tijelo sa serijom fotografija „InBed“. Živi u Umagu.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan/Grisignana predstavlja:
Tea Štokovac
HONOR ET VIRTUS
samostalna izložba
otvorenje / apertura:
Gradska galerija Fonticus Grožnjan, subota/sabato, 11. VIII. 2018, u 20.00 h
