Predsjedniku Josipoviću uručen „Tigar“

Sve se to dogodilo povodom kraja kineske godine Tigra i početka nove godine Zeca, u srijedu 26. siječnja 2011. godine, kojom je prigodom bilo riječi o dvojezičnoj hrvatsko-talijanskoj pjesničkoj monografiji «Tigar / La Tigre», hrvatskog književnika Tomislava Marijana Bilosnića, u prijevodu Alessandra Salvija i s ilustracijama talijanskoga slikara Uga Maffija.

Manifestaciju je otvorio Njegova Ekselencija NR Kine, gosp. Shen Zhifei, koji se posebno zahvalio Bilosniću, a potom i drugoj dvojici umjetnika na činjenici što su za svoju umjetničku inspiraciju uzeli temu tigra, jednog od simbola kineske kulture. Bilosnić je kineskom veleposlaniku uručio novo izdanje svog „Tigra“, svoje najprevođenije knjige, za koju je već dobio dvije međunarodne pjesničke nagrade „Ilinden“ i „Crvena ruža Elbasana“, dok „Tigar“ može ući i u Guinessovu knjigu, jer je riječ o djelu koje sadrži preko 150 pjesama s temom tigra.

Akademik Tonko Maroević govorio je o izuzetnom pjesničkom i slikarskom opusu Tomislava Marijana Bilosnića, dovodeći njegova „Tigra“ u kontekst s uradcima svjetskih velikana kao što su Borghes i William Blake. Potom je posebno apsolvirao svoju dugogodišnju suradnju s Ugom Maffijem, kao što se osvrnuo i na rad Milana Generalića koji prati Bilosnićevu temu Tigra. Veleposlanik i književnik Đuro Vidmarović, dobar poznavatelj Bilosnićevog književnog i slikarskog opusa, iscrpno je predstavio njegovu pjesničku zbirku „Tigar“, u kojoj je autor, govoreći o sebi, pokušao uspostaviti i duhovnu komunikaciju sa cijelim planetom. Književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić, i slikari Ugo Maffi i Milan Generalić zasebno su se osvrnuli na suradnju na temi Tigra, a koju je suradnju inicirao muzeolog Ante Sorić. Glumac Ivica Kunej nadahnuto je govorio Bilosnićeve stihove, čemu pridružio i sam autor.

Urednik i voditelj programa bio je Andrija Karafilipović, narodni izaslanik, veleposlanik i glavni tajnik Koordinacije hrvatskih društava prijateljstva, dok je iza cijele ideje o Tigru u Mimari, stajao bivši ravnatelj ove muzejske ustanove gosp. Ante Sorić, dok su se kao organizatori ove manifestacije pojavili Koordinacija hrvatskih društava prijateljstva / Coordination of Croatian Friendship Societies, te Hrvatsko – Kinesko društvo prijateljstva. Po završetku programa, na prigodnom domjenku pilo se vino Tigar, kojega je osobno proizveo autor „Tigra“ i likovnog projekta „povratak Tigra“, Tomislav Marijan Bilosnić.

Poslije priredbe u Mimari uslijedilo je primanje izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika NR Kine Nj. E. Shen Zhifei, a prigodom obilježavanja Nove godine, čemu je uz diplomatski kor, i mnoge ugledne uzvanike nazočio i predsjednik Republike Hrvatske prof.dr.sc. Ivo Josipović. Tomislav Marijan Bilosnić, s Ugom Maffijem, uručio je predsjedniku Republike dr. Ivi Josipoviću svoju dvojezičnu pjesničku monografiju „Tigar“, na čemu mu se predsjednik zahvalio biranim riječima. Rečeno je kako Tigar povezuje Hrvatsku i Kinu.

Mnogobrojna publika ispunila je prostor atrija Muzeja Mimara

O zbirci pjesama „Tigar“ Tomislava Marijana Bilosnića piše Đuro Vidmarović

 

Tomislav Marijan Bilosnić svakom svojom novom knjigom iznenađuje kako čitatelje, tako i književne kritičare koji prate njegov rad. Taj vehementi, plodni i radoznali literarni marljivac i nakon pedeset objavljenih naslova od 1968. godine do danas, jednako je svjež, prodoran i imaginativan, premda suzdržan glede pjesničkih izleta u zonu eksperimenata i tzv. antipoezije. Da bi se dobila cjelovita slika o Bilosniću treba istači da se pored književnog rada, bavio i mnogim drugim zanimanjima, među kojima je najpostojaniji u slikarstvu. Po ljubavi za slikarstvo podsjeća na neprežaljenog Dragu Ivaniševića s kojim dijeli i činjenice kao što su boravak u Parizu, fasciniranost ovom zemljom i njenom kulturom na matoševskim način, te potpisivanje slika pseudonimom. U slikarstvu su se okušali i neki od eminentnih živućih hrvatskih književnika, kao na pr. Vesna Parun, Luko Paljetak, Zvonimir Balog, Marija Barbarić-Fanuko, Nevenka Nekić, Milorad Stojević i Arsen Dedić. Međutim, nitko od njih nije izdao posebnu knjigu svojih slikarskih ostvarenja koja imaju zadaću pjesničkog govora, kao što je to učinio Bilosnić s knjigom “33”(Zadar 2004), koja predstavlja hommage nesretnom ruskom avangardističkom pjesniku i slikaru Majakovskom, te ukrajinskom slikaru avangardistu i teoretičaru slikarstva, poznatom po svome čuvenom suprematizmu, Kazimiru Maleviču.

Najnoviju Bilosnićevu pjesničku zbirku pod neobičnim naslovom “Tigar”, bez pretjerivanja smijemo svrstati među najbolja poetska dostignuća napisana na hrvatskom jeziku posljednjih godina. Možemo je staviti uz bok najnovijim knjigama Slavka Mihalića, Marije Barbarić Fanuko, Jasne Melvinger, Rudolfa Ujčića, Tomice Bajsića, Željka Kneževića, Darka Kordića, Alojza Majetića i Davora Šalata. Neka je piscu ovih redaka dopušteno podsjetiti da se među navedenim imenima nalaze i pjesnici koji stvaraju izvan domašaja svjetala naše metropole, što nije uvijek jednostavno. Ako bilo kojeg od njih upitate o tome, potužit će se na stanovitu zanemarenost i teškoće u javnoj promociji svojih knjiga, od čega, dobrim dijelom, ovisi i književna recepcija neke knjige, jer se “sve događa u Zagrebu”. Naravno, ima u tome istine, ali ipak je točno ono što je Zvonimi Bartolić napisao u svojoj knjizi “Ta vuglom promocija”. Život u provinciji nema ništa zajedničko s provincijalizmom duha. Čini nam se da se u ovom trenutku piše kvalitetnija poezija u “provinciji”, nego u metropoli (Bilosnić, Ujčić, Biletić, Stojević, Gudelj, Paljetak, Melvinger, Petko Vojnić Purčar, Miković, Žigmanov, Kraljić, Gudelj, Fišer…). Možda tome pogoduje rad osolbođen klanovskih, klijentelističkih, ideološko-stranačkih i ideološko-staleških, programa i pritisaka. Dakako, svim ovim pritiscima na pjesnike usmjerbu daju neki književni kritičari, članovi raznih “stručnih” žirija koji dodjeljuju mnogobrojne književne nagrade i urednici političkih i književnih glasila, kao najvjerniji odvjetnici ideologema i “svjetskih trendova”. Krivci su i ugledni književni teoretičari koji se povlače iz javnih medija, dajući na taj način prostor onima koji umjesto objektivnog vrednovanja, nude manipulaciju, ili, što je čest slučaj, prešućivanje nekog djela kako bi ga učinili mrtvorođenčetom. Oblik zatiranja vrijednih književnih uradaka je i svrstavanje njihovog autora u regionalne, generacijske, žanrovske ili trendovske okvire.

U nekoliko novina možemo pročitati kako se uz ime Tomislava Marijana Bilosnića stavlja pridjev “zadarski”. Naravno, Zadar je prekrasan grad, ali gurajući pjesnika u gradske okvire, na zločest mu se način uskraćuje nacionalna razina, a kod Bilosnića se radi upravo o tome. Ovaj je pjesnik ostao vjeran svom gradu i rodnome podneblju, ali je na predmetno-tematskoj razini nadišao zavičaj i artikulirao poetiku i etiku koju smijemo smatrati nacionalnom, dakako uz ogradu, jer ono što je estetski vrijedno nije ničim omeđeno, pa stoga odnos regionalno-nacionalno-nadnacionalno (ne globalno, ne internacionalno, jer su to ideološki pojmovi) moramo tumačiti i razumijevati na način na koji je odnos između tih vrijednosnih pojmova razumijevao Matoš. U ovom trenutku navedena je problematika vrlo aktualna, zbog čega smo, kao zbog nekog prokletstva, ponovo prinuđeni iscrpljivati se s problemima koje su naši “stari”, kao što su Matoš, Ujević, Krleža i ostali, uspješno riješili.

Zbirka “Tigar” kažu da može ući u Guinessovu knjigu zbog činjenice što se radi o djelu koje sadrži 150 pjesama posvećenih ovoj prekrasnoj životinji, a to još nitko od književnika širom svijeta učinio nije. Tigar nije prva životinja koja se javlja kao subjekt u Bilosnićevim knjigama. Do sada su to bili LABUD (Apsolutni labudopjev, Zagar, 1976), PTICE (Približavanje ptica, Zagreb, 1980), ZEC (Hoće djeca da ulove zeca, Zadar, 1971), KOZOROG (Krilati kozorog ili ponoćne prijateljice, Novi Sad, 1984), JELEN (Rika jelena, Split, 1988), MORSKI KONJIC (Pustolovine morskog konjica, Zagreb, 1987), RIBE (Koji jedu ribu, Čakovec, 1975, Sužanj riba u vodi srca, Split, 1977).

Moramo razočarati one koji će pomisliti da je Bilosnić pjesnik zoloških vrtova, odnosno zaljubljenik u faunu. Životinje, koje nesumnjivo voli, koristi kao simbole i metafore za iskazivanje sasvim drugih, neživotinjskih sadražaja, vrijednosti i misaonih cjelina.U knjizi “Tigar” najmanje je riječ o životinji istog imena. Ta je knjiga nastavak ranije objavljene poeme “Krik” koju je Zvonimir Mrkonjić nazvao “učenjem slobode”, a ja bih dodao, učenje slobode kroz spoznaju o pasiji Isusa Krista, i knjige “33” u kojoj se ponovo na transcenedntalnoj razini propituje pitanje slobode kroz iskustvo judeokršćanskog duhovnog kruga. Pjesnik ne prestaje, polazeći od vlastitog jastva dokučiti, spoznati i razumjeti, ono što bi filozofi nazvali "bićevitost bitka”. Ako se u knjizi “Krik” oslanjao na osobno kršćansko konfesionalno i kulturno iskustvo, u “33” obratio se temeljima duhovnosti zapadne hemisfere, da bi u “Tigru” uspostavio komunikaciju s duhovnošću cijele planete, pokušavajući “sažeti” na tom području Istok i Zapad. Učinio je to, ne na razini scientizma, sinkretizma ili komparativnog pristupa, već istražujući vlastitu podsvijest. Freud je stoga snažno prisutan u ovom naporu. Da se radi o knjizi koja istražuje fenomen podsvijesnoga priznaje i sam autor u razgovoru za zagrebački “Nedjeljni Vjesnik” od 25. srpnja 2004. (“Zajahao tigra kao Picasso kubističke portrete”: “Mene je prije svega zanimao moj san o tigru, moja podsvijest,…”) Tigar je za takav poduhvat idealna životinja. Uostalom, odsjaj poetike i etike sv. asiškog siromaška ne krije niti sam pjesnik. Zbog toga pomalo zbunjuje izbor tekstova kojima kao pogovorima završava ova knjiga. Prvi je napisao zadarski sveučilišni nastavnik dr. Živko Nižić pod naslovom “Analiza smisla vlastite egzistencije”, a drugi Ivan Savić Mor, s naznakom “duhovni astrolog”, pod naslovom “Samo se s tigrom može biti pjesnik”. Dok se s prvim prikazom možemo složiti skoro u cijelosti, drugi nas zbunjuje i teško je odgonentnuti zbog čega je uvršten u knjigu. Naime autor Ivan Savić cijelu knjigu svodi na alkemijsko tumačenje svijeta, na apoteozu eri Vodenjaka (po kineskom horoskopu) koja je zamijenila eru Ribe. Na taj način ispada da se Bilosnić uključio u parareligijski pokret “New egy”, što ne odgovara stvarnosti. Pjesnik je iskoristio neka znanja o kineskoj alkemiji, ali ne zato da bi gradio parapsihološki, ili parareligiozni sustav, već da bi korištenjem istočnjačkih iskustava, kao misaonih napora koji obilježavaju jednu milenijsku kulturu i civilizaciju, iskazao nezadovoljstvo čovjeka naše epohe i našeg podneblja s postojećom slikom svijeta i svojim mjestom u njoj. Po tome se zbirka “Tigar” može usporediti s dvotomnim romanom Zlatka Tomičića “Tajanstvena ruža” (“Ceres”, Zagreb, 2004). Takvih je nastojanja među američkim i europskim književnicima vrlo mnogo.

Tomislav Marijan Bilosnić podsvijest doživljava i tretira kao, da se poslužimo Njegoševim izrazom, “luču mikrokozmu”. To je u skladu s brojkom 33 kojom je naslovio prethodno djelo, a koje po hasidskom, dakle eminentnom židovskom učenju, predstavlja jedinstvo gornjeg i donjeg svijeta, vanjskog i unutarnjeg kozmosa. Z kršćane je ova brojka početak stvaranja novog čovjeka i nove zemlje nakon Kristove iskupiteljske žrtve na kržu zabijenom u kamen jeruzalemskog brežuljka Gologota.

Da ne bi bilo zabune, Bilosnić avanturu istraživanja podsvjesti, dakle “pretvaranja u tigra” započinje stihovima:

Na početku ulice Zadarskog mira

Treća pjesma u zbirci nosi naslov “Tigar je prva riječ”, a počinje stihom:

Tigar je jedna od prvih rijeći

Možda nisam u pravu kada Bilosničevog Tigra pokušavam shvatiti kao skrivenu sliku Isusa Krista, ali pjesma “Osjećaj tigra”, na neki način navodi me na takav zaključak. U njoj su, naime, slijedeći stihovi:

Tigar je uzvor po sebi

U poslijednjem stihu očito se aludira na božanski tetragramaton JHVH, odnosno na Božje “ime”: Ja sam onaj koji jesam, ili naprosto Ja jesam. Dakako, ne mislim time apsolutizirati svoj zuaključak, jer pjesnik Kristovo ime nigdje ne spominje, za razliku od istočnjačkih bogova i heroja, među kojam navodi: boga Šivu, božicu Kali, Sidhartu, dakle Budu, Džingis kana, Lao-Cea i druge. Da je Bilosnićev Tigar inkarnacija Bude, moglo bi se zaključiti na osnovu posljednjih stihova u knjizi:

On pjeva o tišini.

Bilosnić je u svim pjesmama, a njih je, kako rekosmo, mnogo, zadržao istovjetan pomalo istočnjački tonalitet. Može se zamisliti njihovo vokalno izvođenje na način R. Tagore, ili kako se izvode Rgvede i Upanišade. S druge strane, ti stihovi nose jednostavnost i melodioznost europske “Pjesme stvorenjima”. Uz to svaka od pjesama obrađuje jednu temu, ima svoju unutarnju artikulaciju i može se izdvojiti kao samostalna cjelina. Tražiti u njima određenu sadržajnost u smislu sistema, ili priče s nepjesničkom porukom, nije potrebno. Kao što je podsvijest trodimenzionalna na slikarski način, u čemu je Bilosnić u pravu, tako su njegove slike kubistička interpretacija te stvarnosti. Nije im cilj pričati priču, već detektirati stanja uz pomoć riječi. A riječi uključuju i slikarstvo i glazbenu manifestaciju koja se realzira u uhu svakog od čiatelja. U tom smislu Bilosnić je dobro iskoristio mogućnosti i melodioznost hrvatskog jezika. Ova bi se zbirka mogla promatrati i kao pjesma o ljepotama materinskog jezika. U svakom slučaju, izmiče zatvorenoj interpretaciji, jer nudi čitateljima polivalentan odraz našeg unutarnjeg svemira, našu “luču mikrokozmu”. To “Tigra” čini dobrom knjigom, sa svim komplimetima koje smo joj dali.

Akademija-Art.hr
30.01.2011.