Misli se dakako na slikare koji su Zagrebu poklonili pokoju sliku, no nisu zadugo kroz sliku zadržali tu sklonost ka osebujnoj ljepoti. Možda je slikovitost njegovih zgrada i zaplašila poneke, pa su se okrenuli manje obvezujućem, odnosno temama i motivima gdje se nije mogla povući paralela između neponovljivosti gradskih izgleda i vlastite interpretacije.
Slikar koji je Zagrebu posvetio cijele cikluse, koji je u znanim vizurama prepoznao nove mogućnosti ili u spomeničkom potvrđivao trajanje načina i izgleda je Stjepan Katić. Tehnikom pastela zabilježio je doživljaj koji je spoj neposrednog, viđenje i kumuliranje promatranja, posvojenja motiva. Tako da se kroz bljesak izraza prepoznaje i promišljaj, kroz neposrednost – red. Izgradio je, za pastel donekle neuobičajno, no likovno potpuno razložno, djelo pregledne arhitektonike, čvrstih formi koje su istovremeno zadržale treptaj, vibrantnost oblika, koji je i opisan ali se stapa s prostorom u kojem se sabiru svi segmenti slike. Unio je slikar u svoj i naš Zagreb, notu romantičnog, ljepote koja negira svu grubost vremena, poradi sklada kojim odiše i uzbuđenje koje susret s dragim gradom nosi.
Slikarstvo je to emocionalne povezanosti s motivom, ali ne i emocionalne žestine, već fine mjere odnosa, ljubavi i promatranja s distance. U interpretaciji ne teži kolorističnoj buri već tonskom smiraju i u njemu pronalazi bogastvo. Nijansiranje vrijednosti smeđeg kreće se od otvaranja koje dodiruje bjelinu, do zasićenosti na pragu crnila, s akcentima koji su slikarskoga karaktera i izvan karakteristične siluete zdanja. Slično kao i traganje za originalnim rakursima idealnog izgleda. Pomaka kojom je intimizam scene označen, prvenstveno je u odnosima svijetlo – tamnog otkrivanja zakutaka u kojima je osvojena oaza smiraja za dijalog slikara i grada.
Plohe zdanja pulsiraju poradi slikarske odnjegovanosti, ali i tek naznakom traga koje sluti grad i izvan određenog kadra. I Kaptol i Kamenita vrata i Tkalčićeva ulica i Lotršćak postali su ambijenti kroz koje je spojio monumentalno i lirsko, ostvarujući način u kojem reprezentativno postaje prisno.
Zagreb je dat u više slojeva trajanja i postojanja vremena sabranog u njegovom izrazu, kojem ne nedostaje discipline, ali i kojem se slikarskim nervom i senzibilitetom za tonsku raskoš, za značenje svjetla uvijek dogodi i nota nepredvidivog. To je čar ovih dojmljivih zagrebačkih veduta. Stanko Špoljarić, 1996.
-
1. Zagrebačka uspinjača
-
2. Slika u podlozi: Prvostolnica u jesen
-
3. Zagreb – Jesen na Griču
-
4. Zagreb noću
-
5. Zagreb – Kamenita vrata Grada
-
6. Hrvatsko Narodno Kazalište u Zagrebu noću
-
7. Zagreb – Šetači na Trgu bana Josipa Jelačića
Akademija-Art.hr