Galerija Matice hrvatske, Ulica Matice hrvatske 2, Zagreb
Stipan Kujundžić
Preslojavanje
od 21. 12. 2010. (u 19.00 sati) do 05. 01. 2010.
Kustos izložbe: Mario Beusan
Praizvedba prigodne kompozicije CONSUCTIO Tibora Szirovicze
Stipan Kujundžić – Preslojavanje
Riječ je o mladom umjetniku, pripadniku Y-generacije. Njegov specifičan, posve suvremeni senzibilitet uobličit će se njegovom pripadnošću informatičkoj eri i opsjednutošću prirodnim okružjem: fascinantnim imotskim ruralnim horizontom s neiscrpnim bogatstvom materijalnih i duhovnih kulturnih konfiguracija.
Umjetnik koji svojom iznimnom mladenačkom čistoćom, uglađenošću, selektivnošću i istraživačkom upornošću upija energiju prirodnog života na kršu bremenitog tisućljetnim kulturnim preslojavanjima, otkriva svojim radovima neslućene umjetničke dosege. Suočava nas s nevjerojatnom stvaralačkom uzavrelošću, kakvu može pokrenuti samo silno golema količina emocija. Taj naboj poniče iz Stipanove umjetničke usmjerenosti istraživanju prirodnih i humanih dimenzija njegova zavičaja. On ga zahvaća unutar velike vremenske odrednice, počev od iskona pa sve do vlastitih futurističkih projekcija. Iz tako zahvaćenih vremenskih taložina osloboditi će ono najvažnije – čistu duhovnu energiju, da bi je koristio kao gradbeni materijal kiparskih vizija.
Rezultat su djela svevremene vrijednosti.
Projekt kiparske izložbe PRESLOJAVANJE autorovo je umjetničko viđenje Imotske krajine na početku 21. stoljeća s projekcijom u budućnost. To je dramatična priča o prostornim i duhovnim transformacijama, o nestajanju i nepovratnom gašenju iskonskih vrijednosti u protoku urbanizacije ruralnog prostora, o mijenama prostornih i mentalnih slika i duha mjesta: geniusa loci.
Imponira Stipanova spremnost da upija vremenske tragove kulturnih i prirodnih preslojavanja i sačuva njihove ispise u svojoj umjetničkoj interpretaciji.
Njegova umjetnička strategija podupire odabir formi specifičnih asocijativnih svojstava kojima oblikuje dva različita, unaprijed promišljena skulptorska ambijenta. U konačnici oni konstituiraju postavljenu tematsku cjelinu – PRESLOJAVANJA. Svaki od njih sastoji se od formacija precizno impostiranih i dorečenih biomorfnih volumena, čija korelacija uključuje i njihov međuprostor kao ravnopravni dio cjelovite umjetničke zamisli.
Ikonografski ovaj se opus razlikuje od dosadašnjih radova. Otkriva važne prijelome u pristupu i razvoju višeznačnih odnosa između autora i djela. Sada izviru inače skrivena, pretapanja između prirode stvari i duše, koja se posreduju u prijenosu mikrokozmičkih i makrokozmičkih dimenzija na relaciji od praznine do posvemašne sublimacije.
Stipan Kujundžić shvaća umjetnost kao simbolični govor otvoren slobodnoj interpretaciji i usmjeren aktiviranju asocijativno-intelektualnog potencijala posjetitelja.
Ostvareni doživljajni efekti počivaju na autorovom sofisticiranom odnosu prema gradbenom materijalu, obliku, dimenzijama i kolorističkom rješenju stvorenih volumena, prema njihovoj interaktivnoj prostornoj poziciji i cjelovitoj prostornoj artikulaciji (uprizorenju). Za uprizorenja koristi znalački odabrane glazbene podloge koji su sastavni dio kiparske vizije.
Prvi ambijent, simbolično je zapravo svojevrsni "bukolički prizor" plavih napasajućih volumena, zaobljenih poput balona, s dugim pipcima čvrsto pripijenim uz tlo, koji kao da pulsiraju i oformljuju se isisavanjem iz tla. Posebno komponirana glazbena podloga podcrtava atmosferu upijanja-napajanja i bujanja. Ozvučeni skulpturalni ambijent svojevrsno je prostorno iskustvo koje posjetitelje istodobno ispunjava neočekivanom ugodom i tjeskobom, pogađa ih i potresa.
Artikulacija plavih volumena pripada imaginarnom postupku upijanja iz tla svevremenskih životnih taložina, izvorne životne supstance i potom njezine redukcije u čistu energiju. Nabujalost plavih formi i napetost njihovih opni tako izoliranom energijom, osnova su preslojavanja do kojega dolazi usmjeravanjem vanvremenskom, beztežinskom iskustvu. Preslojavanjem skulpturalnog ambijenta, odnosno sadržaja, strukturiraju se nove snažno pokrenute, izdužene i naoštrene, levitirajuće formacije, građene prirodnom supstancijom (drvom). Dramatično parajući prostor i snažno pokrenute klizećim zvukovljem Ligetijeve "Lux Aeterna-e", one promiču pored nas.
Zaglađene, lebdeće, aerodinamične forme, svrstane u različite visinske pozicije, napuštaju nas uz neobjašnjivo širenje tjeskobe i nostalgije. Ovdje spoznajemo Stipanove kataklizmičke vizije, vezane uz opstanak i preživljavanje.
A taj doživljaj odlaženja sam po sebi nameće pitanje: zašto i kamo odlaze?
Nije li to pretapanje tradicijskog kompleksa u plovidbu beskrajnim mentalnim prostorom? Imaginarna Odiseja kojoj se kraj ni ne naslućuje…
Mario Beusan
mario.beusan@arhitekt.hr
Akademija-Art.hr
14.12.2010.
