Zadar – T.M. Bilosnić: Povratak tigra

Izložba pod nazivom „Povratak Tigra“ otvara se 11. studenoga 2010. godine u Gradskoj loži u Zadru. Tekst za katalog izložbe napisao je dr. Igor Šipić (Split), poznati mediteranolog, dok će o Bilosnićevu polivalentnom stvaralaštvu govoriti književnici Stjepan Čuić (Zagreb) i Boris Domagoj Biletić (Pula).

Bilosnić ovoga puta izlaže tridesetak svojih novih radova u tehnici ulja na kartonu, a na temu svoje već svjetski poznate zbirke pjesama Tigar“, prevedena na engleski, talijanski, njemački, makedonski, albanski i romski jezik. Za „Tigra“ Bilosnić je dobio i dvije međunarodne pjesničke nagrade „Ilinden“ i „Crvena ruža Elbasana“.

Bilosnić, Biletić i Čuić po otvaranju izložbe, čitajući svoje pjesme i tekstove o vinu, pridružit će se programu „Kultura pijenja vina“ kojega u istom prostoru priređuju vinari Zadarske županije.  

Vječiti claire-obscure početak je svake, pa i ove, artističke artikulacije. Sluti se ona na svakom koraku nekonvencionalnog stvaralaštva Tomislava Marijana Bilosnića kojeg se ne može uhvatiti niti za Isuvišna čovjeka, niti za Pollockovu svjetlost. Širina je to kao da gledamo u sva povijesna razdoblja, liburnski mitološki zdenac, lucidnost koja se može izvesti iz „pakla“ tek riječima gaženih riječi, ili pak bojama sviknutih boja. Nazire se tamo, crna mrlja, to bi mogla biti kakva križarska vojna u srcu grada, razorenog mu Zadra; a ona crna sjena, moglo bi to biti kakvo zaostalo lice iz one noći Diomedove kad napustiše Troju i posljednji junaci. Ili se to vide samo njihovi putovalni brodovi? U glavinjanju, u potrazi za praroditeljima, Bilosnić se svađa, raspravlja s kaosom sve ljudske mane i vrline, sva rađanja i sve smrti, sporazume mira i zlokobnost umjetnika. Uvijek nešto nedokučivo podsvjesno nanovo potvrdi njegovu originalnost: bez obzira na predbacivanja mu, Pollocka se ne može kopirati, ali Bilosnić mora reći da sve može. Kao da nabacuje krv poraćja koja je sledila crvenost pakla, kao da ruke skrvavljene na vratima maternica daju novo jagnje koje će sutra biti zaklano. Jedna je točka časom žuta minuta, crvene niti kao vlasi menade polegle u usta nemilosrdna ljubavnika. Boja ovdje nije samo hiperaktivni osjećaj koji rastače dimenziju; ona je koloplet koji sjedinjuje svijet polucije, u mlazovima, zamasima, kapanju, opijenju hemafroditizmom, dok leži na platnu, ispisujući povijest na vršku kupolaste memljivosti što se probila iz rane ravnokotarske svjetlosti. Dakako, još uvijek bliska svježini Duhova sa zadarskog foruma.

Posesivnost uvijek hoće da uzme nešto iz svoje rane mladosti. Zato, ponekad šizmatičan, vječno uznemiren, nezaustavljiv, neukrotiv, svrdličan od vina što ga daje korijenje njegove loze svrdlovine, ovaj ciklus kreira nizom malih praskova iza kojih ostaju velika zvjezdana polja, neba kreacije. Kako god se na ovim platnima sklad i raspršenost, koncentracija i dezintegracija, u oku pogledara fokusiraju u polivalentnosti površine, artikuliraju i svoju ambivalentnost: s jedne strane, mirnoću majolike, s druge, bagdadsko Sunce – posljednje ostatke početaka Zemlje. Stoga je njegov Povratak tigra ulazak u sam bit kolorizma mediteransko-jadranske androginije. Na plavoj podlozi nadrastao je Kaštelanovu jedričnost insignijama rupičanja, u komparativnoj konotaciji pak ubacuje strast i svjetlost u igru pletera. Piktografija je ovdje dinamika raznobojnosti koliko i zagledanost biva statikom njegove poetske nedokučivosti. To je još jedan dokaz da djelo umjetnika nikad nije slika njega sama. U njega unosi sve što Mediteran, rudimentarno i svjetonosno, može dati od svoje nedodirljivosti.

Usuprot, što je smisao pollockovski snažnog Povratka tigra, ako poetski ciklus Tigar snaša filozofiju Pollockove svjetlosti? Autor mora potvrditi poziciju motritelja nakon što je „tigar“ prošao sve zemlje, krunjen kruništima, bjelodanjen jezicima, blagovan narodima. Mora se nastaviti na rubu Pollockove ostavštine, mora sići u nedovršenost „duhova“ da bi odložio svoje spisateljske alate i svoje kistove. U bit ovog umjetnika utkana je sloboda u koju unosi svoje šutnje, svoja ruha, svoja usta, bojama na čuvanje.

Uistinu, kako sam reče, živi potrebu za tematskom i formalnom metamorfozom, suživljuje uronjenost u duhovne i duševne sfere. U njemu trajno titra čista ideja svjetlosti koja dolazi iz izvora akcije (tigrovskoga skoka) i energije (tigrovske nestalnosti) – još jedna likovna autobiografija, iskrena, bez glavnog lika i teatarski nužne šminke.

Igor Šipić

Akademija-Art.hr
04.11.2010.