Galerija Vladimir Filakovac, Dubrava 51a, Zagreb
Tea Hatadi
Željezna zavjesa
od 08. 11. (u 19.00 sati) do 24. 11. 2010.
Željezna zavjesa
Za Teu Hatadi nedvojbeno se može ustvrditi kako je riječ o autentičnoj i nadasve zanimljivoj autorici-istraživačici, koja će svakoj odabranoj temi u pravilu pristupati problemski i krajnje studiozno. Ova konstatacija ne odnosi se samo na odabir materijala, likovnih medija ili pak pojedinačnih neposrednih motiva, već podrazumijeva i iscrpno proučavanje – za konkretnu temu relevantnih – povijesnih, socioloških odnosno psiholoških okolnosti. Ni Teina najnovija izložba Željezna zavjesa, dakako, ne predstavlja izuzetak; posjetitelji se suočavaju s višeslojnim i značenjima bremenitim likovno-intelektualnim amalgamom, čije će umjetničke poruke u konačnici ipak biti posve jasno razumljive, a samim time i izuzetno dojmljive. O čemu se točno radi? Iza općepoznatog vojnog i geopolitičkog termina u nazivu, krije se složena i katkad proturječna priča o muško-ženskim odnosima. A upravo na formalno-sadržajnim proturječjima Tea započinje graditi svoj plodni vizualni iskaz.
Na jednome zidu galerije, naime, smješten je prikaz sovjetskoga tenka, po mnogočemu možda i najprepoznatljivijega simbola hladnoga rata i s njime usko povezane željezne zavjese što se, po riječima Winstona Churchilla izgovorenim 1946. u Fultonu, spustila poprijeko kontinenta i posve odvojila najveći dio Srednje i čitavu Istočnu Europu od njezinih preostalih dijelova. Tom prilikom Churchill je, dakako, aludirao na europske socijalističke države – tada već posve podređene Sovjetskom Savezu i snazi njegova oružja – u kojima su zapadni saveznici izgubili bilo kakav utjecaj. Ali, vratimo se izloženom tenku. Tea ga, doduše, prikazuje realistički, ali okolne žarke, tople i vesele boje nipošto neće odgovarati tmurnom kontekstu unutar kojega se tenkovi najčešće javljaju. Postoji, međutim, još jedan važan paradoks: tvrdoća tenkovskog čelika drastično je negirana nježnošću umjetnoga krzna, dok će se oklop, zahvaljujući svojoj tkalački realiziranoj vertikalno-rešetkastoj strukturi, transformirati u nešto meko i posve lako prohodno. No, ipak, tenk kao motiv uvijek i nužno nosi asocijacije na rat, silu, moć i želju za dominacijom. Jednom riječju, on može ikonografski upućivati na muški princip.
Na drugi galerijski zid Tea je ravnomjerno rasporedila četiri ženske siluete u nadnaravnoj veličini. Ona, dakako, te likove ne odabire nasumice, već promišljeno poseže za konkretnim, svjetski poznatim ženskim osobama. To su Peggy Guggenheim, Dora Maar, Lee Miller i belgijska kraljica Elizabeta. Pobrojane žene doista posjeduju mnogo toga zajedničkoga. Osim što su istodobno živjele u jednom dramatičnom, okrutnom i povijesno izuzetno zanimljivom vremenu s Drugim svjetskim ratom kao svojevrsnom kulminacijom, svaka od njih isticala se i hrabrošću, požrtvovnošću te s istinskim humanizmom. Usred muškog razdoblja rata, popraćenog sveopćim nastojanjima za nametanjem dominacije, one su svojom odlučnošću i nepokolebljivošću nerijetko spašavale ljude, ali i proizvode ljudskoga duha. Siluete ovih žena Tea je izrezala iz nekih postojećih fotografija, pritom se uvijek odlučujući za sjedeće poze. Nimalo slučajno. Sjedenje u nekoj ugodnoj fotelji ili trosjedu može ukazivati na superiornu ležernost, ali – što je još važnije – i na svojevrsnu žensku moć i uzvišenost. Siluete žena također su vizualno rešetkaste, ali nisu meke i kroz njih nije moguće proći; izvedene su, naime, izravno na zidu. Sadržaj je i ovdje, kao i kod tenka, na određeni način obrnuto proporcionalan koncepciji i načinu izvedbe. Suprotnosti postoje i u koloritu, jer monokromne ženske siluete predstavljaju dojmljiv kontrast raskošnim bojama što okružuju tenk. A tu je, dakako, i ambivalentna simbolika rešetkastih struktura. Žena, naime, još uvijek može biti sputavana nekim predrasudama i društvenim normama, ali i muškarac – ovo je lucidna i ironična kritika jednog tipičnog stereotipa – ženu/brak katkada doživljava kao zatvor.
Naznaka rešetki prerast će u glavni sadržaj na trećem izloženom radu. Riječ je o animiranom videu koji, uz odlično ukomponiranu glazbu Antonia Quijana i Edgara Abrahama, prikazuje istanjene linijske forme što ispred neutralne pozadine naizmjence formiraju odnosno razgrađuju rešetkaste strukture, na taj način posve relativizirajući njihovu sposobnost ograđivanja odnosno pregrađivanja. Time je priča o stereotipima i predrasudama dojmljivo zaokružena.
Hladnoratovska željezna zavjesa poduprta tenkovima za sada više ne postoji. Ali šta je s onima u našim glavama? Peggy, Dora, Lee i Elizabeta – u nadahnutoj interpretaciji Tee Hatadi – s njome su raskrstile još i prije izbijanja Hladnoga rata.
Vanja Babić
