Motivu raskoši prirode pristupa potrebitom poniznošću, ali i uvjerenošću da sva ta ljepota kroz njegovu slikarsku interpretaciju može biti produljena i zazvoniti u novim registrima. More ili kontinentalni pejsaž, jesenska razigranost palete ili tonska strogost, pronalaze se s tematske ili likovne strane. Bez namjere da tu silnu raznolikost prilagodi jasnim pravilima, određenom načinu, izgrađuje prepoznatljiv stil, proveden kroz usitnjen potez, marnost obrade, dorađenost svih partija, koja prestaje u trenutku javljanja opasnosti od dominiranja vještine nad čistoćom oblika.
Stalno se vodi zanimljiva igra između realistične dotjeranosti i naznake oblika. Sliku organizira strogo, čitko i pregledno, no u tom trenutku stalno prodire (to, razumljivo, ne želi kontrolirati) bljesak nepredvidljivog, koji znano pretvara u neobično, a sam pejsaž izdiže iznad banalne opisnosti. Izvjesna arhitektoničnost, uočavanje pojaseva, skladanje dijelova prostora unutar zadanih dijelova površine pripada onom racionalnom u nastanku krajolika, a prepoznavanje romantičnog (što predpostavlja trenutke zanosa), dio je spontanosti kojom se reagira u određenom momentu, kada sva kumulirana iskustva mogu biti gurnuta u stranu. Konačno, jedno je znanje o slikanju, a drugo je ulaženje u svijet koji se čini ponešto idealiziranim, ali se u svom ničim pomućenom izdanju kao dar ponudio autoru.
Romantičnost se očitava kroz slikovitost kojom se draga, možda u žurbi vremena i neprimjećena stanja, izdižu na svojevrsni pijedestal, pa su i nebo i raslinje i vode dio tog uzdignuća. Za ovakvo diviniziranje prirode autor mora imati pokriće, a ovaj slikar ga ima, senzibilitet za boju, kontrolu ruke u stvaranju pastoznosti površine zažarenog kolorita i sačuvanu začudnost u divnoj radosti kojom pristupa slikanju. Stanko Špoljarić, 2004.
akademija-art.hr