Gradska galerija Fonticus, Grožnjan
Gradska galerija Fonticus, Grožnjan
Izložbu predstavlja autor projekta Eugen Borkovsky.
boja: ŽUTO
Iako neki od predstavljenih radova mogu pripadati u više kategorija problematiziranja, ovdje su ugrubo grupirani prema najočitijim karakteristikama. Možemo krenuti od obrade asocijativnosti (žute) boje.
Tako Bojana Baralić oskudnim, gestualnim potezima, na motivu pejzaža, eksperimentira sa uvriježenim oblicima koje sukobljava sa očekivanim ili neočekivanim kolorom.
U ovoj gruboj podjeli, ovamo pripada autor Voljen Grbac kao istraživač refleksije spektra s naglaskom na njegovom toplom, žutom dijelu.
Suprotno ovom pristupu, Petar Valenta izuzima boje a pripadnost temi naznačuje zabilježenim natpisom. Slijedi rad koji obrađuje sklop latinoameričke arhitekture često snažnog kolora.
To zanima Slavicu Isovsku. Ona podastire fotografiju na kojoj prevladava zadana boja u apartnom odnosu sa bojama okolnih fasada i neba.
Problematiziranje vizualnih karakteristika žute boje, uporabom motiva iz prirodnog okruženja, nudi više autora. Tu je Zlata Tomljenović koja zapaža mikrokozmos odnosa linija i ploha te prilazeći objektivom foto aparata sasvim blizu, dobiva oblike fraktala.
Rino Gropuzzo zumira žutu voćku kisela okusa. Sjajna kompozicija i besprijekorna tehnologija odaju visokoprofesionalnog autora.
Kadriranje stabla vrbe privlači Gorana Kovačevića. On ne sakriva porijeklo motiva već ga dramatizira odličnim izrezivanjem.
Panorama prirode s artificijelnim oblicima privlači fotografsku kameru Igora Blagonića. On žutu boju, temu projekta, donosi u bogatim tonovima.
Slijedi lirska likovna situacija koju podastire Vedran Burul. Njegov niz fotografija, zamućenih zrcalnih odsjaja, ujedinjuje atmosfere interijera i otvorenih prostora.
Osobni stav izgovara i Gabrijela Rukelj koja znakovitim nazivom određuje percepciju slikarskog rada.
Intimu, nagost s erotskim otklonom predstavlja Darko Brajković Njapo ocrtavajući ženski torzo i interpretirajući ga snažnim kolorom.
Propitivanje vjerskih dogmi, državotvornih simbola i znakova kao odrednica ponašanja, nudi nekoliko autora. Karlo Došen, sa sviješću kako sve vjere u konačnici imaju obrazac isključivosti prema onim drugima, nastupa sa režiranom znakovitom scenom u prostoru kršćanske crkve.
Marijan Blažina plasira obrađen, izbijeljen grb srozane i osiromašene države u kojoj živimo.
Bivšu zajedničku državu, Austrougarsku monarhiju i njene heraldičke oznake, Silvio Balija problematizira na dojmljiv i izuzetno likovni način.
Igor Gustini se maštovito igra sa prometnim znakovima obavještenja dodajući istu informaciju na mnogo više jezika i pisama nego je uobičajeno. On nudi razmišljanje o multikulturalnosti.
Zadana tema ovog projekta inicira realizaciju nekoliko radova koji obrađuju nametnutu vrijednosti novca. Andrea Kustić sakuplja kovanice domaće valute ostvarujući rad gdje je ambalaža vrjednija od metalnog, žutog sadržaja.
Maštovita Slavica Marin nudi promatraču rad sličan torti kojemu je umjesto cvijeta od šećera, glavni ures kovanica od 2 eura.
Istu europsku kovanicu Robert Sironić stavlja u ptičje gnijezdo a situaciju bilježi fotografskim aparatom.
Na radu Mladena Milotića izčitavamo niz asocijativnih sjenovitih šara. Slika je podijeljena u dva polja žutom rasteriranom linijom.
Propitivanje i lociranje žute boje u urbanom i / ili socijalnom kontekstu zanima nekoliko autora. Barbara Blasin, bilježeći detalje – poruke podrške građana, prenosi utiske dramatičnih događanja u Zagrebu, sredinom 2010. godine kad je kapital pobijedio želju stanovnika da zaustave devastaciju pješačke zone (Varšavska ulica).
Drugi autor, Goran Skorup Gromsky, bilježi na intrigantan način nelogičnu situaciju privremene ograde gradbenog područja.
Slađan Dragojević podastire detalj grobne ploče gdje su se prirodni procesi rasta mahovine po kamenu isprepleli sa zanemarenim nadgrobnim natpisom.
Nina Glavić interpretira psihološko stanje reakcije na ova žuta vremena, bez prisutnog kolora.
Osamljenost i ponuđene neiskorištene mogućnosti ili nesnalaženje u vremenu problematizira i Jelena Tondini. Ona gradi kompoziciju od žućkastih papirića za zapisivanje obaveza ili poruka ali ih ostavlja neispisane.
Ovom nelagodnom nizu oslikavanja povijesnog trenutka pridružuje se i Luisa Ritoša. Ona realizira dramatičan rad koji sadrži crnu podlogu i injekciju sa „žutim“ koju upotrebljavaju osobe koje se uništavaju drogiranjem.
Mnogo vedrija u pristupu ali reska u značenju je Corinne Beatovic Kraljevic. Ona od sredstava kojima se pere i čisti slaže kompoziciju na kojoj se prepoznaju dva ženska lika u karikiranoj ulozi čistačica.
Položaj pojedinca u odnosu na zajednicu, grupu, krdo, problematizira Miranda Legović. Njen dojmljiv rad progovara o drugačijosti koja uzrokuje podozrivost jata ili krda.
Situaciju suvremenog trenutka obilježenog prevlašću žutog tiska i agresivnog petparačkog izdavaštva ilustrira Gordana Kužina. Unutar rada /instalacije/ pojavljuje se unificirana asocijativna lutka koja je oličenje sumnjivog ukusa a koju roditelji kupuju svojoj djeci kao znak prestiža.
Nešto reskiji komentar žute štampe daje Edvard Kužina. On ne čita žute stranice s oglasima već od njih radi papirnate brodiće. Naravno, jedini materijal bez reklama je crne boje. Od njega se može napraviti samo drugačijost – bijela vrana.
Promišljanje na temu žute boje referiranjem na situacije iz povijesti umjetnosti, odazivaju se Nina Šperanda i Saša Dejanović. Nina Šperanda režira humornu ali odličnu fotografiju koja asocira na opus Salvadora Dalija.
Saša Dejanović žuto pronalazi u Sahari. Asocijacije sfinge i piramide nadrealno se miješaju sa mogućim realnim portretom. Dojmljiv gestualan rad izveden je znalački slikarskom tehnologijom.
Kolektivni, tematski, selektirani projekt „boja:ŽUTO“ okupio je 32 autora i 45 radova. Na inicijalni tekst poziva u projekt odgovorilo je četrdesetak autora. Većina njih se odazvala s radovima od kojih je mnogo nastalo ili je domišljeno upravo za ovu izložbu. Neki od umjetnika prisutni su s jednim djelom a neki s manjim autorskim serijama. Manjina je zastupljena slikarskim uradcima. Nekoliko autora ponudilo je objekte, instalacije. U projektu ima fotografija, kojima se predstavljaju fotografi, ali i autori kojima fotografija nije primarna. Suvremeni, slobodni pristup produkciji odrazio se i na tehnikama i materijalima radova u projektu. No, u ovo alter postmodernističko vrijeme to nikoga više ne začuđuje. Kriza vrijednosti, zamjena vrijednosti i sumnja u povijest, reflektiraju se u umjetnosti mijenjanjem i nepoštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta.
Eugen Borkovsky, XII. 2010.